Paraleno ali i daleko od zvaničnih institucija, s ciljem da se očuva red i sistem vrijednosti zajednice, kao i običaji utemljeni u tvrdoglavoj odanosti patrijarhatu i tradiciji, sve do danas među Romima i Egipćanima u Crnoj Gori opstaje običaj okupljanja Vijeća, zaduženog za rješavanje raznih konflikata.
Soba muškaraca - uobičajen je naziv za “zasjedenje” 10 mušakraca, podijeljenih u dvije grupe, koje predvodi po jedan poglavar.
U izbjegličkom naselju Riversajd u Beranama, gdje žive uglavnom Egićani, ali i na drugoj obali Lima, gde su Romi, kako kaže za “Vijesti” Sultan Beća, u Sobi su utišane mnoge svađe, spriječene brojne nevolje, ispravljene nepravde, pravedno podijeljena imovina, ali i sačuvane porodice i brakovi. Zbog toga su, tvrdi, policija i sudovi imali manje posla.
Način na koji Egipćani u Brenama pričaju o važnosti Vijeća, nagovještava potrebu da se u konflikte zajednice spriječi miješanje onih koji ne mogu ili ne žele da razumiju da savremeni standardi ne mogu da se primjene na sve segente života tog naroda. Takođe i da je potrebno više senzibliteta za ono što je njima “sveto” i “važno”.
Beća, koji je predsjednik Udruženja za podršku Roma i Egipćana, nekoliko godina bio je najmlađi poglavar Vijeća i tvrdi da je njegovo povjerenje u taj “institut ogromno. Tako je, objašnjava, prije svega zahvaljujući strogo propisanom etičkom kodeksu, dobroj namjeri i običajnim normama, čega se članovi Vijeća, kako ističe, gotovo bez izuzetka pridržavaju.
Načinu na koji funkcioniše Soba muškaraca, odlukama koje donosi i sankcijama koje propisuje, moglo bi se štošta zamjeriti iz pozicije nekog ko ne poznaje postulate na kojima je kroz vjekove organizovan život Roma i Egipćana. Međutim, motivima koji održavaju Vijeće, teško je naći manu.
“Cilj je da se sačuva svaki član zajednice od nepravde, konflikata koji bi mogli završiti nesrećama, da se spriječi negativan uticaj na zajednicu pojedinaca koji se neprimjerno ponašaju... Zahvaljujući vijećima, mnoga djeca nijesu ostala siročad, mnoge žene su sačuvale krov nad glavom i nijesu ‘puštene niz put’, zaustavljene su krvne osvete, opstali mnogi brakovi, podijeljena pravedno imovina... Na taj način, često je čuvana i čast i obraz porodice, zajednice, na taj način smo se štitili od nepravde sredina u kojima smo živjeli. Važno je reći i da, uprkos brojnim predrasudama i nerazumijevanju, žene pred Vijećem uvijek imaju ‘malo više prava’ u odnosu na muškarca, ali i da je jedan od priroiteta - dobrobit djece”, kaže Beća.
Objašnjava i da je postojanje Vijeća u prošlosti, pa čak i danas, bilo dijelom i proizvod straha i nepovjerenja u zvanične institucije. Takođe, i način da se izbjegne zamke neshvatanja sredina.
O predstavnicima njegovog naroda, objašnjava Beća, često su odluke donosili oni čiji je razum zamućen sterotipima.
A u Sobi muškaraca trebalo bi da sjede samo oni koji su oličenje mudrost, pravdenosti i iskustvo jedne zajednice. Članovi Vijeća, kao ni poglavari dviju grupa, od kojih svaka predstvalja po jednu stranu u konflikut, nijesu stalni. Međutim, u tim ulogama moguće je biti više puta, naročito ako je zajednica procijenila da to zaslužuju. Poglavar i članovi se, kaže Sultan, biraju bez odstupanja od pravila i kroz nekoliko precizno utvrđenih koraka.
“Osoba koja smatra da trpi neku nepravdu, koja može biti ispravljena u Sobi, ide kod čovjeka čija mudrost, iskustvo i pravednost ulivaju povjerenje i kvalifikuju ga za poglavara. Izloži mu svoj problem. Kada čuje o čemu se radi, poglavar okuplja grupu od još četiri čovjeka koji, takođe, treba da budu bez mane na karakteru. Druga strana u konfliktu, takođe bira poglavara, koji, po istom principu, okuplja drugu grupu. Prije sastanka u Sobi muškaraca, članovi ne raspravljaju ni o čemu, već bivaju upoznati samo sa osnovnim činjenicama vezanim za problem i dogovore se o vremenu kada će Vijeće početi da radi”, objašnjava jedan od najmlađih poglavara Vijeća Egipćana.
Zasjedanje na neutralnom terenu
Ono što se dešava u Sobi ne smije biti dostupno ni članovima zajednice, ni široj javnosti, pa su i “Vijesti” bile u prilici da vide samo simulaciju početka zasjedanja. Dvije grupe sastaju se na “neutralnom terenu”, odnosno u domu porodice koja ni na koji način nije uključena u događaj o kojem će se raspravljati. Ulazi prvo grupa koja je okupljena na incijativu onoga koji smatra da mu je nanesena nepravda. Prema rasporedu sjedenja, jasno je da je poglavar u “čelu sobe”. Nedugo potom, ulazi i druga grupa i sjeda po istom principu, pa su dva poglavara jedan do drugog. Redosljed ulaska u prostoriju, a potom i mjesto na kojem sjede u odnosu na poglavare, znak je “važnosti” svakog člana.
Sve što se nakon toga dešava je prema pravilima, razrađenim do detalja i od kojih se teško odstupa, a svako odstupanje od vjekovima uobičajenog načina razgovora u Sobi muškaraca - sankcioniše se. Cigareta ima jaku simboliku tokom čitavog rada Vijeća. “Bacanjem cigarete”, odnosno nuđenjem cigarete članovima Vijeća, određuje se ko će prvi i kada početi da govori, koliko će govoriti... Cigaretom se “poručuje” da je neko prekardašio u dužini ili načinu govora, ali i oduzima riječ.
Duvanom prvo čašćava domaćin kuće i to je znak da može da počne prvi dio razgovora, koji nije vezan za problem koji je okupio 10 mušaraca. Početni razgovor, objašnjava Beća, služi da se članovi Vijeća upoznaju i opuste i obično je na svakodnevne teme. Takođe, to je način da se eventualni negativni naboj prema “protivničkoj grupi” stiša. Drugo “bacanje cigarete” je i uvođenje u raspravu o konfliktu i tada i počinje “suđenje”. Ukoliko je žena jedna strana u sporu, bez obzira da li je u ulozi optužene ili oštećene, ona prva govori pred Vijećem. Ukoliko je optužena od muškarca, ona i poslije njegovog izlaganja ima, kaže sagovornik “Vijesti”, pravo “na nekoliko riječi odgovora”.
Dok dvije zavađene strane iznose argumente, niko iz Vijeća ne kometariše. Nakon što se završi taj dio, a oni koji su u svađi kažu šta imaju, izlaze iz prostorije. To je znak da počne rasprava - proces odlučivanja. Dok stignu do cilja koji je, kako kažu, najpravednija i jednoglasna odluka, može da prođe i nekoliko mjeseci. Značajan dio rasprave koji se vodi u Vijeću zasniva se na anegdotama i “opštim mjestima”, bez pominjanja aktera slučaja koji je bio povod za okupljanje.
“To se radi s namjerom da se iz tih priča izvuče pouka, da se ‘poruči’ nešto drugoj strani, da se upozori na posljedice, ukoliko se ne nađe rješenje za spor o kojem se raspravlja. Riječ je o anegdatama i pričama koje su u prenesenom smislu primjenljive na konflikt koji treba da riješe. Taj dio rada Vijeća zovem ‘poezija’ jer je pun emotivnog naboja, jezičkih i stilskih ukrasa, metafora... Druga strana na to ima pravo da odgovori, čime, između ostalog, pokazuje da je razumjela suštinu. Dešava se da neki članovi ne shvataju poentu, pa se onda s druge strane ispriča jednostavnija i lakše razumljiva priča. Ako ni poslije toga neki član Vijeća ne shvata, procijeni se da mu nije mjesto u Sobi mušakraca”, objašnjava Beća.
Razovori u Sobi mušakraca traju sve do trenutka dok se ne donese odluka koja će, kaže on, “biti u najboljem interesu i pojedinca i zajednice, ali i onoga što je moralni kodeks”. Rijetko je da dvije strane ne postignu dogovor, a ako se to desi - Vijeće se razilazi.
U Sobi muškaraca, osim donošenja odluke, propisuju se i kazne, koje mogu biti različite, od novčanih do protjerivanja iz grada.
“Uz pomenute vrline, poglavar u Vijeću treba da ima ima i brojnu porodicu, odnosno mnogo braće i sinova. To je iz razloga jer neko iza njega traba da stane ako bi se dovelo u pitanje pridržavanje odluke koju je Vijeće donijelo. Sprovođenje odluke, odnosno koliko se pridržavaju oni na koje se odnosi, pažljivo se prati. Ukoliko neko od učesnika spora nije zadovoljan kako se ponaša druga strana, obavještava člana Vijeća koji je zadužen za to, a on potom informiše poglavara”, objašnjava Beća.
Korupcija rijetka
Odluke Vijeća podržava cijela zajednica i one se ne dovode u pitanje, kaže jedan od poglavara u Sobi muškaraca. Članovi Vijeća prije ili poslije završteka rada zakletvom na “svetoj knjizi” (Biblija, Kuran) ili davanjem riječi garantuju da su “čista obraza i čista srca”.
“U našem narodu je duboko ukorijenjeno vjerovanje da će nesreća zadesiti porodicu čiji član je u Vijeći bio zlonamjeran ili korumpiran. Zbog toga je veliki strah od nečasnog rada, pa su to rijetke situacije. Međutim, dešavalo se u novije vrijeme da se otkrije da su neki članovi bili korumpirani. Osim što su kažnjavani, njih više niko nikad nije zvao u Vijeće. Sumnja da neki nijesu s dobrom namjerom može se pokazati i tokom razgovora u Sobi, takođe posebnim načinom nuđenja cigaretom”, priča Sultan.
Da bi se obezbijedila što veća objektivnost, posvećenost i volja za najpravednijom odlukom, kaže on, dešava se da u dvije grupe u Sobi muškaraca, na različitim stranama, sjede i dva rođena brata. To je, između ostalog, i garancija da će se brže donijeti odluka, a razgovor biti korektan i u cilju rješavanja situaciju na najoptimalniji način.
U posljednje vrijeme Bećini sunarodnici, kako kaže, pomalo zaziru od učešća u radu Vijeća. Razlozi za to su, tvrdi, veliko breme odgovornosti, ali i strah kako će zvanične institucije reagovati na taj “paralelni način dijeljenja pravde”.
Najmlađi poglavar
Sticajem okolnosti i zahvaljujući ugledu svog oca, Sultan je u Sobu muškaraca ušao sa 21 godinu, što je vrlo neuobičajeno. Više od šest godina bio je član Vijeća u raznim stuacijama, a vrlo brzo je od “onog ko je poslednji ušao u Sobu” postao poglavar. Kaže da ga u početku ta važna društvena uloga u njegovoj zajednici nije previše zanimala, već je osjećao obavezu da zamijeni oca koji je bio odstutan. Kasnije je, objašnjava, shvatio “koliko se korisnih stvari može uraditi sa pozicije jednog od dva glavna čovjeka u Vijeću.
“Učestvovao sam u radu Vijeća u Beranama, ali i svuda po Crnoj Gori, jer to tako funkcioniše. Soba nije ograničena teritorijalnom nadležnošću pa, recimo, mene može da pozove neko iz Bara, Podgorice ili neke druge opštine. Dakle, svako ko smatra da ću kvaliteno i časno obavljati tu ulogu. Prvi put sam ušao u Sobu, svjestan svog neiskustva i saglasan sa odlukom starijih, kakva god da bude. Međutim, vrlo brzo sam osjetio potrebu da govorim i aktivnije učestvujem. Zahvaljujući tome, uprkos početnom čuđenju ostalih, vrlo brzo sam došao do ‘čela’ Sobe”, sjeća se sagovornik.
U svoje najveće uspjehe u radu Vijeća ubraja i činjenicu da je uspio da pomiri komšije, ali i zavađeno romsko i naselje Egipćana u Beranama. Umjesto svađe, sada Talum i Riversajd u tom gradu, kako kažu, vežu solidarsnost, zajedničke akcije i zajedništvo, i u muci i u radosti.
Bonus video:
