Milatović odao počast žrtvama i prekinuo "ćutanje" državnika o zločinu u pivskim Dolima

Trebalo je 80 godina, pa da pivska Dola, mjesto najvećeg stradanja Pivljana u Drugom svjetskom ratu, posjete najveći državnici Crne Gore, odaju počast žrtvama stradalim u zločinu i uz vojnu ceremoniju polože vijenac. To je uradio predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, koji je, nakon polaganja vijenca u memorijalnom kompleksu u Dolima, kazao da je Piva bila poprište jednog od najvećih zločina u crnogorskoj istoriji.

„Zločina pred kojim riječi gube svaki smisao, a osjećaj bezgranične tuge obuzima svakog od nas. Tog dana je u Dolima započeo krvavi pir zloglasne SS 'Princ Eugen' divizije i njenih pomagača, nad nedužnim stanovništvom pivskoga kraja“, rekao je Milatović.

Zločinci su, kazao je Milatović, neselektivno ubijali goloruki narod, ne samo u Dolima nego i u u drugim krajevima Pive i Crne Gore, a Dola su postala zid plača gdje se desilo nezapamćeno ljudsko posrnuće. Tog juna 1943. godine, kazao je predsjednik države, Piva se, kako je rekao, pjesnik, na nebo selila, a neprijatelj je vjerovao da će zloćinima „zatrijeti našu ideju o slobodi i nepokornosti“.

„Stojim danas ovdje pred vama kao predsjednik Crne Gore, želeći da iskažem pijetet prema žrtvama ovog strašnog zločina i posebno istaknem da država Crna Gora ne smije zaboraviti nedužno stradanje vaših i naših predaka, rođaka i komšija. Na to nas obavezuje patnja Jaglike Adžić, preko 200 ubijenih bratsvenika iz porodice Blagojević, ugašeno bratstvo Verun i brojni drugi primjeri koji najbolje pokazuju stravičnu sliku onoga što se ovdje desilo prije tačno 80 godina“, kazao je Milatović.

Istakao je da je za njega zadivljujuće dostojanstvo sa kojim je pivski narod decenijama nosio bol zbog zločina koji je nad njime počinjen, a sa druge strane „poražavajuće je što tragično stradanje juna 1943. godine nije dovoljno osvijetljeno u istorijskim čitankama i kolektivnoj svijesti našega naroda“.

„Upravo zbog toga kao predsjednik Crne Gore želim da istaknem važnost ovakvih skupova, jer se njima afirmiše kultura sjećanja i promoviše antifašizam i sloboda kao temeljni oslonci sveukupnog razvoja našeg društva. Govoreći o tragičnim događajima iz prošlosti i adresiranjem krivice za učinjena nepočinstva vraćamo dug prema žrtvama i šaljemo poruku budućim generacijama da se takve strahote nikada više ne smiju desiti“, rekao je Milatović.

Istakao je da je važan institucionalni korak napravljen, kada je u pitanju odnos države prema tragičnim događajima iz prošlosti, usvajanjem Rezolucije o zločinima u Pivi i Velici od strane Skupštine Crne Gore u julu prošle godine.

U Dolima je 7. juna folksdojčerska jedinica „Princ Eugen“ uz podršku hercegovačkih ustaša ubila 522 stanovnika Pive, a među njima i 109 djece. Dijete Mitre i Mališe Đikanović nije dočekalo ni ime da dobije – strijeljano je u trenutku dolaska na svijet.

Nevine žrtve u Dolima bile su podijeljene u tri grupe – jednu su činili muškarci stariji od 15 godina, drugu žene i djevojke, a treću djeca. Redoslijed ubijanja bio je obrnut. Krvavo gubilište preživio je samo Miloš Glomazić koji je preminuo 1986. godine. U tim dolinama je 1977. godine napravljen memorijalni kompleks, rad vajara Luke Tomanovića, koji se sastoji od četiri spomenička dijela u kojima se nalazi po jedan centralni skulpturalni motiv, a koji prostorno i simbolički kreiraju jednu cjelinu. Riječ je o skulpturama „Ruke“, „Majka sa djecom“, čiji poetsaki naziv je „U krilu bronzane majke“, ženska kosturnica – spomen ploča stela i muška grobnica – „Tužbalica“.

U Pivi je od 6. do 12. juna 1943.godine, ubijeno 1290 Pivljana, među kojima je bilo 549 djece i omladine do 20 godina, a tih dana je u svakom selu pivske župe bilo po jedno stratište.

Poslije osam decenija o Dolima bez prećutkivanja i bez skrivanja

Okupili su se Pivljani, kao što to rade svakog 7. juna, da obilježe stradanje svojih plemenika, a svetu arhijerejsku liturgiju služio je episkop budimljansko–nikšićki Metodije, uz sasluženje sveštenstva i monaštva.

„Posle osam decenija trebalo je čekati da se na ovaj način i ovako ovaj narod Božiji sabere, bez izuzetka, bez odvajanja, bez međusobnih razmirica, bez prećutkivanja istine, bez skrivanja i zaobilaženja pravde. Sretan sam što je predsjednik države došao da bude zajedno sa ovim narodom, da na pravi i istinski način, ne samo prigodnim govorima, himnama, pjesmama, cvijećem ili vijencima oda počast nečijem podvigu i žrtvi, nego da na najdublji mogući način, onako kako je to radio i kralj Nikola i Sveti Petar Cetnjski i svi oni veliki vladari sa ovog prostora i ovog naroda kako su to činjeli. Uznosili su bezkrvnu žrtvu i molitve Bogu, onome koji je jedini istinski vladar svih zemaljskih prostora“, kazao je vladika Metodije.

Dolazak Milatovića, kako je istakao, je znak da će se narod, posle osam decenija, okupiti i sabrati oko istinskih i pravih vrijednosti koje su se uvijek „ovdje njegovale, čuvale i prenosile s koljena na koljeno, i koje su nam jedine pomogle da opstanemo u ovim dolovima punim krvi i kostiju nevinih mučenika“.

Protojerej Predrag Šćepanović istakao je da bi 7. juna, dana kada su stradalnici svojom žrtvom uspjeli da sačuvaju pivsko tlo, prkos i dostojanstvo, čitava Evropa trebalo da bude pivska.

„Trebalo bi poput Mojsija da skinemo obuću na ovo sveto mjesto i da u tišini, a tišina je stanje anđela i budućeg vijeka, pokušamo da shvatimo šta se to desilo na današnji dan prije 80 godina. Piva je ušla u savjest savremenog čovječanstva, ušla je u svaku dušu koja Boga ljubi. Neka nas ovo pivske svetilište, za mene lično najveće posle manastira Ostroga u Crnoj Gori, uvijek budi i poziva da budemo ljudi. Dola su savjest čitave Evrope i svijeta“, poručio je Šćepanović.

Na inicijativu bratstva Blagojević, 2006. godine izgrađena je crkva, tipa lovćenske kapele, posvećena Svetom Jovanu Krstitelju, u kojoj su na pergamentu ispisana imena svih žrtava fašističkog terora u Pivi. Sveti arhijerejski sabor SPC je 2017.godine kanonizovao sve žrtve zločina u Pivi, a dan njihovog spomena je 7. jun.

Nakon pričešća okupljenih osveštan je i prerezan slavski kolač koji je donio ovogodišnji domaćin Zdravko Aprcović, dok će naredne godine domaćin biti Nenad Ćalasan.

„Dužni smo da opraštamo, ali ne i da zaboravljamo. Da mladim generacijama prenosimo sjećanja na naša stradanja i stradalnike kako bi se uspomene na njihovu žrtvu sačuvale i kako se zlo ne bi ponovilo. Ne trujte svoja srca mržnjom. Ne mrzite, ali znajte za svoje bližnje i za svoj rod. Volite i volite se i ne dozvolite zlu oko vas da probudi zlo u vama“, poručio je Aprcović.

Pomenu su prisustvovali ambasador Rusije u Crboj Gori Vladislav Maslenikov, ministar poljoprivrede Vladimir Joković, predsjednici Opština Plužine i Nikšić, Slobodan Delić i Marko Kovačević, predsjednici SO Nikšić, Tivat i Žabljak, Nemanja Vuković, Miljan Marković i Ivan Popović, poslanik Momo Koprivica, predstavnici OBNOR-a Crne Gore, Plužina, Heerceg Novog i Kotora, komunisti...

Organizatori pomena su Eparhija budimljansko-nikšićka i Centar za kulturu Plužine, a upriličen je prigodan kulturno-umjetnički program.

Đikanović nakon 17 dana iz Smedereva stigao u Dola

Nakon 17 dana i pređenih skoro 440 kilometara u Dola je stigao i sedamdesetogodišnji Velimir Boro Đikanović, Pivljanin koji duže od tri decenije živi u Smederevu. Sa njim je bilo i oko 70 hodočasnika iz Plužina, kao i biciklista iz Smedereva Gojko Bolević Cole, koji je porijeklom iz Berana.

Boro je na hodočašće od Smedereva do Dola krenuo kako bi skrenuo pažnju na Dola i zločin o kome se predugo ćutalo. U početku je Boro prelazio dnevno od 30 do 40 kilometara, da bi kasnije dnevna pređena kilometraža bila oko 25 kilometara. Čovjek, kome je u Dolima stradalo 15 članova uže familije, priznao je da je tokom pješačenja bilo manjih i većih kriza, ali da ih je sve uspješno savladao.

„Dola su za mene najveće svetilište koje postoji. Dok sam putovao zamišljao sam te trenutke u ovim dolinama, kada su majke bile u jednoj, djeca u drugoj. Očeve i majke koji nisu mogli da pomognu svojoj djeci, i taj krik, užas. To ne može da mi se izbije iz glave“, ispričao je Đikanović.

Zahvalio se svima koji su ga podržavali i hrabrili da izdrži. Znao je, kako kaže, da ga čekaju Dola, doline gdje su stradali Đikanovići, ali i ostali Pivljani, i znao je da može i mora izdržati. Samo se plašio hoće li stići na vrijeme jer je na leđima nosio ranac težak 15 kilograma i 70 godina, a trebalo je napraviti više od 600 hiljada koraka.

Kada je Bolević od Bora čuo za njegovo hodočašće odlučio je da i on dođe u Dola i pokloni se pivskim stradalnicima. Kako je kazao "Vijestima" iako dva puta godišnje dolazi u Pivu, iako je išao i u Hilandar, za Dola je prvi put čuo zahvaljujući Đikanoviću.

"Krivo mi je da sam prvi put, za ovo 66 godina, zahvaljujući Boru čuo za Dola. Moji su iz Berana pa sam znao za stradanja Veličana, ali ne i za pivska Dola. Strašno je da se tolike godine ćutalo o ovom zločinu", kazao je Bolević koji je nakon pet dana pedalanja stigao u Dola.

Pobratimi koje je zbližilo stradanje

Sa Pivljanima su bili i pobratimi iz Velike koje je zbližila ista nevolja i isto stradanje. Tamo je ista SS jedinica, potpomognuta brdskom „Skenderbeg“ divizijom, 28. jula 1944. godine na najsvirepiji način ubila oko 800 ljudi, žena i djece.

Ljekar Miloš Ognjanović, koji je došao iz Londona, kazao je da ne pozivaju na osvetu, ali se još "bude sa osjećajem" da im je učinjena nepravda , jer za "zvjerstva u Pivi i Velici niko nije odgovarao, a bar nekolicina je bila dostupna pravdi".

"Naš bol je neizmjeran, neprolazan i uzdigao se do neba pa nam ostaje da se nadamo da je i sami Bog, osim nas osjetio. A mi još čekamo na tu lijepu, ali rijetku riječ koja bi nam olakšala muke - izvinite Pivljani, izvinite Veličani.', kazao je Ognjanović i dodao da je u Velici za samo dva sata "pokošena njihova budućnost".

"Tuga, ogromna, nemjerljiva je pritisla ova brda i dolove. Piva se skamenila, Piva je opustošena, Piva je umištena", istakao je Ognjanović i pozvao Pivljane da 28. jula, kada se obilježava godišnjica stradanja nevinog naroda Velike, budu njihovi gosti.

O Dolima pisali uglavnom Pivljani

Profesor Vesellin Matović snimio je dokumentarni film „Kad se Piva na nebo selila“, dok je istoričar Mile Cicmil objavio knjigu „Krv Pive“. Pjesnik Kosta Radović „pjevao“ je o Dolima do kraja života, trudeći se da ih na taj način otrgne od zaborava, pošto „pivska krvava bajka“ nije uspjela da se izbori za zasluženo mjesto u istorijskim čitankama. Na njegove stihove kompozitor Borislav Tamindžić napisao je kantatu „Ugarak tijela“. Nedavno je i pjesnik Spasoje Bajović objavio „azbučnik posvete strijeljanom narodu iz Dola” – “Put u vatru”.