Crna Gora je pobjedom Narodnooslobodilačkog pokreta 1945. godine povratila subjektivitet i postala ravnopravna republika u socijalističkoj Jugoslaviji. Ta činjenica, uz niz drugih, poput odnosa prema crnogorskoj nacionalnoj posebnosti, direktnog doprinosa i učešća brojnih Crnogoraca u Narodnooslobodilačkoj borbi i rukovodstvu nove Jugoslavije, čini da je pitanje jugoslovenskog antifašističkog nasljeđa u Crnoj Gori izuzetno aktuelno, ali i delikatno, naročito na političko-partijskom polju. Crnu Goru nisu zaobišli ni pokušaji istorijskog revizionizma, pa sa jedne strane imamo propagatore kvislinškog četničkog pokreta, koji dominantno protežiraju pojedine partije (NSD) i djelovi SPC, a sa druge strane pokušaj aboliranja kolaboracije Krsta Z. Popovića koji je stradao od komunističke vlasti, a koji se godinama pokušavao predstaviti crnogorskim arhetipskim herojem, na osnovu zasluga iz Prvog svjetskog rata i Božićnog ustanka.
Ipak, u oblastima gdje male države ne mogu proizvesti dovoljno sadržaja da zadovolje cjelokupno stanovništvo, kao što je recimo kultura, ne može se zaobići uticaj jugoslovenskog kulturno-istorijskog nasljeđa.
"Često citiram slovenačkog etnologa Božidara Jezernika koji, u kontekstu razgovora o Jugoslaviji, podsjeća na čuvenu latinsku izreku - 'de mortius nil nisi bonum', odnosno - 'o mrtvima sve najbolje'. Otud Jezernikova intelektualna provokacija postaje zanimljivija, jer tjera na razmišljanje: ako je Jugoslavija zaista mrtva, zašto mnogima i danas toliko smeta? Svi znamo da Jugoslavija nije opstala kao politička zajednica, ali je jugoslovensko kulturno-istorijsko nasljeđe, kao njena ovovremena artikulacija, ipak preživjelo. Iako djeluje naizgled nevidljivo, čini mi se da to nasljeđe benevolentno lebdi i opstaje uprkos svim lokalnim nacionalizmima", priča za "Vijesti" crnogorski istoričar Nikola Zečević.
On navodi da je jedan od segmenata tog nasljeđa bez sumnje antifašizam.
"Svim post-jugoslovenskim narodima je, između ostalog, kolektivna poveznica upravo partizanski pokret, kao zajednički pokret otpora u Drugom svjetskom ratu. Treba imati na umu da su se na Sutjesci, rame uz rame, borili zajedno Sava Kovačević, Nurija Pozderac, Ivan Goran Kovačić i Veselin Masleša. Neće biti da se svako od njih zasebno borio i stradao za svoju narodnost i svoju projektovanu republiku. Stoga je antifašizam, bez dileme, glavna asocijacija na zajedništvo jugoslovenskih naroda u Drugom svjetskom ratu, a partizanski pokret jedina antifašistička i antinacionalistička refleksija te oslobodilačke borbe", objašnjava Zečević.
Zečević smatra da je upravo zbog toga u većini post-jugoslovenskih zemalja prisutna potreba novih političkih i intelektualnih elita da se antifašizam relativizuju, te da se istorija sistemski revidira.
"Odnosno da se spomenute zajedničke poveznice periferizuju i obesmišljavaju, kako bi se lakše došlo do identitetske getoizacije. Iz tog razloga u Kragujevcu postoji Ulica Draže Mihailovića, u Sarajevu Mustafe Busuladžića, dok spomenik Slobodi Antuna Augustinčića u Makarskom primorju leži srušen gotovo petnaest godina. Iz istog razloga je bivši sjevernomakedonski premijer okrivio partizanski pokret i Jugoslaviju za uzurpaciju etničkih veza između Makedonaca i Bugara. Jednako tako, u crnogorskom javnom prostoru se mnoge organizacije i pojedinci nisu suzdržavali od veličanja kolaboranata naci-fašizma", ukazuje Zečević.
Smatra da je u Crnoj Gori antifašističko nasljeđe korišćeno i za ideološke obračune.
"Konkretno, u Crnoj Gori je bilo zgodnije pronaći na kolaborantskoj strani one ličnosti koje personifikuju jednu ili drugu ideološku grupaciju, te pristrasno i selektivno tumačiti njihove 'herojske' sudbine. Sve za potrebe ovog ili onog etno-političkog narativa. Paralelno je njegovano antifašističko nasljeđe, ali nerijetko u svrhu korisnih ideoloških obračuna. Istovremeno je došlo do svojevrsne fetišizacije nacionalne kulture, gdje se po uzoru na nacionalističke poduhvate u susjednim zemljama težilo snažnijoj etnifikaciji, recimo školskih lektira i udžbenika. Tako se jugoslovensko nasljeđe počelo tretirati, iz uskocrnogorskog gledišta, kao uglavnom beskorisno za novi državotvorni narativ, dakle kao kakav anahronizam ili tema od perifernog značaja za savremenu Crnu Goru", zaključuje Zečević.
Srbija: Potiru ga, ali...
Ima li jugoslovenstva i jugoslovenskog nasljeđa u Srbiji danas, da li se sistematski izganja svako sjećanje na "tamnicu srpskog naroda" ili se nekritički forsira yu-nostalgija, kako to tvrde nacionalisti...
"Nasljeđa nema ili ga ima u tragovima", odgovor je na "prvu loptu" istoričarke Branke Prpe, na pitanje ima li u Srbiji danas jugoslovenskog nasljeđa, posebno u ključnom segmentu antifašizmu:
"Nema javnu i državnu dimenziju, jer smo u međuvremenu rehabilitovali fašizam i fašiste".
Istoričarka koja je, između ostalog, autorka knjige "Srpski intelektualci i Jugoslavija 1918-1929", Beograd, 2018, Clio, objašnjava:
"Namoguće je u zemlji koja rehabilituje stare zločince i veliča nove, antifašizam slaviti kao nasljeđe i ciivilizacijsko dostignuće, iako je Jugoslavija bila među četiri evropske zemlje koje su činile antifašističku koaliciju u Drugom svjetskom ratu".
Posljednji slučaj koji potvrđuje ovu tezu je rehabilitacija zloglasnog četničkog vođe Nikole Kalabića, kome čak nije ni suđeno za teška zvjerstva. Bilo bi neopravdeno reći da je sadašnja vlast ta koja je marginalizovala antifašizam, tim prije što ozbiljno koketira sa onim ruskim koji se i danas pompezno slavi. No, prvi zakon o izjednačavanju partizana i četnika donijet je u vrijeme demokratskih vlasti, pa su zahvaljujući njemu mnogi od potonjih "zaradili" penzije, a vodeći i zasluge, počev od rehabilitacije do imovine (nasljednicima).
S druge strane, heroji NOB-a, sistematski tonu u zaborav. Prije nekoliko godina, primjerice, većina mladih u jednoj opsežnoj anketi nije ni znala ko je Josip Broz Tito, a ko je, primjerice, Sava Kovačević ne znaju ni mnogi žitelji zemunskog naselja, inače jednog od rijetkih koje je zadržalo "partizansko" ime.
"Neprestanom revizijom istorije njen dio na koji bi trebalo da smo ponosni gotovo je izbrisan iz života i udžbenika, što je državna politika, jer kreiranje udženika nije stvar afiniteta pojedinaca, nego državnog kursa", kaže Prpa.
Podsjeća da su srušeni brojni spomenici legendama antifašističke borbe, ali i žrtvama, a ulice i trgovi preimenovani. Kao dio obračuna sa kultom ličnosti, iz naziva Vrbasa, Užica i Mitrovice početkom devedesetih nestao je pridjev Titov, njegova znamenita bista u Užicu je uklonjena sa Trga partizana (ime ostalo!), jedna od glavnih ulica u Beogradu preimenovana je prvo u Srpskih vladara, pa Kralja Milana. Istine radi, devet ulica na periferiji zadržalo je to nekada kultno ime.
"Izgubio" se i pridjev jugoslovenski iz naziva preduzeća i ustanova, sa izuzetkom hotela "Jugoslavija" i još nekoliko drugih, među kojima je znamenita Jugoslovenska kinoteka.
"Živimo osakaćenu istoriju, prostor u kom je poništena ideja kulture sjećanja. U evropskoj kulturi kojoj pripadamo spomenici i imena toponima su važan vid kulture sjećanja", kaže Prpa.
No, ipak dodaje zrno optimizma odgovarajući na pitanje može li se zaista poništiti više od sedam decenija yu-istorije:
"Nikako, i ne radi se o vremenskoj odrednici i trajanju Jugoslavije, već o kulturnom prostoru. Jugoslovenska država je postavila temelj kulture srpkog naroda i drugih na ovom prostoru, na kom i danas grade i bez kog ni današnja kultura ne bi bila moguća".
Jugoslovenska ideja i država je više od istorije, kaže istoričarka. Kao njen rezultat imamo zajednički jezik, standardizovan još na Bečkom kongresu 1850. zahvaljujući hrvatskim i srpskim prosvetiteljima na temelju reforme Vuka Karadžića, na kome su nastala najznačajnija djela, nastaju i danas. To znači da je uprkos naporima da se potre, jugoslovensko nasljeđe dublje i veće od same države.
Sa Prpom je saglasan i novosadski novinar Daško Milinović, deklarisani antifašista - zbog čega je i fizički napadan - ali i jedan od 23.303 građana/ki koji su se na popisu 2022. izjasnili kao Jugosloveni.
"Mi smo jedina etnička grupa koja je zabilježila rast", kaže sa zadovoljstvom Milinović, koji je inicijator stvaranja nacionalnog savjeta jugoslovenske manjine.
Na pitanje šta mu prvo padne na pamet kada se kaže yu-nasljeđe, odgovara sa "bukvalno sve":
"Hodamo po njemu, putujemo, vozimo se... Sve što vidimo okom ima jugoslovenskog u sebi, još krčmimo to 'porodično srebro', iako je mnogo toga izbačeno kao kad beba ode sa prljavom vodom".
Za Milinovića je nesporno da je jugoslovenski život i danas simbol dobrog života i napretka "što se ovim, a vjerovatno i prethodnim vlastima ne dopada".
"Ako želite da ubjedite ljude da sada najbolje žive u istoriji, morate ubiti dio istorije u kom je bilo bolje".
Antifašizam je, dodaje, najviše stradao devedesetih, kada je novopronađena nacionalna "elita" u borbi protiv socijalizma otišla u vulgarni antikomunizmom. Koji je, sljedstveno, doveo i do rehabilitacije najgorih Hitlerovih saradnika.
No, uvjeren je i on, jugoslovska ideja, a još više nasljeđe, izbija kao trava poslije kiše, jer nije moguće poništiti život. Jasno, za kraj, da je u Srbiji danas mnogo više onioh koji neće prihvatiti stavove naših sagovornika, ponavljaće floskule o "tamnici naroda", ali teško da mogu pobiti argument o temelju koji se ne da srušiti.
Bosna i Hercegovina u raljama nacionalističkih vrijednosti
Nekada simbol antifašizma, danas daleko od istinskih vrijednosti, Bosna i Hercegovina je zapela u međuprostoru. Etnonacionalističke elite ponižavaju antifašističko nasljeđe, služe se revizionizmom, a građani/ke kroče ulicama onih koji su, u najmanju ruku, za osudu, jer bitno da je "naš" - šta god to bilo "naše" i "njihovo". Dok su nam puna usta borbe za prava, nerijetko nam spomenici antifašizma srastaju u korov, bivaju prekrajani po potrebi, a važni su samo kada i ako donose ličnu korist.
Dino Mustafić, bh. reditelj, naglašava da su etnonacionalisti satrli pozitivno nasljeđe NOB-a i antifašističkih vrijednosti, a potom ga kontinuirano medijski demoniziraju i društveno marginaliziraju.
"To je vidljivo u školskim programima, medijskoj produkciji, devastaciji antifašističkog kulturnog nasljeđa ili političkom djelovanju. Na sreću, jedan dio društva ostao je vjeran i dosljedan antifašističkim vrijednostima, ali dominantni narativ našeg društva je nacionalizam, revizija, isključivost", smatra Mustafić.
Potrebno je, kaže, koristiti sve aspekte civilnog aktivizma antifašista koji će se suprotstaviti neofašističkim tendencijama.
"BiH je bila jezgro antifašističkog pokreta. Danas dio naše političke i akademske elite kao da se toga stidi, jer to razdoblje etnonacionalisti iz 90-ih dovode u negativan ideološki kontekst. Slažem se sa istoričarem Husnijom Kamberovićem koji argumentirano, ali nažalost usamljenički, ukazuje šta se dešava posljednjih godina u Sarajevu. Sarajevske su vlasti, pod mentorstvom SDA, dugo relativizirale fašizam iz Drugog svjetskog rata i to je došlo na naplatu. Jaki revizionistički talasi narušili su lijepo antifašističko lice Sarajeva, ali i BiH. Primjer je i 25. novembar, kojeg obilježavaju i isključivo jer im to odgovara u političkom kontekstu bh. državotvornosti", kaže Mustafić.
Poručuje da je vrijeme za novi antifašizam - prirodna platforma ljevice mora braniti životom antifašizam.
"Premda je socijaldemokratija sve vrijeme preuzimala poziciju i prostor antifašističkog svjetonazora, ona je istodobno bježala od njega kao vrag od tamjana, jer je jako željela biti partija novoga, modernoga i razvijenoga, krupnoga kapitala, ističe bh. reditelj.
Istoričar dr Dragan Markovina naglašava da ne postoji bh. društvo kao cjelina - u BiH postoje tri društva, s različitim većinskim odnosom prema partizanskoj baštini i spomenicima.
"U bošnjačkoj javnosti postoji nominalno poštivanje antifašizma, ali uz generalnu nebrigu prema spomenicima i ne ulaženje u suštinu antifašističkog pokreta, uz sve prisutniju priču o poslijeratnim obračunima 1945. i rehabilitaciju ljudi poput Mustafe Busuladžića i Huseina Đoze. U srpskoj javnosti riječ o konstantnom nastojanju za nacionaliziranjem partizanske borbe kroz priču o isključivim stradanjima Srba i o Srbima koji skoro da su jedini bili masovno u partizanima. Sve uz nastojanja da se partizanska mjesta sjećanja hristijaniziraju, što se uporno pokušava baš na Sutjesci s najavom izgradnje hrama, i da se ideje ZAVNOBIH-a izbrišu. Hrvatskoj javnosti, posebno u Hercegovini, negacija tih vrijednosti i devastacija spomenika je potpuna, uz svijetli primjer nedavne promjene imena šest ulica u Mostaru", kaže dr Markovina.
Naravno, u sve te tri javnosti postoji i manjina iskrenih antifašista. To sve pokazuje, smatra esejista i kolumnista, da je društvo dubinski podijeljeno i isparcelizirano te utemeljeno na nacionalističkim vrijednostima koje su zastupali kolaboracionisti u Drugom svjetskom ratu. Kao put za rješenje problema revizionizma i prekrajanja spomenika vidi stalni javni i medijski pritisak, ali i osmišljavanje načina da antifašizam ne bude samo paradnog tipa. Smatra i da za memorijizaciju i antifašističke spomenika nema straha, jer su tu memoriju, oni kojima je stalo do nje, uspjeli i sačuvati.
"Partizansko groblje u Mostaru će biti obnovljeno, taj proces je krenuo, a hoće li društvo izaći iz dominantnog nacionalizma? Pa i neće tako skoro. Ali za to ne trebamo kriviti nikoga, nego same građane koji ovakvo stanje biraju", mišljenja je dr Markovina.
Hrvatska: Postjugoslavenstvo je ideološki konstrukt za nepostojeću državu
Redovna profesorica na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti Mirjana Kasapović nema dobro mišljenje ni o Jugoslaviji ni o tzv. postjugoslavenstvu. Taj termin smatra ideološkim konstruktom kojim se želi očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega operirati s nepostojećom državom kao s nečim što je politička, kulturna i društvena činjenica. U provokativnom članku naslovljenom "Zbogom postjugoslavenstvu!", objavljenom u časopisu Anali Hrvatskog politološkog društva, profesorica Kasapović problematizira i dovodi u pitanje korištenje tog termina u političkom, javnom, znanstvenom i kulturnom prostoru, navodeći da je riječ o konstruktu koji su skrojili autori potekli iz intelektualne dijaspore formirane emigracijom iz država nastalih raspadom Jugoslavije, od kojih su se neki nakon završetka ratova vratili i zaposlili na sveučilištima u novonastalim državama.
Dragan Markovina, jedan od onih koje profesorica Kasapović spominje u kontekstu korištenja termina "postjugoslavenski", smatra da je zapravo tekst profesorice Kasapović ideološki konstrukt.
"Nije sve što je profesorica Kasapović napisala u svom članku netočno, štaviše, ali sve ono što suštini ideoloških razloga, zapravo čini sama. Cijeli njen članak prožet je ideološkom netrpeljivošću prema tom konstruktu i tom nasljeđu", mišljenja je Markovina.
Profesorica Kasapović svoju analizu počinje problematizirajući karakter Jugoslavije i navodeći da je Jugoslavija bila diktatura i najneuspješnija europska država 20. vijeku, dok Markovina smatra da je, kada se govori o Jugoslaviji, nepristojno uz sve mane koje je ta država imala ne spomenuti i njene pozitivne strane.
"Uz činjenicu da je Jugoslavija bila jednopartijska država u kojoj je njegovan kult ličnosti, što nitko ne osporava, trebalo je navesti i da je Jugoslavija ostvarila velike uspjehe na planu obrazovanja, klasne prohodnosti, urbanizacije, zapošljavanja i zdravstvenog sistema. I dan-danas, izuzev mreže autocesta i sveučilišnih kampusa, barem 90 odsto infrastrukture koju koristimo datira iz tog razdoblja. I fakultet na kojem profesorica Kasapović radi nastao je u tom razdoblju".
Iako profesorica Kasapović pronalazi brojne argumente zbog kojih smatra promašenim govoriti o postjugoslavenstvu i postjugoslavenskim studijima, Markovina navodi brojne argumente koji upućuju na suprotan zaključak. Sve zemlje nastale raspadom Jugoslavije, smatra Markovina, temeljito su obilježene jugoslavenskim nasljeđem i ne bi postojale bez Jugoslavije. Zbog toga su, dodaje, sve te zemlje sudbinski vezane na tu prošlost i zajednički kontekst, sviđalo se to nekima ili ne.
"Slovenija nije imala rat i bila je najviše inkorporirana u zapadno tržište, dok je Hrvatska u tom pogledu bila odmah iza Slovenije, što joj je pomoglo da brže prevlada ratno nasljeđe, a BiH je i dalje obilježena ratom, kao što je i Srbija obilježena nemogućnošću da se suoči sa svojom odgovornošću za ono što je proizvela na ovim prostorima. Sve su te zemlje obilježene Jugoslavijom i to ih nasljeđe povezuje i u humanističkom i društvenom smislu", analizira Markovina navodeći pritom i "zajedničko kulturno nasljeđe kao drugu važnu poveznicu".
"Ta je svijest postojala puno prije nastanka jugoslavenske države, a traje i danas. Zajednički kulturni prostor postoji, kao što postoji i jezik na kojem se ljudi na ovom području savršeno razumiju, što je kapitalistički sistem u kojem živimo prepoznao. Jer kako drukčije objasniti to što je Goran Bogdan, hrvatski glumac rođen u Širokom Brijegu, zvijezda u Srbiji? Je li on hrvatski, bosanskohercegovački ili srpski glumac? On je sve to, a sve to ne bi mogao biti da ne govori tim jezikom", ističe Markovina, nazivajući članak profesorice Kasapović "zakašnjelom društveno-humanističkom parafrazom teze Stanka Lasića koji je još devedesetih kazao da nema nikakvog razloga da nam srpska književnost znači išta više od, primjerice, bugarske književnosti".
Kasapović navodi i da oživljavanje umjetno stvorenog termina postjugoslavenstva podrazumijeva implicitnu i eksplicitnu dekonstrukciju i desubjektivizaciju, a često i "političku denuncijaciju i demonizaciju" država koje doista postoje na ovom teritoriju. Markovina pak misli da ovdje imamo upravo suprotan slučaj, napominjući da nitko od onih koji koriste postjugoslavenski termin ne dovodi u pitanje novonastale države, niti zagovara stvaranje nove političke zajednice.
Povjesničar i vanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci Vjeran Pavlaković, koji je živio i obrazovao se u Sjedinjenim Državama, a koji je također spomenut u članku "Zbogom postjugoslavenstvu!", smatra da je profesorica Kasapović otvorila zanimljivo pitanje, iako dodaje da je to, po njegovu mišljenju, učinila "možda malo preprovokativno".
"U svojim radovima koristim termin postjugoslavenski i smatram da je to opravdano. Nije riječ samo o konstrukciji zapadnih znanstvenika, s obzirom na to da ljudi u ovoj regiji govore o tome, analiziraju i prate što se događa u susjednim zemljama. Ovdje ipak nije riječ samo o umjetnom konstruktu".
I istoričar Josip Mihaljević iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu smatra da je profesorica Kasapović otvorila jedno zaista važno i nadasve zanimljivo pitanje.
"Siguran sam da dobar dio kolega znanstvenika, povjesničara, politologa i sociologa, koji danas svoja istraživanja uklapaju u tzv. postjugoslavenske studije, nisu bili ni svjesni ovoga pitanja. Moram priznati da sam i sam ponekad znao koristiti neke od pojmova poput 'postjugoslavenske zemlje', 'postjugoslavenske države' ili 'postjugoslavenski prostor', pogotovo na nekim međunarodnim konferencijama vani, i nisam u tome vidio neki poseban problem. Ti su pojmovi već dugo u uobičajenoj upotrebi. No, ako malo promislimo o tim pojmovima, shvatit ćemo da je prof. Kasapović u pravu. Zaista je metodološki teško opravdati njihovu tako široku upotrebu danas u znanstvenim istraživanjima. Nikome ne pada na pamet koristiti pojam 'postčehoslovački studiji' ili 'postčehoslovačke zemlje', iako se radilo o vrlo sličnom modelu, višenacionalnoj državi koja je trajala približno jednako dugo kao i Jugoslavija. Prof. Kasapović smatra da se radi o ideološkom konstruktu kojim se želi očuvati ime Jugoslavija i pomoću njega virtualno operirati s nepostojećom državom kao s nečime što je politička, kulturna ili društvena činjenica", ocjenjuje povjesničar Mihaljević napominjući da jedan dio ljudi te pojmove jednostavno nekritički usvaja, ali i da vrlo vjerojatno postoje pojedine skupine koje forsiraju te pojmove zbog svojih ideoloških sklonosti.
Često se, kako kaže, radi o ljudima koji se "ne mire s činjenicom da Jugoslavija kao država više ne postoji", a teško mu je ocijeniti radi li se o "svojevrsnoj jugonostalgiji ili nekoj političkoj ambiciji".
"Treba biti načistu i da jedan manji dio građana Hrvatske nije želio raspad jugoslavenske državne zajednice. Razlozi za to su mogli biti višestruki. Uzroci takvim sklonostima mogli su biti ideološki, psihološki ili ekonomski uvjetovani. Naime, jednom dijelu intelektualaca koji su u Jugoslaviji vidjeli funkcionalan i koristan okvir u kojem su mogli djelovati, raspad Jugoslavije nije bio dobrodošao. Npr., ako ste bili književnik u Jugoslaviji i ako ste dobro zarađivali od svog pisanja na tržištu od 20 miliona stanovnika, jasno je da vam nije bilo previše u interesu zatvoriti to tržište i smanjiti ga petorostruko", ističe naš sugovornik.
Slično razmišlja i istoričar Ante Nazor, koji nam je kazao da se slaže s analizom i argumentacijom profesorice Kasapović.
"Na jednom sam se predavanju i sam zapitao zašto se onda ne nazivamo i posthabsburškim, a ne samo postjugoslavenskim društvom".
Bonus video:
