Aktuelni saziv Savjeta Radio televizije Crne Gore (RTCG) još nije raspravljao o bilo kojem pitanju koje je nelagodno za menadžment, pa ne čudi skandalozno izigravanje sudskih presuda i odluka da se Borisu Raoniću dozvoli da okupira kabinet generalnog direktora.
To je u intervjuu za “Vijesti” kazala potpredsjednica Savjeta RTCG Marijana Camović Veličković.
Prema njenim riječima, Raonić se “lažno predstavlja kao generalni direktor”.
Camović Veličković upozorava na to da je posljednjem “skandalu” prethodio niz nezakonitih odluka Savjeta.
Kako komentarišete odluku Savjeta da nakon presude Višeg suda o nezakonitom izboru direktora RTCG ponovo imenuje Borisa Raonića na tu funkciju?
Odluka četiri člana Savjeta da ponovo donesu istu nezakonitu odluku i da dozvole Borisu Raoniću da okupira kabinet generalnog direktora RTCG, jer on nije i ne može biti punopravan generalni direktor, je nešto što se, da ja znam, do sada nije dogodilo u Crnoj Gori. Reći da je to skandal, izigravanje pravosnažnih sudskih presuda je istina, ali ujedno i preblag opis onoga što je urađeno. Posljedice takvog ponašanja su već ozbiljne i to bi trebalo da znaju svi koji sklapaju bilo kakvu vrstu poslova sa RTCG, ali i država, jer Raonić upravlja sa gotovo 20 miliona eura državnog novca. Potpuno odsustvo lične, moralne i svake druge odgovornosti za odluke koje se donose je takođe problematično, a i vidjelo se da je članovima Savjeta jedinu brigu predstavljalo da li njihove odluke povlače krivičnu odgovornost. Moral, etika, javni interes, nije nešto o čemu razmišljaju i to se jasno vidjelo na posljednjoj sjednici, za koju je javnost znala da će da se desi što često nije slučaj jer su se mnoge odluke, možda ne tako zvučne kao ova posljednja, desile, a da to nije otišlo dalje od zapisnika sa sjednice, koji se postavlja na sajt.
Brza reakcija Osnovnog državnog tužilaštva je, nadam se, uvjerila članove Savjeta koji su pokušali Raoniću da daju sve pa i ono što više nije bilo u njihovoj moći da mu daju, da ne postoji postupanje koje nije podložno provjeri i da ih imenovanjem u Savjet niko nije izuzeo od krivične odgovornosti i da će itekako odgovarati. Uostalom, to sam im govorila i na samoj sjednici, ali su povjerovali onome što im je bilo prijatnije za uši ali i previše dobro da bi bilo istinito.
Sa druge strane, ta odluka je donijeta u nečijem interesu. Taj za čiji je interes sve to urađeno sada se lažno predstavlja kao generalni direktor i insistira na daljoj sopstvenoj kompromitaciji, jer valjda je svima jasno da je Boris Raonić u potpunosti kompromitovan. Sve ovo je otišlo predaleko i nema tog kriznog PR-a koji može ovu situaciju ispeglati, a svakako smo vidjeli da u Crnoj Gori nema ni pravnika koji će reći da je odluka Savjeta ispravna, osim ono troje koji su na platnom spisku RTCG-a. Da ih ima, cijela ova afera se ne bi završila u okviru jednog priloga u Dnevniku.
U kojoj mjeri je Savjet RTCG u dosadašnjem mandatu bio nezavisan u svom radu? Koliko je bio nezavisan od političkih uticaja?
Da li i u kojoj mjeri postoji politički uticaj i na koji način se on kanališe - to ne znam, ali uticaj Raonića od prvog dana njegovog mandata je nesporan. Savjet nije još raspravljao ni o jednom pitanju, koje je nelagodno za menadžment. Za našeg mandata se desio prvi štrajk zaposlenih u istoriji RTCG i šta smo mi uradili tim povodom? Da li nam je neko makar formalno napisao nekoliko rečenica i objasnio zašto se zaposlenima nije dalo ono što im pripada od januara do danas, nego im je uzeto pola godine, gdje će završiti taj novac koji je ušteđen na taj način? Ne, Savjet to nije pominjao. Ko može u cilju transparentnosti da traži zatvaranje sjednice Savjeta za javnost?! Raonić je predlagao da sa sindikatima o kolektivnom ugovoru razgovara u direktnom TV prenosu i na taj način od socijalnog dijaloga napravi rijaliti program i direktno zloupotrijebi resurse koji su mu povjereni, a kada je trebalo da govorimo o njegovoj fotelji, to je trebalo da radimo iza zatvorenih vrata. A govorimo o navodno najslobodnijem RTCG ikad.
Na posljednjoj sjednici Savjeta kazali ste predsjedniku Veselinu Drljeviću da je podržavao Raonića u zakonitim i nezakonitim aktivnostima.
Ja tada nisam mislila samo na Drljevića, jer on sam nije mogao donositi odluke. Javnosti je sad već jasno ko su ljudi za koje ne postoji crvena linija kada je u pitanju podrška Raoniću. Prije ove posljednje odluke o izboru uprkos odluci suda prethodio je čitav niz nezakonitosti koji je počeo potpisivanjem ugovora o radu sa generalnim direktorom gdje se došlo do nevjerovatnih 4.000 eura tako što je dodatak na zaradu veći od osnovne zarade što je nečuveno i, naravno, nedozvoljeno.
O kojim nezakonitostima je riječ?
Pravilnik o varijabilnom dijelu zarade koji služi za izvlačenje ogromnog novca sa računa RTCG i za koji im je Ministarstvo finansija kazalo da ne mogu da dobiju saglasnost, kasnije i Državna revizorska institucija to potvrdila, a Savjet je, kao odgovor na to, usvojio identičan pravilnik, umjesto da poslovanje RTCG uvede u zakonite tokove. Skandal koji su napravili prošle godine oko eksternog revizorskog izvještaja gdje je, uz blagonaklonost Savjeta, raskinut ugovor sa revizorskom kućom koja je ukazala na nedostatke u poslovanju pa izmijenjeni bilansi stanja i uspjeha i angažovana nova firma da da pozitivno mišljenje je takođe slučaj za Osnovno ili Specijalno tužilaštvo. Ta sjednica je uživo prenošena, pa je javnost mogla da čuje “obrazloženje” tih nezakonitih poteza. Izmjene Akta o sistematizaciji radnih mjesta koje se dešavaju gotovo svakog mjeseca, na svakoj sjednici Savjeta, bez ikakvog kritičkog pristupa i ulaženja u suštinu tih izmjena i ima li potrebe za njima će, osim što pokazuje potpuni nedostatak vizije u rukovođenju Javnim servisom, najvjerovatnije rezultirati desetinama sudskih postupaka gdje će ljudi koji su neosnovano sklanjani sa svojih radnih mjesta tražiti ispravljanje grešaka. Nikad nismo dobili odgovore šta se zapravo desilo na Eurosongu... Niz nepravilnosti je ogroman. Ja sam reagovala i argumentovala svako svoje neslaganje, ali ako sa druge strane imate sagovornike koji vjeruju da im je sve dozvoljeno rezultat je ovo što sad imamo. Bitno je reći i da se odluke donose bez bilo kakvog obrazloženja i dokaza da je nešto baš tako ili zaista neophodno. Dokumentaciju jednostavno ne daju. Ja sam tražila čitav niz dokumenata koja su mi neophodna, naročito kada je u pitanju poslovanje, raspodjela novca, i nisam dobila ništa.
Dijelite li mišljenje dijela kolega iz Savjeta da je RTCG, od dolaska Raonića na funkciju direktora, doživjela procvat i unaprijedila kvalitet programa?
Dnevnici i informativni program jesu oslobođeni jednoumlja koje je pratilo prethodni period i koje je sa pravom izazivalo bijes javnosti, ali Javni servis je i u smislu programa daleko od onoga što bi danas morao da bude. Taj jedan segment, dio informativnog programa, jeste unaprijeđen. Ako za sistem koji ima makar 750 zaposlenih i raspolaže sa 20 miliona eura godišnje ne možemo da kažemo da u potpunosti ispunjava svrhu svoga postojanja, daje građanima i građankama ono što ga Zakon obavezuje a to je i naučni, dokumentarni, dječiji, obrazovni... svaki drugi sadržaj koji nećemo vidjeti na komercijalnim televizijama, a to sigurno danas ne možemo reći, onda RTCG nije još procvjetao.
Struktura programa govori da većinu čini informativa, kad se pogleda šta je to informativa vidi se da dvije trećine čini Jutarnji program. Tu su dnevnici i nekoliko emisija, često bez jasnog fokusa, u udarnim večernjim terminima. Mjereno minutima, toga je svakako dosta, gledano kroz prizmu kvaliteta i cijene i ne baš.
Kako Vi ocjenjujete njegovo rukovođenje javnim servisom?
Imamo Javni servis koji i dalje ne shvata svoju svrhu već se takmiči sa komercijalnim emiterima i onda se postavlja pitanje zašto se u RTCG ulaže 20 miliona eura godišnje kad oni žele da izgledaju kao privatna televizija koja košta nekoliko stotina hiljada eura.
Medijska zajednica se već duže zalaže za promjene koje se tiču izbora članova Savjeta RTCG. Kako bi, prema Vašem mišljenju, trebalo zakonski urediti sastav i način funkcionisanja tog tijela?
Savjet ima kontrolnu ulogu ali ako članovi nemaju potrebna znanja i iskustva nisu u mogućnosti da donose pravilne odluke, i to se vidi u ovom sazivu, jer se često može čuti da neko kaže da ne razumije predloženo, jer nije pravnik ili ekonomista i glasa se u skladu sa onim što menadžment ponudi u nadi da je to ispravno rješenje. Zato mi u SMCG smatramo da kriterijume treba pooštriti i da članovi Savjeta moraju imati relevantno znanje iz oblasti medija i potrebnu ekspertizu kako bi mogli efikasno i u potpunosti da vrše svoju funkciju. Takođe iskustvo od makar 10 godina je neophodno. Trenutni način izbora, od strane Skupštine, ne sporimo, jer neko na kraju mora donijeti odluku, a parlament bi trebalo da je najbolja institucija za to.
Poslodavci nijesu zainteresovani za Kolektivni ugovor
Kakav je položaj novinara u Crnoj Gori danas, nakon gotovo tri godine koje su obilježile promjena vlasti, nestabilna političko-ekonomska situacija, te pandemija kovid-19?
Novinarstvo, pa ni uslovi rada u medijima, ne idu uzlaznom putanjom, ali se mi u SMCG trudimo da to ne bude baš slobodan pad već da se dođe do nekog pristojnog nivoa i kada je ekonomski aspekt u pitanju ali i da se poštuju pravila profesije kako bi se smanjila cenzura i autocenzura koja je veći problem. U jednom broju privatnih medija smo kroz pregovore uspjeli da povećamo zarade u manjem ili većem procentu. U Javom servisu će valjda narednu zaradu primiti uvećanu. Lokalni javni emiteri ostaju najveći problem ali nekoliko opština je već pristalo da im uskladi zarade tako da se i tu stanje mijenja. Napadi na novinare i novinarke više nisu radikalni kao prethodnih godina ali su prijetnje i zastrašivanja učestaliji i kroz društvene mreže su dobile neki drugi oblik i težinu. Ulični protesti su bili češći i tu se dešavalo dosta incidenata. U prethodne tri godine više od 70 slučajeva različite vrste. Kovid je doprinio povećanju obaveza i neplaćenih radnih sati, donio je rad od kuće i nesnalaženje mnogih u tim uslovima, povećao frustraciju, ali nije uvećao zarade, odnosno taj rad u takvim okolnostima malo kome je plaćen na adekvatan način.
Na koji način se mogu riješiti problemi zaposlenih u medijima i da li su poslodavci i Vlada pouzdan partner na tom putu?
Vlada nije pouzdan partner zaposlenima u medijima, ali vlasnicima medija jeste i to je ključni problem. Od početka pandemije do danas makar pet miliona eura državnog novca se slilo u privatne medije. Dio tog novca su dobili direktno bez obrazloženja, dio kao naknada za zarade, profunkcionisao je Fond za pluralizam medija, objavljivani su pozivi za projekte, nedavno su se obavezali da će da kupuju i dnevne novine i tako povećaju promet... Novac je pristizao i pristiže sa ili bez osnova, ali do zaposlenih u medijima nije još došao. U takvim uslovima smo pokušali da pregovaramo sa Unijom poslodavaca o granskom kolektivnom ugovoru i naravno da poslodavci koje država redovno mazi besplatnim novcem, nisu zainteresovani da poboljšavaju uslove rada.
Bonus video:
