Penzioneri u Crnoj Gori žive otežanim i ne uvijek dostojanstvenim životom, dok su u posebnom problemu stariji sugrađani koji vraćaju kredite.
To su upitani o položaju penzionera u državi kazali sagovornici Vijesti. Među njima i sedamdesetogodišnja Miladinka Perović, koja je u Herceg Novom kazala da s obzirom na to kakvu penziju prima, gotovo nikada ne razmišlja o štednji. Tačnu visinu primanja nije otkrila, ali je naglasila da je u radnom odnosu bila cijeli život.
“Penzioneru nije toliko loše ako ima porodicu. Za moje vršnjake koji nisu te sreće, život nije mnogo dostojanstven”, navodi Perović.
Ona ističe da živi dosta aktivno i da kada je u pitanju svakodnevica, najviše vremena odvaja za porodicu pa joj vrijeme većinom prođe u kuvanju i čišćenju. Perović je naglasila da je aktivnosti i druženje sa vršnjacima iz penzionerskih društava ne interesuju i da se najviše druži sa komšinicom i rodbinom.
Sličan odgovor Vijesti su dobile od njene penzionisane sugrađanke, koja je kako kaže, penziju stekla u hotelu “Plaža” sa 35 godina radnog staža. Za nju glavna aktivnost je odlazak na pijacu i druženje sa komšijama, a navodi i da je život penzionera fin ukoliko su dobrog zdravlja.
“U ovim godinama život je nikakav ako imaju kredit, a svi ih imaju”, kazala je ona kroz štalu.
Da crnogorski penzioneri žive u otežanim uslovima saglasan je i predsjednik Pokreta penzionera Crne Gore Svetozar Čabarkapa.
On je Vijestima zvanično kazao da su troškovi života veliki, ali da ih penzije ne prate. Naglašava da je u zadnjoj godini došlo do značajnog povećanja penzija što u ukupnom iznosi oko 50 odsto na godišnjem nivou, ali i da je to daleko od toga da je dovoljno. Čabarkapa pita i kako živjeti sa najnižom penzijom od 282 ili sa prosječnom od 420 eura, kada je potrošačka korpa na državnom nivou 818 eura.
“I pored najbolje volje, mi ne vidimo prednosti za korisnike penzija u Crnoj Gori. To što imaju neku vrstu odmora ili povlašćeni boravak od sedam dana u Ulcinju i Žabljaku su kap vode u moru problema”, kazao je on i dodao da vjeruje da su ove poteškoće stvorene aktvizmom Udruženja penzionera, koje prema njemu radi sve da ugrozi interese korisnika penzija.
Iako nisu precizirali aktivnosti koje nude penzionerima, Čabarkapa navodi da imaju ideju da uz pomoć Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja (PIO) i poslodavaca stvore uslove za povlašćenu trgovinu.
“Sa bankarskim sistemom, za povlašćene potrošačke i druge kredite i da odmor i rekreaciju penzionera dovedemo do nivoa stvarnih potreba a ne luksuza pojedinaca koji će za 15 eura imati pun pansion, a penziju primati u iznosu preko prosječne penzije u Crnoj Gori”, zaključio je on.
Čabarka je stava da treba ići u reformu penzionog sistema, skloniti postojeći švajcarski model obračuna, vratiti model sa desetogodišnjim osnovom što bi kako je kazao, u značajnoj mjeri uvećalo iznos penzija u startu i na taj način ispravilo nepravdu koja je nanesena uvođenjem švajcarskog modela obračuna penzija zakonom iz 2004. godine.
Srbija: Penzija može biti zlatno vrijeme
Prije desetak godina vaša hroničarka je, istražujući temu depopulacije, u lijepom banatskom selu Veliki Kozjak upoznala bračni par penzionisanih ljekara; prodali su svoj stan u centru Beograda za 90.000 eura, pa za 4.500, dvadeseti dio sume, kupili lijepu kućicu sa velikom okućnicom, baštom i voćnjakom. Još toliko su uložili u renoviranje i preseljenje, desetak hiljada zadržali za crne dane, a ostatak podijelili djeci da se i sama okuće.
Iz današnje perspektive, kad su cijene nekretnina u gradovima otišle u nebo, transakcija se čini promašenom, ali nije – danas bi za svoj stan dobili dvostruko više novca, a za svoj novi dom dali koliko i onda, doduše za renoviranje više.
U Velikom Kozjaku, rekli su, sve im je nadohvat ruke, od pošte, zdravstvene stanice, do pijace, tržnog centra i Doma kulture. Nije zgoreg što je Banat ravan, pa jutranje i večernje šetnje ne predstavljaju problem, bašta ublažava ljetnju žegu. Beograd je na nešto više od sat vremena, pa za stani-pani situaciju ili još bolje neku dobru zgodu, brzo stižu.
Pri tome ne moraju da brinu kako će djeca plaćati kiriju i gdje će im unuci rasti. A dio raspusta su sa njima. Oni sami sebi, uz dvije ljekarske penzije i onaj ostatak novca, lako mogu priuštiti odmor, a još lakše prilično povoljne izlete ili vikend ture koje brojni “senior-traveli” nude. I zahvaljujući svom matičnom zanimanju, garantovan im je prilično bogat društveni život, jer ih komšije paze kao malo vode na dlanu. Napokon, u blizini je i vrlo dobar dom za starije, pa kad zanemoćaju mogu sebi obezbijediti dobar smještaj i stalnu njegu.
No, bez obzira na oskudicu koju penzija najčešće donosi, ovaj par je izuzetak; većini je po odlasku u penziju vrlo teško da posle tako velikog zaokreta u životu, uleti u novu avanturu promjene životne sredine i navika. Iako bi im život u prirodi, posebno ubanizovanoj taman onoliko koliko treba, prijao, tvrde i psiholozi i sociolozi. Kao i rad u bašti i voćnjaku, druženje sa ljudima uživo, a ne putem interneta. Ili još gore, život u samoći, između četiri zida, u višespratnici ili u vrletima, ne mijenja stvar. Jer, samoća je najveća kletva onih koji su završili radni vijek.
To je pokazalo i istraživanje povjerenice za zaštitu ravnopravnosti i njenog tima sprovedeno prije dvije godine i pretočeno u poseban izvještaj posvećen najstarijima – što je petina populacije u Srbiji, jer je 20 odsto stanovnika starije od 65 godina. Jedan od razloga za takvu pažnju je sve raširenija diskriminacija i u svijetu i u Srbiji; “ejdžizam” po uvidu povjerenice Brankice Janković, prijeti da postane obilježje ovog vijeka u mjeri u kojoj su prethodni obilježili rasizam i antisemitisazam. A ne mora, jer kao kaže moto tog istraživanja,”starost je svima nama jedina sigurna budućnost”, a ne mora biti loša, pa čak ni lošija od prethodnog života.
Preduslov je da društvo koje ubrzano stari shvati značaj međugeneracijske solidarnisti, što je posebna tema koja traži mnogo prostora. Ali, njen najvažniji učinak je upravo smanjenje distance između najstarijih i prethodnih generacija i ublažavanje samoće koja je previše česta pratilja starosti. Posebno u rubnim i planinskim područjima koja bilježe najveći broj staračkih samačkih domaćinstava.
Np, nije važno kolika je penzija, već koliko je dugo primaš, jedna je od gorko-slatkih rečenica kojom okolina ispraća kolege u penziju. Naravno da je iznos koji najstarijima nerijetko poštar donosi na vrata “u kešu” važna, posebno ako je - a većina penzionera u Srbiji – ispod prosječnog primanja trećeg doba, odnosno manja od 300 eura.
No, dio prihoda se nadomjesti olakšicama koje najstariji imaju, mjesečni popusti u marketima ili recimo besplatan gradski prevoz, što je u magapolisu poput Beograda bitno, jer starijima, pa i onima sa prefiksom “naj”, omogućava mobilnost. Bilo da žele da posjete prijatelje i rodbinu u drugom dijelu grada, odu u kupovinu dok je “akcija” ili naprosto prošetaju i posjete neki muzej – po povlašćenoj cijeni - park u koji nisu mogli da svrate dok su bili vezani za radno vrijeme i djecu.
Ili, što je i dalje najrašireniji oblik ispomoći, po unuke, bez obzira da li ih čuvaju čitavo radno vrijeme ili samo “podižu” iz vrtića ili škole. Baka ili deka “servis” je istovremeno i tegoba i čar trećeg doba; naporno je i odgovorno, posebno što bake i deke nemaju energiju i pokretlljivost roditelja, ali pruža prijeko potreban osjećaj da nisu suvišni. Naprotiv.
“A, ne, ja ne idem kod njih, već oni dovedu djecu kod mene; dvoje ćerka, sin jedno. Imam sobu za njih, bazenčić u dvorštu, sanke u ostavi, a blizu nam je i parkić. Izmore oni mene, ali i ja njih”, priča Jelena Petrović, penzonisana prodavačica: “Dok sam radila, nisam ni svoju djecu gledala kako valja, pa sad malo ‘ispravljam’ stvari”.
Udovica je, pa bi, kaže, bila usamljena da se ne stara o unučićima. Ali, ima pravila; vikend je samo njen, a i odmor: “Uzela sam vaučer, pa ću u banju. Trošak pokrivaju djeca, to je moj honorar.” (Vaučere za odmor u Srbiji od pet hiljada dinara već nekoliko godina dijeli Vlada, a planu čim se pojave. Penzioneri su najčešći abonenti).
Pošto je tek prekoračila granicu od 65, gospođa Petrović je još u dobroj formi, pa bar jedan vikend mjesečno ode na izlet. Obilazak male Svete gore – fruškogorskih manastira ili onih nešto dalje u Ovčarsko-kablarskoj klisuri, košta oko tri hiljade dinara, odnosno 25 eura. Isto je i sa turama po dvorcima, a u cijenu su uračunate i ulaznice. Potroši tog dana još 15 eura na piće i hranu. Ali, kao i ljekari s početka teksta, ona nije pravilo, već prije uputstvo kako se može aktivno živjeti sa relativno malom penzijom.
“Ja sam bila u šoku mjesecima”, priča koleginica koja se preselila u malo mjesto: “Bukvalno, divila sam se prirodi kroz prozor, dok nisam shvatila da više nisam u stanu, već u kući i da mogu da izađem i prošetam se”.
Ona je, kao i bračni par Janković koji se preselio prije nekoliko mjeseci u obližnju banju, imala pravu šok-terapiju, jer je uz odlazak u penziju promijenila i sredinu, doduše ne potpuno nepoznatu jer je godinama svaki slobodan dan provodila u porodičnoj kući koja joj je sada dom. Gospođa Janković je prestala da radi, a gospodin Janković se – male su penzije, čak i dvije, a kuća traži ulaganje - aktivirao. Čekaju unučiće, pa da zaokruže svoje zlatno doba.
Mnogim penzionerima teško pada prinudni nerad, pa prema validnim podacima njih dva odsto nastavlja aktivno da radi u firmi gdje su proveli radni vijek ili češće drugoj. Pametni poslodavci rado plaćaju njihovo iskustvo i znanje, a oni zadržavaju uz, kako mnogi kažu, najbolji životni status, privilegije koje rad donosi. No, stalni posao je rezervisan za elitu, ali zanatlijama i njegovateljicama je najlakše, izuzetno su traženi i mogu da biraju koliko će da rade. I to čine uglavnom u sivoj zoni.
Za najstarije koji se teško kreću ili su bolesni, postoje gerontoslužbe, koje im obezbjeđuju besplatnu tuđu pomoć dva sata dnevno. I prijeko potrebno druženje. Oni aktivniji mogu u neki od klubova za najstarije u kome se druže sa vršnjacima, igraju šah ili domine, zajedno gledaju televizijski program. U manjim sredinama uobičajeno je i moba-druženje, ponekad organizovano, ali češće samoorgaizovano, posebno u vrijeme pripreme zimnice.
Žene sklone ručnim radovima prave minizadruge, a kad imaju visprene vodilje, za svoje hobije dobijaju i finansijsku pomoć kroz brojne namjenske projekte, a i lako mogu da prodaju svoje rukotvorine. Slično je i sa ljubiteljima životinja, koji ponekad naprave i azile za pse lutalice ili naprosto udome psa koji ih ne samo razveseljava, nego i tjera da svako jutro i veče šetaju.
Mogućnosti su brojne, samo je važno raskrstiti sa samosažaljenjem i dogmom o suvišnosti.
BiH: Odlazak u penziju nije kraj svijeta
Jednu od najvažnijih prekretnica u životu za mnoge predstavlja odlazak u penziju. Bitan dio razmišljanja o starosti nije samo vezan za visinu penzije već i za način na koji će se provoditi taj dio života. Da penzija nije kraj svijeta sjedoči i bračni par Fikret i Mejra Rotić. Nisu skidali osmijeh sa lica dok su nam prepričavali trenutke koje provode sa svojim vršnjacima u Centru za aktivno i zdravo starenje Novi Grad u Sarajevu.
Penzionerske dane krate kreativnim druženjem i veselim susretima. Oboje ističu da se raduju svakom dolasku u Centar.
“Ja sam došla u Centar na mjesec-dva prije Fikreta. Suprug u početku nije htio, izležavao se, ali kad je vidio kako je lijepo, pridružio nam se. Poslušao me je”, govori nam Mejra na što Fikret kroz smijeh dodaje da je ipak bilo onako kako supruga kaže.
Mejra se pohvalila i tim da je stekla mnogo prijatelja.
“Anegdota je mnogo, ne bih mogla izdvojiti neku. Posebno bude zabavno kada organizujemo karaoke, smijeh i veselje je tada”, kaže Mejra.
Najdraža joj je, kaže, sekcija dekupaža, ali ne odriče se ni ostalih aktivnosti.
“Penzija kolika da je, neka dugo traje. Mi smo živjeli na selu i drugačije je za razliku od života u gradu. Djecu smo othranili, izškolovali, postali su svoji ljudi.
Četvrtkom ponesem saz pa se malo i zasvira i zapjeva. Ova treća dob je baš naše vrijeme, novi početak za novi život. U stvari smo jedna velika porodica”, govori Fikret.
Da penzionerski život može da bude prelijepo i uzbudljivo životno doba kazuje i priča sarajevskog profesora Zdenka Kebata koji je penzioner od septembra prošle godine. Četrdeset godina rada u školi je iza njega.
“Prvi dan sam došao onako, a već treći dan sam našao srodnu dušu. Čovjek je opušteniji drugačije se osjeća. Ovo je drugi dom, tu provodimo 4-5 sati dnevno. Sviram gitaru. Kupio sam neku staru gitaru koju sam išmirglo, prelakirao i sredio.
Kad si u društvu ne razmišljaš o problemima, finansijama, bolestima. Nekad mi je mrsko ustati ujutro, ali nema odustajanja. Šta ima čovjek od ležanja. Moraš biti pozitivan, moramo gledati u budućnost, nema nazad.
Najviše se radujem što imam srodnu žensku dušu, prijateljicu. Nije isto kad je čovjek sam i kad ima nekoga. Treba se družiti sa ljudima bilo gdje i bilo kada. Ne treba dizati ruke od sebe i ne treba kukati evo ja sam penzioner. Treba stati pred ogledalo povući se za uši i reći ustaj i aktiviraj se u životu”, govori profesor i ističe da je Centar prava stvar.
Gospođa Amra ističe da sa odlaskom u penziju život ne prestaje.
“Vjerujte odmah sam pomislila da ću krenuti u Centar za aktivno i zdravo starenje. Prezadovoljna sam - ako ništa izađem iz kuće, provrtim se i prekrasno mi je. Imamo razne aktivnosti”, govori nam.
Na pitanje kako je upoznala Zdenka, odgovara da je sve spontano došlo.
“Gospodin hoće da svira gitaru. Ja sam sjedila tamo skroz preko puta. Uzeo gitaru da svira i ja zapjevala s njim pjesmu od Olivera Dragojevića. Kaže on dolazi ovamo dobro pjevaš. Ma kakva ja, da dobro pjevam bila bih pjevačica ne bi bila medicinska sestra. Kažem hajde Željko nemoj me Boga ti opterećivati s pjesmama. Ko ti je Željko, kaže on meni. Reko pa ti. Kaže ja sam Zdenko - hajde svejedno Zdenko, Željko ko da je bitno. Ti si mene prevario s Oliverovom pjesmom. Nasjela sam i gotovo je sad”, kroz smijeh govori Amra.
Govori i to da je prije bilo mnogo bolje.
“Vjerujete da volim što sam zapamtila vrijeme druga Tita”, kaže Amra.
Sedamdesetjednogodišnja Mejra Dautović kaže kako je Centar njena druga kuća.
“Nemam riječi dušu nam osvježe. Nakon muževe smrti ostala sam sama. Moja radost su oni kad dođem ovdje. Pare me ne interesuju. Imam svoju penziciju - mala je, ali živim normalno. Ništa mi u životu ne fali. Sretna sam što njih imam”, iskreno će naša sagovornica.
Belma Spaho, PR Centra za aktivno i zdravo starenje Novi Grad Sarajevo ističe da trenutno u Centru, koji ove godine obilježava deset godina postojanja, realizuju 22 radionice koje su podijeljene u četiri kategorije - zdravstvenog, edukativnog, kreativnog i zabavnog karatekra.
“Čitavo funkcionisanje Centra se bazira isključivo na potrebama i željama članova. Svako od njih ko dođe dođe u toj nekoj fazi povučenosti ili straha. Ne treba da išta kažu, nakon određenog vremena se vidi promjena na njihovom ponašenaju, osmjehu, oblačenju.
Tad požele da se srede, da popričaju, jer znaju da taj dan mogu negdje da dođu i da ispričaju bar šta su gledali na TV-u prethodnu noć”, kaže Spaho.
U Federaciji BiH penziju za juni primila su 436.843 penzionera. Najniža penzija iznosila je 538,27 KM (oko 270 eura), zagarantovana 642,40 KM (oko 320 eura), dok je najviša 2.626,42 KM (oko 1.300 eura).
Junsku penziju iz Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske primilo je 279.328 penzionera. Najniža penzija iznosila je 275 KM (oko 137 eura), a najviša 2.830 KM (oko 1.400 eura).
Bonus video:
