Etna je jedan od najaktivnijih vulkana u Evropi. Moj pohod na ovu veličanstvenu planinu dolazi kasno, ako se uzme u obzir koliko dugo o njoj sanjarim, u nevrijeme, ako se uzme da je bila sredina jula i temperature na Siciliji već su uveliko ušle u crveni ekstrem, ali ipak u pravo vrijeme, jer pogrešno za Etnu ne postoji. Kada god da pođete, nećete ostati imuni na divlju ljepotu ovog vulkana koji je istovremeno i izvor strepnje i izvor života.
Kada kažem „izvor života“ zapravo citiram lokalnog vodiča, mladog biologa Marka, rođenog i odraslog u Kataniji, gradu koji se nalazi u podnožju vulkana. Marko kaže da je Etna među lokalcima poznata kao „Mamma Etna“ upravo zbog toga što je vulkansko tlo pogodno za razvoj vrlo specifičnog biljnog svijeta, ali i specifičnih klimatskih uslova. Naime, s obzirom da je vrh Etne na više od 3000 mnv, klima u ovom dijelu je veoma posebna, obilne padavine su česte i zbog toga se, kako Marko kaže, pejzaž u Kataniji čak i usred ljeta značajno razlikuje od ostatka Sicilije – u Kataniji preovladavaju zeleni tonovi, za razliku od ostatka ostrva gdje dominantno žuta boja sugeriše na ekstremne toplote od kojih biljni svijet ovdje teško može da se odbrani. Mamma takođe značajno utiče i na jedinstvenu arhitekturu Katanije, grada koji je izgrađen upravo od vulkanskih, bazaltnih stijena. Ovaj materijal je veoma dobar termoizolator, pa ljeti kada temperature pređu četrdeseti podiok ima ulogu da rashladi, a zimi kada se temperature spuste, zadržava toplotu.
Onog trena kada krenete u pohod na Etnu prepuštate se nevjerovatnim i raznolikim pejzažima kakve, moram priznati, nikada ranije nisam mogla ni u mislima da povežem sa jednim vulkanom. Bogatstvo biodiverziteta je prava dragocjenost Etne. Dok putujemo ka baznom kampu oko nas se smjenjuju listopadne šume, nisko rastinje, mirišljava endemska i pionirska vrsta nalik mimozi i, na iznenađenje svih, gusta četinarska šuma koja je uprkos surovosti vulkana, nekim čudom uspjela da opstane jer je nijedna dosadašnja erupcija nije ugrozila. Marko nam objašnjava da u zavisnosti od rastinja jasno možemo da procijenimo koliko se skoro ili davno erupcija desila. Potrebne su decenije i vjekovi da se na ostacima lave i piroklastičnih materijala formira biljni svijet. Godinama nakon erupcije javljaju se tzv. pionirske vrste čijim kasnijim raspadanjem se stvara organska podloga potrebna za razvoj drugih biljaka. Kada to znate lako ćete razlikovati krajolike koji su proizvod nedavne erupcije od onih koji su već zeleni i samim tim ukazuju na to da se erupcija u tom dijelu desila stotinama ili hiljadama godina ranije.
Sam vrh Etne nalazi se na 3.350 mnv i on se konstantno dimi, ali taj dim je bezazlen. Na vrhu se nalaze četiri glavna kratera, ali oni zapravo nijesu prijetnja. Prijetnju stvaraju sporedni krateri koji se u bilo kojem trenutku mogu formirati na bilo kojoj strani planine. Takvih kratera danas ima preko tri stotine i po prirodi su monogenetski, što znači da eruptiraju samo jednom i nakon toga se gase. Upravo jedna grupacija takvih kratera, nazvana Sartorius po njemačkom vulkanologu Volfgangu Sartoriusu, bili su naša prva stanica. Kada se nađete na vrhu jednog od ovih kratera, vrijeme staje, a osjećaj je kao da se nalazite na površini neke druge planete. Pogled koji odavde „puca“ na vrh Etne je spektakularan. Marko objašnjava da uprkos svojoj konstantnoj aktivnosti, Etna po svojoj prirodi nije opasan vulkan. Erupcije koje se ovdje dešavaju nisu eksplozivne i lava nije previše brza. Ipak, iako je lokalni vodič koji živi nadomak vulkana, Marko se nikada do sada nije zatekao na planini za vrijeme erupcije, na njegovu sreću ili nesreću, procijenite sami.
Pećine od lave - tajna popularnog sicilijanskog dezerta
Nakon uspona na kratere naša sljedeća stanica je Lava pećina, samo jedna od par koje su turistički valorizovane, ali zapravo jedna od stotina koje postoje na Etni. Lava pećine nastaju kada lava u pokretu naiđe na pukotinu u zemlji. Iako se površinski slojevi lave brzo hlade, lava ispod često nastavlja kretanje i pronalazi svoj put unutar zemlje formirajući jedinstvene vulkanske reljefne obllike nalik na stalaktite i stalagmite u običnim pećinama. Za razliku od veoma visoke spoljašnje temperature, temperatura u pećini je znatno niža i u ljetnjim uslovima vrlo prijatna. Ovakve pećine služile su stanovništvu da skladište snijeg i na taj način se snabdijevaju vodom. Marko nam otkriva da je najpoznatiji sicilijanski dezert – granita (nalik sladoledu, ali sa više leda) originalno nastao upravo ovdje, jer su lokalni ljudi snijeg iz lava pećina miješali sa sokom da bi dobili slatko ljetnje osvježenje. Granita je danas popularna u čitavoj Italiji, ali ona izvorna sa Katanije definitivno nema konkurenciju.
Gastro turizam u podnožju vulkana
Predah pravimo u baznom kampu koji se nalazi na 1400 metra nadmorske visine gdje nas čeka tradicionalni ručak i degustacija vina. Grožđe koje se uzgaja u podnožju Etne, zahvaljujući vulkanskom zemljištu na kojem raste, daje specifičnu aromu vinima i zato su vina sa Sicilije veoma popularna, a male lokalne vinarije u podnožju raj za turiste.
Emilio Sciacca je vlasnik jedne od takvih vinarija. Po struci inženjer, ali srcem zaljubljenik u Etnu, svoju strast prema prirodi i turizmu valorizovao je otvaranjem male vinarije u kojoj proizvodi vrhunska domaća vina, jer kako sam kaže, kombinacija vina i Etne čini iskustvo svakog turiste na Siciliji jedinstvenim, jer toliko bi magije i radosti nedostajalo našim najboljim iskustvima bez čaše dobrog vina.
Tradicionalna sicilijanska hrana u kombinaciji sa domaćim vinom ljubaznog Emilija pružiće vam istinski gastronomski ugođaj, a cjelokupni doživljaj upotpuniće pogled na nepregledne vinograde iznad kojih se uzdiže Etna.
Kad lava i voda ukrste mačeve
Svoj jednodnevni izlet zaključujemo posjetom kanjonu rijeke Alkantare, atrakciji koja je nepravedno u sjenci Etne. Ovaj kanjon je istinsko čudo prirode čija će vas ljepota opčiniti.
O njegovom nastanku postoje dvije teorije. Prva i rasprostranjenija je da je kanjon nastao kao posljedica snažne erupcije Etne hiljadama godina ranije, tako što je rijeka polako pronalazila svoj put kroz lavu.
Druga teorija koja je, kako vodič kaže, naučno utemeljenija jeste da je kanjon nastao kao procjep nakon snažnog zemljotresa. Tome u prilog ide i činjenica da se na pojedinim mjestima lijeva i desna strana kanjona uklapaju kao da su nekada bile dio jedinstvene cjeline. Iako je voda čak i u julu ledena to nas nije spriječilo da uživamo u ljepoti kanjona koji će vam na momente zaličiti na prizore iz naučno-fantastičnih filmova.
Kanjon Alkantare
Dan nije mogao biti bolji. Vraćamo se u Kataniju nijemi od ljepote i nemoćni da se otmemo utisku koliko je priroda fascinantna, nevjerovatna i moćna do granica čovjeku nepojmljivih.
Bonus video:
