Za mušičarenje se kaže da je jedan od najsportskijih i najatraktivnijih načina lova ribe, a iz razgovora sa Kolašincem Nikolom-Ninom Trebješaninom, vicešampionom svijeta u toj disciplini 2015. godine, stiče se utisak da je to i posebna strast i dio identiteta.
On za “Vijesti” objašnjava da ta vrsta ribolova podrazumijeva korišćenje isključivo vještačke mušice, a da uz to treba imati puno znanja, umješnosti, vještine, iskustva... Takođe, kako kaže Trebješanin, i poseban osjećaj za poštovanje prirode.
“Lovi se na vještačku mušicu, jer prirodni mamci nijesu dozvoljeni i na takmičenjima je dozvoljena od jedne do tri mušice. Štap se sastoji od štapa, čekrka, strune i predveza i na kraju mušica. Kod mušičarenja nema tog ‘otežanja’ koje stvara plovak kao kad se koristi blinker, tako da do izražaja dolazi praksa i vještina da se ta struna, metar po metar, razvalači i ide u pravcu koji želiš. Ukoliko iza sebe imaš drvo, kamen, brdo..., u tom slučaju postoje posebne vrste zabačaja i to nije lako”, objašnjava Trebješanin specifičnosti mušičarenja.
Pored toga, kaže, u toj disciplini riba se ne lovi “da se nosi kući, već iz zadovoljstva”.
Iako je oprema za mušičarenje za naše prilike skupa, sagovornik “Vijesti” tvrdi da je predrasuda da se tom vrstom ribolova bave samo imućniji.
“Istina je da nije lako doći na vodu, jer je pribor dosta skup, čak 10 puta skuplji nego za obični ribolov, ali je zabluda da su ljudi, koji se bave flaj fišingom, bogataši. Naravno, postoji pribor različite cijene i kvaliteta, to je ponekad stavar prestiža. Međutim, na takmičenje se može sa štapom koji košta 50, kao i sa onim koji košta 500 eura”, priča Trebješanin.
Prema njegovim riječima, za dobar rezultat na takmičenjima važnu ulogu ima sreća, recimo dio rijeke koji bude takmičaru dodijeljen. Takođe, neophodno je dobro izvagati koju vrstu mušice koristiti, pa u tom slučaju mnogo znači i znanje o insketima, a važna je i trenutna procjena situacije na rijeci.
“Postoje mušice za situacije kad se riba hrani iznad površine vode, te podvodne mušice, u koje spadaju i strimeri, zatim imitacije ribica. Zbog toga, postoje različite klase štapova, prema veličini. Za teže mamce za jezera koriste se jači štapovi. Od veličine rijeke i vrste pecanja zavisi i dužina štapa. Minimalno za takmičenje treba tri štapa, ali članovi reprezentacija nekih zemlja nose i po 20 štapova. Oprema naših tamičara se ne može porediti sa opremom koje koriste reprezentacije bogatijih država, ili onih u kojima se mnogo pažnje poklanja sportskom ribolovu”, priča Trebješanin.
Tokom evropskog i svjetskog prvensta, objašnjava on, takmičenje traje pet dana, lovi se na pet različitih voda, odnosno nikad na istoj lokaciji. Na jednoj lokaciji ostaje se tri sata. Rezultat se bilježi na osnovu uhvaćenih komada ribe, ali se nikad ne boduju primjerci manji od 20 centimetara. Često se ne boduju ni određene vrste ribe.
NA MARGINI
Crna Gora i Kolašin, objašnjava on, decenijama propuštaju priliku da dobro zarade od mušičarenja, odnosno od turista koji bi dolazili samo zbog naših rijeka. Trenutna situacija, međutim, tvrdi, daleko je od povoljne, “jer su rijeke devastirane, a riblji fond opustošen”.
Trebješanin smatra da država ne poklanja dovoljno pažnje sportskom ribolovu, niti ima u vidu da su strani turisti, koji bi kod nas došli zbog flaj fišinga, viskoplatežni gosti.
“Svi koji se bave tom vrstom ribolova pecaju iz zadovoljstva. Unaprijed planiraju svoje godišnje odmore i kad dođu grupe iz raznih država ostanu po sedmicu ili deset dana, nekad i duže. Crna Gora ima nevjerovatne uslove, ali država nema sluha za mnoge stvari. Sve je prepušteno slučaju. Istina, može se na nekoj kolašinskoj rijeci još naći mjesto koje izgleda kao raj za sportski ribolov, ali već kilometar dalje je pakao”, priča Trebješanin.
POTENCIJAL OGROMAN
Za eventualni razvoj sportskog ribolova je, objašnjava, neophodno je odgovorno gazdovanje, da rijeke imaju dobar vodostaj, da se ne remeti rječno korito. Za saniranje posljedica eksploatacije šljunka i pijeska, recimo, kaže da je potrebno minimum 10 godina. Kako bi dozvolili ribljem fondu da se bar malo opravi, tvrdi on, potrebno je najmanje tri godine. Za to vrijeme bi trebalo strogo kontrolisati lov, odnosno ne dozvoljavati hvatanje riba koje nijesu dostigle polnu zrelost i koje nijesu ostavile mrijest.
“Konkretno, kolašinski problem je taj što vodama niko ne gazduje tri godine. Sad je pravi kriminal na vodi, ulazi ko hoće, lovi šta hoće, nosi šta hoće. Mnoge stvari država ne razumije. Tvrdim da bi 30 odsto Kolašinca moglo da živi od ribolovnog turizma. Ta kategorija turista troši prosječno 250 eura na dan, a treba im pun pansion, vodiči, rentakar, vezači mušica... Imamo odlične predispozicije, u krugu od 30 kilometara dva sliva - Jadrnaski i Crnomorski, imamo Taru, Plašnicu, Moraču, Mrtvicu, pritoke, Kapetnovo jezero...”, podsjeća Trebješanin.
Na području kolašinske opštine, zahvaljujući geografskom položaju, kako kaže, ribolovni turizam moguć je tokom većeg dijela godine. Trebješanin objašnjava da gosti koji dođu zbog ribolova traže revire za flaj fišing, da imaju izgrađen odnos prema prirodi, da se dive onom što vide oko sebe.
“Nažalost, malo smo toga iskorstili. Ta priča je krenula kada je vodama gazdovao Flaj fišing klub Maniro. Tada smo imali grupe turista iz mnogih evropskih zemlja, a najviše iz Francuske, Poljske, Njemačke... Sjećam se koliko su bili oduševljeni Mrtvicom da su zaboravili na ribolov i samo forografisali prirodu. Fascinirani su bili i činjenicom da se voda iz rijeke može piti, kao i time što smo imali mogućnost da ih svakog dana odvedemo na različitu lokaciju. Sve to je stalo promjenom kluba kojem je dodijeljeno gazdovanje vodama, u šta se umiješala politika, ljubomora. Trenutna situacija je takva da ne bih imao obraza bilo koga da pozovem na naše rijeke”, kaže sagovornik “Vijesti”.
Trebješanin upozorava da, kao što država ne razumije dobro koncept ribolovnog turizma, ne shvataju ga ni pojedini Kolašinci. Sjeća se da se dešavalo da pored stranaca koji pecaju u revirima upadne neki ribolovac sa blinkerom, ili da s mosta ispod kojeg su bili mušičari iz inostranstva neko baci punu kesu smeća u rijeku.
Država nema sluha za velika takmičenja
Država često ne vidi značaj učešća crnogorske reprezentacije na evropskim i svjetskim prvenstvima, kaže Trebješanin.
Zbog nedostaka novca od 2015. godine samo tri puta su crnogorski mušičari bili u prilici da se takmiče u tom rangu. Trebješanin podsjeća da samo kotizacija za jednog takmičara košta 1.000 eura, a da članovi reprezentacije, uglavnom, sami snose troškove opreme, puta smješaja, ishrane...
Objašnjava da se u posljednih nekoliko godina nabolje promijenio odnos Opštine Kolašin prema sportskim ribolovcima, pa je podrška nešto značajnija.
“Međutim, najbolje odnos države odslikava činjenica da Svez od resornog ministarstva godišnje dobija samo 7.000 eura za ribolov. To se dijeli na tri dijela, za sportski ribolov, mušičarenje i morski ribolov. Na sreću, ove godine naša reprezentacija učestvuje na Svjetskom prvenstvu u Slovačkoj i nadam se da će ostvariti dobar rezultat, a to bi značilo da uđu među prvih 10. Savez im je obezbijedio kotizaciju, ostalo plaćaju sami”.
Trebješanin nedostatak interesovanja mladih u Kolašinu za mušičarenje vidi u nedostatku motivacije. U situaciji osiromašenog ribljeg fonda, objašnjava on, ubjeđivati mlade u prednosti te sportske discipline bilo bi “kao kad bi fudbaleri trenirali, a niko im ne garantuje da će biti utakmice”.
Priznaje da i njemu ponestaje entuzijazma, pa zbog toga nije učestvovao na nekim važnim takmičenjima.
Bonus video:
