Ljepota podvodnog svijeta, lakoća kretanja u vodi, tišina, šarenilo boja, oči u oči sa ribama, beztežinsko lebdenje i beskrajna sloboda. Sve je to osvojilo Nikšićanina Luku Mijanovića koji je, čim je napunio deset godina, zaronio i iz egipatskog Hurgada vratio se sa ronilačkom knjižicom u kojoj stoji da je napravio šest zarona, bez instruktora, a da je najdublji i najduži bio na 22 metra gdje je ostao sat.
“Prošle godine sam probao kako to izgleda ispod vode i jedva sam čekao da se ove godine vratim. Nije me bilo strah. Instruktor mi je bio Mahmud Hapez iz Egipta, on me naučio. Prelijepo je ispod vode jer ima raznih riba, raznih boja, a najviše su me oduševile one koje zovemo nemo”, priča Luka dok ponosno pokazuje ronilačku knjižicu.
Postao je član kluba “Pro master” iz Egipta, a u Nikšiću je član istoimenog plivačkog kluba. Prošle godine je, tokom ljetovanja u Egiptu, išao na takozvano intro ili probno ronjenje i nakon tog uvodnog upoznavanja sa podvodnim svijetom znao je da ove godine slijede kurs i samostalno ronjenje.
“Prelijepo je bilo tokom ronjenja. Toliko je riba tamo, kao u akvarijumu i stalno sam ih fotografisao. Jedva čekam da počne škola da drugarima pričam da sam ronio, pokažem im fotografije, ispričam im koliko je to lijepo i možda neko i od njih odluči da roni. A reći ću im i da su ‘Vijesti’ pisale o meni”, ne bez ponosa kaže šarmantni Luka i skromno dodaje da je najbolji ronilac u porodici.
Sve počelo od Dražena
Njegov otac Dražen glavni je krivac što su cijelu porodicu osvojile morske dubine. Kako kaže, njegov otac Radovan Raco Mijanović, čuveni ljekar, alpinista i humanista, svima u porodici je usadio ljubav prema prirodi i planini, a on prema ronjenju.
“Ja sam prvi počeo, otvorio Pandorinu kutiju i svima prenio ljubav prema ronjenju. Djeca kad su učila da plivaju, prvo su naučili da rone sa maskama, pa tek onda da plivaju. Luka je, kada je išao sa školom plivanja, više bio ispod vode i ronio nego što je plivao. A roni kao ribica. Kad sam i njega i Lanu vidio kako rone, nestao je strah za njih. Posebno je Luka slobodan u vodi. Bilo šta da se desi potpuno je smiran i može da izbalansira”, kaže Dražen kome otac nije prenio samo ljubav prema planinama i prirodi, već i prema medicini.
Radi kao internista pulmolog u bolnici u Brezoviku. Kaže da je ronjenjem počeo da se bavi sa 14-15 godina i da se 1994. godine odmah učlanio u ronilački klub “Nikšić” - klub, kako kaže, velikih ronilaca i još većih ljudi. Žao mu je što taj klub maltene više ne postoji, a nije tako davno bilo da su imali više ronilaca nego bilo koji klub na primorju.
“Taj klub je bio dragulj ovog grada u svakom smislu. Bio je najveći ronilački klub u Crnoj Gori, sa najvećim brojem aktivnih članova. Imali smo više ronilaca od svih primorskih gradova. Stalno su organizovani kampovi, vršene edukacije, primani novi članovi. Dešavalo se da nas po 40 ide na ronjenje, a niko nije imao kompletnu ronilačku opremu. Bilo je tu nešto klupske opreme, a svi smo imali ponešto od opreme, pa smo između sebe mijenjali. Imao si instruktore na koje si gledao kao na roditelje, sa kojima si mogao da podijeliš svaki problem i da ti on izađe u susret, ali koji su prihvatali i naše predloge što se tiče kampova koji su organizovani svake godine. Kad grad i društvo ne umiju da prepoznaju.
Tu su bili prijateljski odnosi. Sve što mi mlađi predložimo su uvažavali, primjenjivali, što se tiče ronjenja i kampova. Svake godine su se organizovali kampovi koji su trajali od 10 do 15 dana. Klub je osnovan osamdesetih godina i nijedan incident nije zabilježen ni u toku ronjenja, ni u samim kampovima. Bio je poznat i po humanitarnim akcijama. Skupa oprema, skupo održavanje, nema finansija, i klub se maltene ugasio. Zaista prava šteta”, sa tugom i nostalgijom priča Dražen.
Na jedan od tih kampova išla je i njegova supruga Svetlana, koja je ginekolog. Bilo je to prije nego što su se vjenčali. I nju je odmah osvojio podvodni svijet tako da je brzo završila obuku i dobila ronilačku knjižicu, pa su ona i suprug godinama ronili po Crnogorskom primorju. Od prije tri godine Jadransko more su zamijeni Crvenim, a od ove godine društvo pod vodom im prave kćerka i sin, ali i porodica Draženove sestre Tamare Gredić. I Grediće je “zarazio” ronjenjem. Tamara, njen suprug Vukašin i sin Matija su ovog ljeta, zajedno sa Lanom, završili kurs u Baošićima. Nije jedino mogla da im se pridruži Ksenija Gredić jer su je ispiti spriječili u tome. Dražen se nada da će im se i Kneževići (porodica druge sestre) uskoro pridružiti i da će svi zajedno uživati u podvodnom svijetu.
“Ne postoje riječi kojima se može opisati ljepota ronjenja. Ulaziš u potpuno drugi svijet gdje si nijemi posmarač svih dešavanja. Nema buke, stresa, samo lebdiš i uživašu svijetu podmorja. Kad si pod vodom zaboraviš na sve što se dešava van toga svijeta. Potpuno si prepuštiš vizuelnom uživanju”, kaže Dražen i dodaje da supruzi i njemu, posle napornog posla i svih stresova, ronjenje dođe kao “ventil”.
Ljeti ronjenje, zimi skijanje, a imao je priliku, kaže, da jednog januara, zajedno sa prijateljima, prvog dana zaroni, a narednog se skija.
“Svi smo porodično dobri skijaši i godinama zimi idemo dva puta na skijanje, a ljeti ronjenje. Bilo je godina kada se intenzivno ronilo, a onda zbog posla smo samo dva-tri zarona imali godišnje. Ove godine Ceca i ja smo napravi po 15 zarona, Lana desetak, Luka šest samostalno, i četiri-pet sa instrukturom. Najljepše je roniti tu do 15 metara zbog raznolikosti boja i živog svijeta”, objašnjava Dražen koji je stizao i do 57. metra dubine.
Mijanovići i narednog ljeta namjeravaju da idu u Egipat i porodično rone uvjereni da će njihova ekipa biti brojnija i da će i sestrična Ksenija završiti obuku. A možda im se i Kneževići pridruže.
Bonus video:
