Zajedno kad krše zakon, zajedno i kad ih "kazne"

Skoro je dva sata poslije ponoći, sredina januara. Kamera jedne od apoteka u Podgorici zabilježila je da osoba stoji na vratima sa spoljne strane i dugim predmetom uspijeva da otvori ulazna vrata.

Sa kapuljačom na glavi, ta osoba ulazi u apoteku, prati je druga, takođe sa kapuljačom. Prilaze kasi, a utoliko u apoteku ulaze još dvije osobe.

Svo četvoro preturaju fioke, vade papire, novac i potom jedna po jedna udaljavaju se iz apoteke.

Radnja na snimku traje nešto preko minut. Osobe koje su te večeri upale u apoteku, maloljetne su i sve su u nekom trenutku bile korisnici Centra za djecu i mlade “Ljubović” u Podgorici. Od toga, troje se 1. juna nalazilo u pritvorskim prostorijama podgoričke policije, odakle su toga dana, kako su “Vijesti” objavile nedavno, i pobjegli.

Prema nezvaničnim informacijama redakcije, L. H., V. Z. i B. Z. tom prilikom su od službenika policije podgoričkog Odjeljenja bezbjednosti (OB) ukrali mobilni telefon i službenu karticu i nesmetano se udaljili iz zgrade. Mogli su, da su htjeli, kaže isti izvor, da omoguće i drugim pritvorenicima da napuste službene prostorije OB.

Osnovno državno tužilaštvo Podgorica, kako su nedavno rekli “Vijestima”, protiv tih maloljetnika formiralo je i predmet “zbog osnovane sumnje da su izvršili produženo krivično djelo teška krađa”, a 4. jula Osnovnom sudu u Podgorici podnijelo predlog za izricanje kazne maloljetničkog zatvora…

Jedan od tih maloljetnika, L. H. trenutno je u pritvoru, zbog sumnje da je počinio krađu. Prethodno se samovoljno udaljio iz “Ljubovića”, gdje je, po isteku pritvora 60 dana, privremeno smješten po rješenju Višeg suda, a zbog sumnje da je počinio teško ubistvo…

Taj i druga tri maloljetnika sa snimka, iz istog su naselja i zajedno su činili krivična djela. Kad završe u “Ljuboviću”, nesmetano komuniciraju, pritom na jeziku koji ne razumije i ne govori niko od zaposlenih u toj ustanovi. Neki od njih samovoljno se udalje iz ustanove, počine nova krivična djela, vrate ih u “Ljubović”...

“U ustanovi trenutno boravi 13 korisnika, njih šest je sa teritorije Konika i svi se između sebe poznaju i prije dolaska u ustanovu. Neki od njih, njih troje, imaju zajedničku istoriju činjenja krivičnih djela krađa, dok se za njih dvoje sumnja da su počinili krivično djelo trgovina ljudima”, kazala je “Vijestima” direktorica “Ljubovića” Nina Delević.

Iako je “Ljubović” ustanova otvorenog tipa, korisnici izlaze uz dozvolu, a svako nepoštovanje dogovorenog termina povratka, smatra se samovoljnim udaljavanjem.

L. H. je više puta smještan u “Ljubović” i samovoljno se udaljavao preko deset puta. Jedna od korisnica, V. D., koja je osumnjičena za krivično djelo trgovina ljudima, od smještanja krajem jula, dva puta je već samovoljno napuštala Centar. Prvi put je vraćena nakon sedmicu, drugi nakon dvadesetak dana. “Ljubović” je ponovo napustila već sjutradan ujutro…

Delević pojašnjava da se u Centar “Ljubović” korisnik može smjestiti po dva osnova, rješenjem nadležnog Centra za socijalni rad i rješenjem nadležnog suda.

“I prije je bila praksa da se smještaju korisnici iz istih djela u našu ustanovu, ukoliko tako procijeni postupajući sudija ili nadležni Centar za socijalni rad. Mišljenja sam da se pri odluci o smještaju više cijeni težina krivičnog djela, kao i godine maloljetnika, da li povratnik, porodične prilike i slično, nego to da li su iz istoga djela. Nama u ustanovi to predstavlja problem, jer je generalno ova populacija korisnika sklona da se grupiše”, kaže ona.

Dodaje da je rad u ustanovi koncipiran na način da su stručni radnici stalno prisutni i da najviše obavljaju funkciju “zamjenskih roditelja”, da sa njima rade na sprovođenju lične higijene, školovanju, saradnji sa porodicom, sprovođenju edukativnih i psiholoških radionica, uključivanju korisnika u zajednicu, različite vidove radne okupacije, idu sa njima na izlete...

“Međutim, uticaj vršnjaka je presudan, iako se trudimo da taj uticaj smanjimo na minimum”, kaže ona.

Gostujući nedavno na RTCG, ona je rekla da korisnici vide da su sistem i država nemoćni. Navela je tada i primjer da, nakon što je “Ljubović” samovoljno napustio jedan, iste večeri drugi korisnik, njegov drug, nije se pojavio u ustanovi u vrijeme do kada mu je trajala dozvola za izlazak.

“Potražna jedinica i kad nađe korisnika, ona će ga dovesti kod mene i ići ćemo u začarani krug samovoljnih udaljavanja, jer vide da država nema mehanizam”, rekla je ona tada.

Profesor krivičnog prava Velimir Rakočević, gostujući u istoj emisiji, rekao je da je ranije pravilo bilo da se takvi korisnici razdvajaju, a ne smještaju na isto mjesto.

“Ranije bi dio poslali u ‘Ljubović’, a dio ustanovu zavodskog tipa, sada su bukvalno svi smješteni na istom mjestu”, rekao je on i dodao da je na način kako je to sada “kriminogena infekcija neminovna”.

Delević je “Vijestima” rekla i da je socijalizacija među korisnicima nešto što mora biti dozvoljeno, ali da to mora biti u kontrolisanim uslovima. Zato, kaže, problem za njih predstavlja i to što neki korisnici međusobno razgovaraju na nekom drugom jeziku.

“Svi oni vrlo tečno govore crnogorski jezik, a svaki drugi jezik služi za eventualna ugovaranja i dogovaranja u vezi stvari koje ne bi trebali činiti”, kaže ona.

Korisnici koji govore drugi, osim crnogorskog, uglavnom govore albanski jezik. Na pitanje da li su u “Ljuboviću” zbog toga angažovali nekoga za prevođenje, Delević je odgovorila odrečno:

“Nismo, jer svi naši korisnici govore tečno crnogorski jezik, a albanski koriste povremeno, stoga angažovanje nekog ne bi imalo smisla, već se trudimo da korisnicima sugerišemo da svi između sebe, i radnici i korisnici, koriste jezik koji svi znamo. Ukoliko bi imali korisnika koji ne zna crnogorski jezik, angažovali bismo prevodioca, ukoliko bismo za to imali sredstava”.