Svega nekoliko metara nedostajalo je pilotu Žiki Magliću da tog 11. septembra 1973. godine nadleti planinski vrh Babin zub, ali je, pretpostavlja se zbog magle, kasno vidio stijene - trup vazduhoplova udario je u taj vrh na Maganiku u 10.21 sati.
Poginulo je svih 35 putnika i šest članova posade.
Danas, pola vijeka od jedne od najvećih avionskih nesreća na ovim prostorima, o njoj svjedoči tabla postavljena na planini Maganik i poneki dio davno pale JAT-ove “karavele SE-210”, čiji let na relaciji Skoplje-Titograd-Sarajevo-Zagreb je zauvijek prekinut u crnogorskim vrletima.
A davne 1973. godine ispod Babinog zuba zajedno su u smrt pošli djeca, stariji, đaci, vojnici, profesori, radnici svih jugoslovenskih naroda i narodnosti.
Identifikacija tijela poginulih trajala je 10 dana. Identifikovano je 26 tijela, posmrtni ostaci ostalih putnika i članova posade pokopani su u zajedničku grobnicu na podgoričkom groblju Čepurci.
JAT-ovim avionom, u trenutku nesreće upravljao je Žika Maglić. Kada je nadlijetao Mojkovac, u tom mjestu nije radio takozvani radio-far. Kako je već bilo vrijeme da “karavela” počne slijetati, u komunikaciju sa pilotom uključila se kontrola leta u Golubovcima... Veza sa avionom prekinula se u 10.21 čas.
Istraga je pokazala da su kontrolori leta u Golubovcima svoj posao uradili po propisima i nije tražena ničija odgovornost za tragediju.
Nakon tragedije, ostala je pretpostavka da je pilot kobni vrh Babin zub, koji je bio obavijen maglom, vidio u posljednjem trenutku i da je neuspješno pokušao da digne avion koji je udario u liticu repnim dijelom i raspao se u eksploziji.
PLANINARSKA ISTRAGA NESREĆE
Kako je došlo do nesreće zanimalo je brojne naučnike, pisce, novinare, vazduhoplovce, istražitelje... ali i planinara Ivana Savića, člana kluba Visokogorci Crne Gore.
Dok je u organizaciji tog kluba stotinjak planinara gazilo ka mjestu avionske nesreće, kako bi ponovo odali počast njihovim sjenima, Savić je za “Vijesti” pričao što je sve saznao tokom istraživanja, kao i odakle u njemu želja da traga za istinom o nesreći koja se dogodila deceniju prije nego je rođen.
“Sve je krenulo baš davno. Kako sam zavičajno sa sjeveroistoka Crne Gore jul i avgust je bio rezervisan za odlazak na selo sa ocem i majkom. Pošto su brat i sestra mnogo stariji od mene, oni su već tad ostajali u Podgorici, a ja sam kao kasnije rođeno dijete išao stalno sa njima. Uvijek, kada bi došli na Miosku i dok počinje penjanje uz Crkvine, kada se u daljini ukaže Maganik, otac je govorio: ‘Ono ti je Ivane Maganik, a one zupce koje vidiš, to je Babin zub. Tu je davno udario avion’. Dakle, od malena u glavi imam taj momenat Maganika, a onda i avionske nesreće na Maganiku”, priča Savić.
41 osoba izgubila je život u avionskoj nesreći koja se prije pola vijeka dogodila u vrletima Maganika
Objašnjava i kako je mnogo godina kasnije počeo da istražuje što se dogodilo - sve to činio je iz čiste znatiželje.
“Još u mladosti počeo sam da se interesujem za avione kao prevozno sredstvo koje me fasciniralo u smislu dostignuća čovjeka koji je na taj način uspio da poleti. Uz saznanje o avionskoj nesreći iz najranijeg djetinjstva, počele su i i nesreće da me zanimaju. Zanimljivo je što sam se uprkos interesovanju, tek ove godine, sa svojih 40 godina, prvi put vozio avionom, a i to je bilo malo na ‘povuci - potegni’. Simbolično je što sam u avion ušao na pedesetu godišnjicu avionske nesreće koju sam dugo istraživao”, kazao je Savić.
Podsjeća da je avionska nesreća u vrletima Maganika jedna od najvećih u istoriji jugoslovenskog vazduhoplovstva, a zatim i dodaje da je informacije o njoj prvo, početkom ovog milenijuma, tražio na internetu.
Nešto kasnije, 2011. godine, otišao je u Nacionalnu biblioteku Crne Gore “Đurađ Crnojević” na Cetinju i tražio sve novinske tekstove o tom tragičnom događaju:
“Tražio sam sve primjerke ‘Politike’ i ‘Pobjede’, kasnije i ‘Ilustrovane Politike’ iz perioda od 11. septembra 1973. godine pa nekoliko mjeseci kasnije, u kojima su objavljeni tekstovi o avionskoj nesreći. Izvukao sam, odnosno fotografisao mnogo tekstova i pravio kući svoju arhivu. Čisto radi neke svoje radoznalosti. Nije bio u pitanju nikakav naučni rad”.
STJUARD U SARAJEVU ČEKAO “KARAVELU”
Savić je u Nacionalnoj biblioteci tražio i primjerke dnevnih novina objavljenih godinu nakon nesreće, jer je tada tekao sudski proces.
“Svemu tome prethodilo je ono što sam na internetu saznao 2002. i godinu kasnije. Tražeći podatke uspio sam da stupim u kontakt sa stjuardom koji je u Sarajevu čekao taj let iz Titograda kako bi se ukrcao i započeo smjenu. Sa njim sam razmjenio dva maila. Objasnio mi je kako su funkcionisale radio-veze tada, da su glavne centrale bile u Zagrebu i Beogradu, a svi drugi kontrolori leta, pa i u tadašnjem Titogradu imali su veze sa mnogo manjim rasponom”, kazao je on.
Djelovi aviona i ostaci tijela pronađeni sa obje strane Babinog zuba, pa se pretpostavlja da je pilot u tom trenutku vidio da se nalazi u planinskom masivu i pokušao da podigne letjelicu - bilo je kasno, nekoliko metara ispod vrha udario je u Babin zub. Eto, koliko je falilo da preleti”, priča Savić
Priča da je tokom istraživanja nesreće pročitao brojna svjedočenja mještana rovačkih sela, koja su ispod Mganika - neki su tvrdili da su čuli udar aviona, a drugi da ništa nisu čuli.
“U svim tim spisima i građi koju sam čitao nailazio sam na sasvim različita svjedočenja, ali ono što je sasvim sigurno jeste da je prošlo nekoliko sati dok nadležni nisu utvrdili gdje je avion koji je nestao sa radara. Proteklo je i dosta vremena dok nisu došli do olupina aviona i nažalost, do žrtava. Čitao sam izjave spasilaca o toj strašnoj tragediji i prizoru koji su zatekli. U prvim danima nakon nesreće u medijima se provlačilo, a kasnije i tokom sudskog procesa, da je nekoliko parametara nije funkcionisalo - nije radio radi far u Mojkovcu, odnosno antena na zemlji, da je avion dan prije nesreće servisiran i da mu je promijenjen žiroskop, odnosno uređaj koji se koristi za navigaciju i mjerenje ugaone brzine. Pročitao sam da je dan ranije zamijenjen ispravan žiroskop. Utvrđeno je da je avion neposredno prije udara promijenio kurs i završio iznad Brodareva, gdje uopšte nije trebalo da bude, tu je skrenuo lijevo i tada je avion bio nekoliko kilometara van kursa. Nad Maganikom su se nadvili oblaci, odnosno magla, i kada je stupio u kontakt sa kontrolom leta u Titoradu. Podaci u avionu su mu davali obavještenje da je već blizu Titograda, ali ga kontrola letjenja nije imala na vidiku. Komunicirali su o tome gdje je, ili gdje nije avion i u tom trenutku se izgubila komunikacija sa posadom ‘karavele’. To je bio kraj za sve ljude koji su se nalazili u avionu koji je udario u Maganik”, prepričava Savić podatke do kojih je došao čitajući i pregledajući obimnu građu.
DJELOVI AVIONA PALI SA OBJE STRANE VRHA
Pojašnjava da su djelovi aviona i ostaci tijela pronađeni sa obje strane Babinog zuba i da se pretpostavlja da je pilot u tom trenutku vidio da se nalazi u planinskom masivu i pokušao da podigne letjelicu:
“Pokušao je da izbjegne nesreću, ali bilo je kasno - nekoliko metara ispod vrha udario je u Babin zub. Eto, koliko je falilo da preleti”.
Savić, koji od 2008. godine aktivno planinari, pojašnjava da je klub čiji je član - Visokogorci, većinu svojih akcija orijentisao ka Maganiku, gdje su u katunu Đatlo i napravili planinarski dom.
“Raznim akcijama popularizujemo ovu planinu, naročito čudesni Trešteni vrh, a istovremeno ne zaboravljamo ni avionsku nesreću koja se ovdje dogodila. Na Međeđem vrhu je tabla posvećena žrtvama nesreće koju su 2003. godine postavili predstavnici JAT-a i sportskog društva JAT. Ovdje, u podnožju, često pričamo o tome i ovih dana smo. Pričali smo o svjedočenjima mještana - neki od njih su na stotine metara udaljenosti, ili na nekoliko kilometara, pronašli zapaljene djelove garderobe, vjerovatno odnesene vjetrom. Neko je na putu pronašao potpuno novu košulju. Saznali smo i da su nakon nesreće, s obzirom na to da su spasioci kasno stigli zbog nepristupačnosti terena, a da je veoma brzo padala noć, ljudi iz Mrtvog Dubokog i spasioci organizovali straže. To su učinili dijelom zbog starog običaja da se mrtvi ne ostavljaju sami preko noći, ili zbog dvorenja, ali i zbog velikog broja različitih divljih životinja, da ne bi uništili posmrtne ostatke stradalih”, kazao je on.
Minut ćutanja na vrhu, sa neba počast žrtvama odata krilima aviona
Na mjestu gdje je prije dvadeset godina postavljena tabla u znak sjećanja na stradale u avionskoj nesreći juče je cvijeće položio JAT-ov pilot, Nikšićanin Dušan Petrović.
Na desetine planinara, koji su na Međeđi vrh stigli iz gotovo svih crnogorskih gradova, ali i iz država okruženja, minutom ćutanja odali su počast 41 žrtvi.
Neki od njih na Maganik su juče stigli sa katuna Đatlo, a drugi su došli nikšićkom stranom. Svi su na vrhu bili sa istim ciljem - da se poklone sjenima stradalih putnika i posade JAT-ove “karavele SE-210”.
Na Međeđem vrhu o nesreći je govorio Dragan Bulatović iz Visokogoraca, a nakon što je minutom ćutanja odata počast stradalima, njihovim sjenima iz vazduha se, malim avionom, “poklonio” i pilot Dragan Šoro Ivančević sa svojom posadom.
Oni su nadletjeli mjesto gdje je 11. septembra 1973. godine život izgubio 41 čovjek.
Imena nastradalih
Trideset pet putnika i šest članova posade poginulo je 11. septembra 1973. godine kada je karavela JAT-a YU-AHD udarila u kamenu liticu Babinog zuba, piše na spomen ploči.
Na njoj su ispisana i imena žrtava nesreće: Ljubo Kujundžić, Đorđi Cvoevski, Dragoljub Dubak, Petar Trpenovski, Nikola Georgijevski, Nikola, Marija i Biljana Malenkovi, Azra Kurt, Sande Peovski, Stojan Pavlovski, Risto Manojlov, Zoran Mitrovski, Kosta Bojković, Živko Kolevski, Dušan Adamovski, Marko Delovski, Krstinko Trajčevski, Marina Biserska, Marta i Drago Ivanovski, Kiro Jančevski, Lidija Belčevska, Božidar Marković, Ljiljana Milačić, Hasan, Ajša i Afrim Asani, Stojče Stojmirovski, Ahmed Đemazi, Abazi Kadri, Duško Ljubnić, Sretanka Bojanović, Saša Šasivari i Zarija Dragović. Ispod njihovih ispisana su u imena članova posade - kapetan Živojin Maglić, drugi pilot Nikola Vojvodić, pilot navigator Karel Bizjak, perser stjuardesa Jasmina Narandžić, stjuardesa Biljana Marjanović, stjuardesa i stjuard Žarko Bošković.
Bonus video:
