Od prijatelja u Crnoj Gori imam samo ove ljude ovdje, riječi su korisnice prihvatilišta za strance Dainet Perez Montero, koja je sa Kube došla u Crnu Goru, gdje boravi već šest mjeseci.
“Ljudi ovdje” odnosi se na zaposlene u tom prihvatilištu koje, kako kaže, vidi kao porodicu.
Životne neprilike i nestabilna situacija na rodnom ostrvu, natjerale su nju i njenu porodicu da pređu hiljade kilometara u potrazi za boljim sjutra.
Prvi plan Kubanke i njene porodice bila je Italija, koja ih nije sve prihvatila, zatim Hrvatska, u kojoj nisu naišli na željeni tretman.
U Crnu Goru su došli slučajno, a kažu da sada tu planiraju da nastave život.
“Otišli smo sa Kube jer je situacija bila jako loša, bila sam trudna, imali smo nestašicu hrane i zdravstvene njege. Tamo imamo problema sa svim, sa strujom, medicinskom njegom, prevozom. Predsjednik se za sve pita, a ne radi ništa da pomogne narodu i selu. Moji roditelji su na Kubi, i u jako su lošoj situaciji”, kaže ona.
Montero ima 22 godine i troje djece. Suprug je trenutno u Italiji, gdje radi, a kaže da je u Crnoj Gori naišla na razumijevanje kakvo do sada nije imala.
“Ovdje smo došli u pravom trenutku, u Crnoj Gori su najbolje razumjeli našu situaciju. Moja kćerka je imala problema sa mononukleozom i dobila je svu pomoć koja joj je trebala od strane doktora i medicinskog osoblja odmah. Znali su tačno o čemu se radi i odmah reagovali u skladu s tim.”
Montero je rodila treću kćerku u Crnoj Gori prije četiri mjeseca.
“Sve je bilo savršeno, svi su me tretirali predivno, a porođaj je prošao bezbjedno. Medicinsko osoblje i zaposleni ovdje su mi pružili njegu i razumjeli su moje potrebe.”
Kada je crnogorski jezik u pitanju, kazala je da ga savladava malo po malo, i da nije naročito težak. Kroz par godina vidi sebe kako govori tečno.
Sada je Crna Gora, ističe, njeno “utočište”.
Crna Gora kao tranzitna zemlja
Načelnica Direkcije za prihvat, Milanka Baković kazala je da stranci doživljavaju Crnu Goru kao tranzitnu zemlju gdje ostaju kratko, da bi došli do svojih krajnjih destinacija. To su zemlje Evropske Unije, poput Njemačke, Švajcarske, Belgije...
Navodi da najveći broj ljudi dolazi iz Avganistana, a ima korisnika iz Irana, Maroka, Pakistana, Bangladeša, Liberije, Kube, Turske, Rusije i Ukrajine.
Prema podacima Direkcije, od početka 2023. godine zaključno sa 31. avgustom na prihvatu je primljeno ukupno 2.330 stranaca koji traže međunarodnu zaštitu, od čega u Odsjeku za prihvat stranaca koji traže međunarodnu zaštitu - Spuž 848 ljudi, a u Odsjeku za prihvat stranaca koji traže međunarodnu zaštitu - Božaj 1.482 osobe.
U 2022. godini na prihvatu je bilo ukupno 6.022 stranca koji traže međunarodnu zaštitu, a u 2021. ukupno 2.688 stranaca.
Baković je kazala da su stranci većinom organizovani u grupama, dolaze na kratak period, a često koriste ilegalne prelaze. Ukoliko se susretnu s policijom, imaju pravo da kažu da traže međunarodnu zaštitu, koju podnose sektoru granične policije.
Dobijanje takve zaštite može potrajati do 21 mjesec, a sljedeći korak je traženje usluge smještaja u direkciji za prihvat.
Pješke preko Albanije
Baković je kazala da ima ljudi koji pješke pređu Albaniju kako bi došli do Crne Gore, i dolaze sa raznim povredama, od ogrebotina do ozbiljnijih lomova.
“Dešava se i da ljudi obole od šuge na putu koji pređu. Korisnici imaju medicinsku zaštitu primarnog, sekundarnog ili tercijarnog nivoa, i ukoliko je potrebno, pomoć specijaliste”, kazala je načelnica Direkcije za prihvat.
Ističe da svi stranci u Centru za prihvat uživaju ista prava i obaveze:
“Prilikom smještaja posebno se vodi računa o polu, uzrastu, položaju ranjivih grupa, zdravstvenom stanju i invaliditetu, kao i jedinstvu porodice.”
Baković ocjenjuje da ukoliko se kod stranaca identifikuju posebne potrebe čije je zadovoljavanje neophodno radi nesmetanog svakodnevnog funkcionisanja ili očuvanja psihofizičkog zdravlja, “zadovoljavaju bez odlaganja, u skladu sa mogućnostima”.
“Stranci su takođe slobodni da iznose svoje zahtjeve, kako one lične prirode, tako i da daju sugestije kada je u pitanju svakodnevna organizacija i funkcionisanje u Centru za prihvat. Opravdanim zahtjevima i sugestijama izlazi se u susret, i na taj način stranci se uvažavaju”.
Načelnica je kazala da stranci imaju pravo da podnesu pritužbu, usmenu ili pisanu, rukovodiocu Centra, ako smatraju da su povrijeđena njihova prava. Istakla je da je ustanova otvorenog tipa, ali da postoje pravila kućnog reda, koja korisnici moraju poštovati.
“Proces identifikovanja posebnih potreba stranaca sprovode službenici Centra za prihvat (socijalni radnik, psiholog, zdravstveni radnik, vaspitač, pravnik) koji su u svakodnevnom direktnom kontaktu sa strancima, prate ih i pružaju im pomoć i podršku za vrijeme boravka na smještaju.”
Hrana, smještaj, zdravstvena zaštita...
Baković je istakla da samim prihvatom u Centar, stranci započinju proces socijalne integracije, uključujući se na taj način postepeno u crnogorsko društvo.
“Prihvat podrazumijeva pravo na smještaj, zdravstvenu zaštitu, ishranu, psihosocijalnu pomoć, i materijalnu pomoć. U Centru se povremeno organizuju i radionice edukativnog i okupacionog tipa koje nastoje trenutno, ali i u budućnosti olakšati strancima uključivanje u društvo”.
Psihosocijalnu podršku i pomoć strancima, kako tvrdi, svakodnevno pruža stručni tim Centra za prihvat - socijalni radnik i psiholog, u skladu sa tekućim stanjem i potrebama svakog ponaosob.
Objasnila je da ukoliko korisnici dobiju subsidarnu zaštitu, prelaze u nadležnost direkcije za integracije, koja se se brine o njima naredne dvije godine i pomaže im da se integrišu u crnogorsko društvo.
“Dobijaju materijalnu naknadu, aktivno im se traži posao, žive u stanu koji država plaća, omogućava im se pohađanje kursa crnogorskog jezika, kao i razni programi za učenje”.
Nakon dvije godine, Crna Gora nema obavezu prema njima, kazala je načelnica.
Direkcija je organizaciona jedinica MUP-a kojem redovno podnose izvještaje o radu, a kontrolišu ih i NVO i međunarodne organizacije.
Bonus video:
