Dugogodišnji profesor na prestižnom američkom Univerzitetu Jejl. Dobro poznato ime fizičarima širom svijeta. Sin ljekara, pukovnice Saše i generala Borislava Božovića.
Ivan Božović nedavno je boravio u Crnoj Gori i gotovo odmah sa aerodroma otišao u Pipere - rodno mjesto svog oca.
“Moj đed je rođen u Stijeni Piperskoj, a i njegova djeca. Imao je devet sinova. Negdje pročitah i jednu ćerku, ali to nije tačno. Svi su bili sinovi. Najmlađi je bio Aleksandar. To je bilo za vrijeme kralja Aleksandra Karađorđevića. Običaj je bio da, ako neko ima devet sinova, devetom kumuje kralj”, počinje razgovor profesor Božović sa novinarkom “Vijesti”.
Čuveni naučnik u Podgorici je boravio na poziv Univerziteta Crne Gore, kada mu je uručeno i priznanje počasnog profesora.
Između brojnih panela i radionica sa domaćim naučnicima, ali i crnogorskom naučnom dijasporom, za “Vijesti” priča o odrastanju uz roditelje čiji je doprinos Narodnooslobodilačkoj borbi (NOB), ali i kasniji rad, bio i ostao nadaleko poznat i cijenjen širom bivše SFRJ, ali i o sličnostima i razlikama obrazovnih sistema, znanju naših učenika u odnosu na američke, ali i razlozima zbog kojih su mladi sve manje zainteresovani za prirodne nauke.
Ranjenici i njihove porodice pamte Sašu Božović
Božović kaže da je prije nekoliko godina bio u podgoričkoj ulici koja nosi ime njegove majke.
“Bio sam tamo prije tri ili četiri godine sa suprugom, mlađom ćerkom, zetom i njihovom djevojčicom. Zove se Dolores i ona. Otišli smo da vidimo tu ulicu i Dolores se slikala pored table. To je poseban osjećaj”, priča profesor Božović.
Doktorka Saša Božović autorka je potresnog djela “Tebi, moja Dolores”, u kojem opisuje sve strahote Drugog svjetskog rata, ali i ličnu tragediju i tugu zbog preminule ćerke - bebe Dolores, rođene u italijanskom logoru, u albanskom gradu Kavaju.
“Njena pisanja su bila memoarska, opisivala je istinite događaje svojim rječnikom, kroz subjektivno viđenj. U Crnoj Gori još pamte moju majku. Ona je najveći dio svoj ratnog puta, od 1941. do 1944. godine, provela u Crnoj Gori, imala je tu improvizovane bolnice. Tada se ginulo mnogo, a bilo je mnogo ranjenih, mnogo bolesnih od tifus. Kroz njene ruke prošlo je stotine, vjerovatno hiljade ranjenika i bolesnika. Oni pamte ljekare mnogo više nego što ljekari pamte njih pojedinačno. Tako da smo imali susrete sa bivšim ranjenicima, koje je ona liječila i puno godina poslije njene smrti”, priča Božović.
Svaka uspomena na roditelja, kaže, više znači sad kad oni više nisu tu.
“Moj otac je umro 1987, a majka 1994. Dogodi se da sretnem nekoga ko njih zna, ili zna po čuvenju od njihovih roditelja od babe i đeda... Ali se ljudi sjećaju. U Srbiji je bilo društvo ‘Dr Saša Božović’, društvo njenih poštovalaca i prijatelja formirano poslije njene smrti. Oni su imali godišnje sastanke, gdje drugi pisci, amateri, kao što je to bila i ona, čitaju njena i svoja djela”, kazao je Božović.
Tihi iz “Otpisanih” slikan po liku strica Miloša
Pored Borislava i Saše, i djed Risto i stričevi aktivno su učestvovali u NOB-u.
Prema životu jednog od njih, priča Ivan Božović, nastao je lik ilegalca pod kodnim imenom Tihi, u jednoj od najpopularnijih domaćih serija ikad - “Otpisani”.
“Nisam istoričar, ako me pitate mogu li neki podaci biti tačni ili ne. Ograđujem se, to je ono što sam ja čuo iz druge ruke. To sam čuo u porodici, to je pričano u raznim prilikama i možda svaki put na drugi način”, objašnjava Božović.
Priča je, kaže, ovakva...
“Kada je počeo rat 1941. godine, moja majka i otac su se zatekli u Beogradu, ona je bila u sedmom mjesecu trudnoće. To bombardovanje je bilo strašno. Nekoliko desetina hiljada ljudi je poginulo u roku od nekoliko sati. Oni su kao ljekari pomagali koliko su mogli, ali su onda Njemci krenuli tenkovima i oni su se evakuisali iz Beograda, došli su u Podgoricu, gdje su većinom bila druga braća mog oca. Miloš Božović, najstariji od njih, bio je advokat u Beogradu nije mogao da izađe iz Beograda”, prepričava on.
Miloš Božović je uspješan advokat, oženjen Njemicom.
“Govorio je tečno njemački, imao je klijente među buržoazijom... Kada su došli, Njemci ga nisu dirali. Možda zbog njegove supruge ili statusa kao advokata, nisu ga dirali. U to vrijeme je postojao Okružni komitet Komunističke partije za Beograd, čiji je sekretar bila Crnogorka Jelena Ćetković. Ona je, nakon što je ubijena, proglašena za narodnog heroja. Komitet je u nekom trenutku okupacije pohapšen i pobijen. Time je obezglavljena partijska organizacija Beograd”, navodi Božović.
Njegov stric je, prema priči, bio glavni organizator rekonstrukcije partijske organizacije u Beogradu.
“Bili su veoma aktivni u ilegali, skupljali su novac, ljekove, municiju... To je bilo slato partizanima. Veliki broj ljudi su uspjeli da izvedu iz Beograda. Naročito one koji su bili na spisku za hapšenje. Imali su svoje ljude u policiji... Pravili su vojne akcije, sabotaže…”, kaže Božović.
Kasnije je došla serija ‘Otpisani’, a jedan od glavnih junaka ima pseudonim Tihi i igrao ga je Voja Brajović. To bi, recimo, odgovaralo liku Miloša Božovića. On je bio veoma tih, vrlo visok čovjek, elegantan, kulturan...
Ova grupa navodno je, diverzijom, oslobodila kasnije potpredsjednika SFRJ, narodnog heroja i osnivača Ozne Aleksandra Rankovića.
“Prebacili su ga u bolnicu, odatle ga oteli i prebacili u partizane. Druga akcija je bila 1944. kada je došlo do oslobađanja Beograda. Ta organizacija je izašla na ulice i napadali su Njemce s leđa. Kada su se Njemci povukli sa druge strane rijeke, preko starog željezničkog mosta važnog za prevoz trupa, tenkova i topova u Vojvodinu, imali su plan da ga miniraju. U zadnjem minutu je jedan od beogradskih ilegalaca, po zanimanju učitelj, pod paljbom mitraljeza, došao do polovine mosta i presjekao električni kabl. Most je spasen. To je važno, time su se dobili dani. Ko zna koliko bi trebalo da se napravi novi pontonski most”, prepričava Božović drugu veliku akciju u kojoj je učestvovao njegov stric.
Kad je Beograd oslobođen, Miloš Božović je bio zamjenik gradonačelnika, cijenjen i priznat.
“Međutim, kasnije je ‘zaglavio’ na Golom otoku, pa je istorija obrisana i promijenjena, sve se zaboravilo. Kasnije je došla serija ‘Otpisani’, a jedan od glavnih junaka ima pseudonim Tihi i igrao ga je Voja Brajović. To bi, recimo, odgovaralo liku Miloša Božovića. On je bio veoma tih, vrlo visok čovjek, elegantan, kulturan. Bio je zadnji na koga bi Njemci posumnjali da je vođa terorističke grupe ilegalaca”, prisjeća se Božović strica.
Naš đak neuporedivo bolji od američkog
Neuporedivo. Tako profesor Božović odgovara na pitanje da li je naš đak osnovne ili srednje škole ispred američkog.
“Mogu da poredim američku osnovnu i srednju školu sa beogradskom. Moja djeca su išla u američke škole. Naše obrazovanje je bilo neuporedivo ambicioznije, rigoroznije, šire, potpunije. Američka srednja i osnovna škola su šala u odnosu na našu školu. Mi smo bili godinama ispred njih. Moja starija ćerka je završila četvrti i peti u Beogradu i odmah otišla u sedmi u Americi, a u osmom je već slušala predmet iz gimnazije, jedan sa fakulteta. Toliko su bili ispred druge djece. I jedna i druga su do devetog ili desetog razreda završile 10 do 15 fakultetskih kurseva”, navodi Božović.
Prema njegovim riječima, američki univerziteti su nehumani.
“To je jedna piramidalna struktura. Imate pet-šest vrhunskih univerziteta: Harvard, Stenford, Prinston, Jejl… i do njih je veoma teško doći. Da napravimo procjenu... Pet miliona đaka godišnje završi srednju školu i od njih dvije trećine ide dalje, a trećina možda ostane na nivou srednje škole. Govorimo o tri do četiri miliona djece godišnje koja hoće da idu na fakultet. Vrhunski univerziteti koje sam pobrojao mogu da apsorbuju 30.000 studenata. Znači jedan odsto će otići na vrhunske univerzitete. I manje od toga, jer polovina od njih koji dolaze nisu iz Amerike, dolaze iz ostatka svijeta”, naglašava Božović.
Naše obrazovanje je bilo neuporedivo ambicioznije, rigoroznije, šire, potpunije. Američka srednja i osnovna škola su šala u odnosu na našu školu. Mi smo bili godinama ispred njih...
Biti profesor u školi je teško, a nije cijenjeno
Upoređujući crnogorske i američke studente na tamošnjim univerzitetima, profesor se prisjetio djevojke iz Herceg Novog.
“Bila je odličan đak i išla je kroz američki sistem bez problema, vjerovatno je bila među najboljima. Dolores, moja starija ćerka, maturirala je kao najbolji đak u Kaliforniji. Svake godine imaju izbor dva najbolja đaka iz svake države, 100 ukupno. To su titule US presidential scholar, oni su đaci američkog predsjednika. Dobiju materijalnu nagradu, neku vrstu stipendije, pozvane su cijele porodice u Bijelu kuću i proslava traje sedam dana. Sretnu se sa predsjednikom. Tada je predsjedik SAD bio Džordž Buš stariji, a on je mojoj ćerki okačio veliku zlatnu medalju. To pokazuje kako Amerika tretira obrazovanje i kakav mu značaj pridaju. Ne znam kako je u Crnoj Gori, ali u Srbiji najboljeg đaka vjerovatno ne sretne ni predsjednik opštine”, kaže Božović.
Govoreći o deficitu profesora prirodnih nauka u crnogorskim školama, Božović ističe da razumije uzroke problema.
“Biti profesor u srednjoj školi je teško, izazovno, fizički i psihološki naporno. Sa druge strane, nije društveno priznata profesija. Nema onaj status i finansijsku kompenzaciju koja bi veliki trud opravdala. Mnogo je lakše i unosnije otići u finansije, ekonomiju, programiranje...”, kaže on.
S druge strane, objašnjava Božović, to je baza piramide, bez koje se ne stiže do vrha.
“Postoji mali broj djece, studenta, do tri u svakoj generaciji koji bi tu bili bez obzira na bilo šta. Koji su u gimnaziji, ili još prije toga, od malih nogu, znali da je jedino što žele u životu da budu matematičari, fizičari, astronauti... Ali, to je jako mali broj. To su oni kod kojih to dolazi iznutra, kao kod slikara, glumaca. Tu postoji neki talenat, skoro genetski, koji ih tjera u određenom pravcu bez potrebe za spoljašnjim uticajem”, ističe profesor.
Tu je, dodaje on, mnogo veća grupa djece.
“…Koja su inteligentna, motivisana, koja su socijalna bića i kojima je važno da imaju socijalno priznanje. Da su od svojih drugova tretirani kao uspješni. Kod mnogih to ima veze sa roditeljima. To su djeca koju vodi je želja da impresioniraju svoje roditelje ili vršnjake. Ta djeca slijede modu koja dolazi od roditelja ili od vršnjaka. Na prvu grupu je teško uticati. Jedan Van Gog bi bio slikar gdje god ste ga postavili, bez obzira na uslove... A druga grupa, koja želi socijalno priznanje, ništa negativno u tome, slijedi modu. Na njih je lako uticati. To znači da država treba da napravi uslove da ona disciplina koja je strateški važna postane prestižna”, zaključuje profesor Božović.
Ako vidi roditelja sa knjigom, i dijete će za njom da posegne
Profesor objašnjava da nije lako biti dijete uspješnih, istaknutih, poznatih, čuvenih, bogatih roditelja.
“Teško je izboriti se za svoj identitet, da kažem jednostavnijim rječnikom. Kad sam imao 7, 10, 15 godina, uvijek su me predstavljali - ‘ovo je sin generala Božovića, ovo je sin profesora Božovića’. Kad je moja majka napisala knjigu ‘Tebi, moja Dolores’, govorili su ‘sin doktorke Saše Božović’. Dugo je vremena trebalo da steknem svoj nezavisan identitet. I to važi za mnoge druge… Ja sam otišao na fiziku, ne na medicinu. Moja starija sestra je ljekar, bila je vrhunski ginekolog, hirurg. Moja supruga je matematičar, starija ćerka je fizičar, mlađa je otišla na poeziju, teoriju književnosti”, kaže Božović.
Naglašava da mu roditelji nikad nisu postavljali skalu očekivanja.
“Ali je to očekivanje bilo negdje u vazduhu. Imali smo dosta knjiga, od samog početka smo bili usmjereni na čitanje. Naša majka je dosta ulagala u naše obrazovanje, učili smo muziku, jezike... Bio je jasan sistem vrijednosti, i nije bilo potrebe da se to natura. Ni ja svojoj djeci nikad nisam rekao da moraju da budu ovo ili ono, ali je na kraju ispalo da su obje profesori univerziteta. Kad me pitaju kako smo odgajali ćerke... Pa, eto, hiljadu, dvije hiljade knjiga kući. Uvijek su nas vidjele sa knjigom. Djeca imitiraju roditelje”, objašnjava profesor Božović.
Bonus video:
