Željko Šapurić nije samo fotograf pejzaža, jer toga danas imamo dosta. On je fotograf trenutka, psihoportretista svoga podneblja, grada i svoje sredine. Onaj ko dođe u Nikšić ne mora poznavati ljude. Dovoljne su njegove fotografije da upozna i ljude i psihologiju toga kraja, kazao je slikar Mišo Vemić, otvarajući 2017. godine 15. samostalnu izložbu nikšićkog fotografa i fotoreportera, kolekcionara i čuvara uspomena grada pod Trebjesom, Željka Šapurića.
I nije pogriješio. Gdje god da se okrenete, Željko je tu, spreman da fotografiše, sačuva, produži trajanje.
Čuvar uspomena
Šapurić je sa fotografijom počeo da se druži krajem šezdestih godina prošlog vijeka, kada je kao dvanaestogodišnji dječak ušao u fotografsku radnju Branka Vujanovića.
“Djetinjstvo sam uglavnom proveo u Karađorđevoj ulici. Tu su bile prodavnice, razne zanatske radnje, kafane i foto-radnja Branka Vujanovića, druga mog oca. Primijetio je da često dolazim ‘na njegov izlog’ i da zurim kroz njega. Uveo me u njegovu foto-radnju i bio je to moj ulazak u svijet fotografije. To je bilo u jesen 1969. godine”, priča Šapurić za “Vijesti” dok u njegovom ateljeu gledamo stare i nove fotografije Nikšića koje vjerno prikazuju svaki njegov damar.
Te 1969. godine fotografija je zauvijek zarobila njegovo srce, a Željko mnoge trenutke koje su zahvaljujući njemu ostali sačuvani.
“Otac mi je, nekoliko dana nakon što sam ušao u fotografsku radnju, kupio fotoaparat, Branko mi je stavio film, dao uputstva, i ja nijesam otišao kući, nego na Trg maršala Tita (sadašnji Trg slobode) i fotografisao ljude. Ta moja prva fotografija mi je ujedno i najdraža. Tada sam uradio prvu, ali i jedinu, fotografiju nikšićkih oriđinala Petra Stolice i Stevana Vukovića. Sjajan je osjećaj bio držati fotoaparat u rukama i fotografisati. Evo, i nakon toliko godina mogu da ponovim svaku Brankovu riječ. On je bio prvi i jedini učitelj. Sve ono čemu me on tada naučio i dan-danas koristim, jer iako su danas fotoaparati automatski, neke stvari ostaju iste”.
Od tada, Šapurić na svijet gleda kroz objektiv. Priznaje da u početku fotografisanje nije shvatao previše ozbiljno. Bilo je to fotografisanje za njegovu dušu. Kasnije će postati i za dušu grada u kome živi i njegovih stanovnika.
“Da mi je ova pamet bila kada sam bio mlad, drugačije bi to bilo. Ima puno kuća u Nikšiću o kojima nije ostao zabilježen nikakav foto trag. U tim godinama nijesam smatrao da su one nešto značajne. Zato sam 2007. uzeo fotoaparat i danima fotografisao sve kuće, zgrade. Sigurno sam tada uradio 20-30 hiljada fotografija”.
Prije dvije decenije odlučio je da mu fotografija bude više od hobija, da zabilježi sve bitne i manje bitne događaje, ljude koji su obilježili to vrijeme, kuće, zgrade...
“Svaki mio i nemio događaj u Nikšiću u zadnjih 20 godina zabilježio sam fotoaparatom. Proteste, štrajkove, blokade, političke skupove, utakmice, događaje iz kulture, ali, nažalost, i saobraćajne udese... Uhvati me tuga i sjeta kada vidim da na pojedinim fotografijama niko od tih ljudi nije više živ. A sve ih znam po imenu i prezimenu. Eto, kroz fotografije vidim i kratkoću života”.
Kaže da ima blizu milion fotografija, da su on i sin Milan kupili “eskadrilu” dronova, pa sada ima i veliki broj fotografija “iz vazduha”. Ne mora više da sa pilotom Miodragom Cvrlom Grubačem “jezdi” po nebu, “razgrće” oblake i traži taj trenutak kada sve stane, a fotografija živi.
“Nekad fotografišeš, a da nijesi ni svjestan kakav si trenutak zabilježio. Dođem kući, pogledam i tek tada vidim šta se na tim fotografijama nalazi. Kad imam vremena dođem u atelje i prebiram po uspomenama. Imam i sto za proučavanje starih fotografija. Ovo je moj svijet, a fotografija je za mene magija”, kaže Željko koji je do sada imao 15 samostalnih izložbi, i tri puta više kolektivnih.
Kolekcionar vrijednih zbirki - od fotoaparata do dokumenata
Šapurić se bavi i kolekcionarstvom i posjeduje izuzetno vrijednu zbirku od oko 600 fotoaparata, foto-opremu s kraja 19. i druge polovine 20. vijeka, više od 600 knjiga, monografija i časopisa o Nikšiću i Nikšićanima, oko 600 razglednica grada pod Trebjesom, više od 2.000 fotografija Nikšića s kraja 19. i početka prošlog vijeka. Tu su i katalozi sa svih izložbi objavljeni zadnjih 20 godina, razne publikacije, ali i razne legitimacije i dozvole, poput saobraćajne za bicikl iz 1937, oružnog lista iz “1920. i neke”, njemački i italijanski ausvajs, četničku dozvolu, samo nema partizansku jer je oni nijesu ni imali.
“Najstarija su dva salonska aparata koji su otprilike iz 1905. godine. Imam špijunske aparate proizvedene posle Drugog svjetskog rata, poput ruskog špijunskog aparata ‘Kiev 30’, pa najmanjeg analognog fotoaparata na svijetu, zatim ‘Zenit’ koji kad se rasklopi je skoro metar i po, kao puška, sa objektivom od 200 mm. To je tada bilo čudo od tehnike”.
Ne razmišlja mnogo kada treba da odabere najdraži fotoaparat.
“To je aparat ‘Lajka’ Veljka Tadića kojim je uradio fotografije bombardovanja Nikšića 1944. godine. Imam sve te fotografije”.
Nerijetko se događa da mu Nikšićani, ali i ljudi širom Crne Gore, poklanjaju stare fotoaparate.
“U Herceg Novom je živio rođak, Jagoš Đurov, koji se bavio fotografijom, i on mi je na samrti poklonio kameru i kino projektor, oboje marke ‘Kvarc’, kao i fotoaparat ‘Praktica’. Ante Baković iz Bara mi je poklonio pun gepek fotoaparata. Eto, nedavno sam nabavio i ovaj salonski fotoaparat iz 1905. godine”, sa ponosom pokazuje Šapurić fotografsku riznicu.
“Volio bih da imam neku veliku prostoriju, da izložim sve fotoaparate, napišem koji aparati su u pitanju, iz koje godine, okačim stare fotografije Nikšića, napravim prostor gdje bi mogli da dođu učenici, ali i turisti, da osjete duh nekih prošlih vremena i da ovi aparati i fotografije, ove knjige, časopisi, dokumenti, sami ispričaju svoje priče. A imali bi dosta toga da kažu”.
Željkov sin Milan ima 22 godine, druga je godina studija i otac je uspio na vrijeme da mu prenese ljubav prema fotografiji i kolekcionarstvu. Vjeruje da će krenuti njegovim stopama i nastaviti da obogaćuje kolekcije koje ima, ali i čuva uspomenu na grad i ljude, na događaje i trenutke koji prođu.
Svaki mio i nemio događaj u Nikšiću u zadnjih 20 godina zabilježio sam fotoaparatom. Proteste, štrajkove, blokade, političke skupove, utakmice, događaje iz kulture, ali, nažalost, i saobraćajne udese... Uhvati me tuga i sjeta kada vidim da na pojedinim fotografijama niko od tih ljudi nije više živ. A sve ih znam po imenu i prezimenu. Eto, kroz fotografije vidim i kratkoću života
Krv nije voda
Osim fotografije trga koju je uradio 1969. godine, kada je prvi put uzeo fotoaparat u ruke, ima još jedna fotografija na koju je posebno ponosan.
“To je fotografija mog sina iz 2014. godine. Bio sam u bolnici i iz redakcije lista ‘Dan’, za koju radim, su me zvali da fotografišem derbi Sutjeska-Mladost. Objasnim im gdje se nalazim i da ću poslati sina koji u tom trenutku ima 13 godina, bio je godinu stariji od mene kada sam prvi put počeo da fotografišem. Otišao je Milan na utakmicu, a njegova fotografija je izašla na naslovnoj strani. Baš sam bio ponosan na njega”, kaže Željko.
Uređuje i “portal Banjana”
Željko ima i FB stranicu “Banjani i Oputne Rudine”, koja je postala svojevrsni portal Banjana. Sve što se desilo u tom kraju objavljeno je na pomenutoj Fejsbuk stranici, a njegovi zemljaci u šali kažu: “Ako te nema na stranici Banjana i Oputnih Rudina, ništa ti ne vrijedi”.
“Stranicu sam otvorio prije pet godina. Sve što treba tu je, od lijepih do tužnih događaja. Dešava se da čovjeku umre majka i da me zovne da objavim da bi rodbina, prijatelji, kumovi, znali. Tražim mu plakatu, a on kaže: ‘Pa sad je umrla. Lako ćemo za plakatu. Više će ljudi na ovaj način saznati o njenoj smrti’. Stranica je postala simbol Banjana, a ljudi sami šalju fotografije. Postalo je nezamislivo da se nešto dogodilo u Banjanima i Oputnim Rudinama, a da nije na toj FB stranici objavljeno. Svaki dan provedem po pet sati uređujući i objavljujući, a to sa mojim ‘ranjenim vidom’ predstavlja veliki napor. Pohvale stižu sa svih strana, ljudi me vole, poštuju, znaju da to radim iz srca. I nastaviću dok god budem mogao”, poručio je Šapurić.
Bonus video:
