“Jedan od najvećih izazova za žene je što smo u još uvijek tradicionalnoj sredini kao što je Crna Gora, i da je potrebno da napredujemo u pogledu mijenjaja naših uvjerenja i programa koje dobijamo od najranijeg djetinjstva u pogledu uloge žene u porodici, društvu pa i biznisu. Po mom mišljenju, ključne barijere za razvoj ženskog preduzetništva se ne nalaze u nedostatku novca, niti u zakonskoj regulativi, već u mentalitetu, nedostatku znanja i vještina i lošoj informisanosti.
Cijenim da smo jednako sposobne i opredijeljene za uspjeh kao muškarci i najveću pomoć podršku moramo tražiti u sebi samima preuzimanjem potpune odgovornosti za sopstvenu karijeru i život.
Okolnosti su uvijek takve kakve su, ali mi bi trebalo da već jednom počnemo same da ih kreiramo, prvo preispitujući, a onda mijenjajući sopstvena uvjerenja koja su nam ugradili vjekovima, koja su možda i nekada bila dobra, ali nam danas zaista nisu korisna. I to počinje od najranijeg djetinjstva.
Moje odrastanje i zrelost nastupilo je vrlo rano. Bila sam dobro, ali buntovno dijete, što bi rekla moja kuma koja me zna cijeli život: “Nekako si uvijek bila na svoju ruku”. Imala sam respekt profesora zbog znanja jer mi je učenje išlo lako. U mojoj porodici školovanje se posebno cijenilo jer djed je bio predratni učitelj, cijela familija profesora. Mislim da me niko nikada nije pitao kako sam, na porodičnim okupljanjima vikendom na selu, glavna komunikacija se vrtjela oko škole, koje ocjene imaš i ne daj bože četvorku, trebalo je onda slušati predike i obrazlagati kako i zašto se to desilo, lakše je bilo učiti. Moja interesovanja i dobro znanje matematike vodilo me ka prirodnim naukama i arhitekturi, ali sa jednim posebnim razlogom. To je bio intelektualan posao (zadovoljavao je osnovni uslov visokog obrazovanja, a diploma je bila obavezan dokumenat u mojoj porodici), aIi sa kojim možeš zarađivati samostalno i više od plate.
Preduzetnik u duši
Bila sam, ne znam baš odakle mi to, preduzetnik u duši. Nekako mi se nisu svidjala nikakva ograničenja pogotovo u nadoknadi za moj rad jer sam nekako uvijek znala da mogu više i bolje. Međutim, mojim roditeljima nije padalo na pamet da me puste na studije bilo gdje osim u CG. Mogla sam da odustanem, ali ipak birala sam ono što mi se trenutno nudi. Računovodstvo je bio jedini intelektualni zanat koji je mogao da ispuni isto. I ja sam završila Ekonomski fakultet.
Na samom početku moje karijere mislila sam da moram imati sve diplome u vezi sa mojom strukom pa sam bila glavni sakupljač licenci nekih prvih desetak godina, ali isključivo iz oblasti finansija (ovlašćeni računovođa, revizor, sudski vještak, procjenjivač i dr.). Nije trebalo dugo da ukapiram da diplome i licence koje sam okačila na zid neće učiniti da mi klijenti više vjeruju i kupuju moje usluge. Shvatila sam da je potrebno ulagati u lični razvoj i razvijati nove vještine pa sam postala NLP trener i business coach, Reiki master, PEAT profesor, i svašta nešto, pa je moje šarenoliko znanje i tehnike primjene dovelo do fantastičnih, prvenstveno ličnih rezultata, ali i rezultata za moje klijente.
Kada sam počinjala, niko nije razumio otkud kod mene preduzetnički duh. Niko nije razumio zašto svi idu u grad na posao, a ja iz grade putujem na Konik, siromašno prigradsko naselje u kom je bila jedina agencija za računovodstvo u kojoj sam mogla da odradim pripravnički i naučim posao, kako mogu da biram računovodstvo i preduzetništvo a ne posao u banci ili ministarstvu (sa posebnim naglaskom) koji je imala moja mama, koja je, mislim, i dan-danas pomalo razočarana što sam “privatnik”, ali je razumljivo jer u to doba ranih devdesetih tek su se pojavjivale prve firme a privatnici su bili samo zanatlije: frizeri, prodavci kora za pitu i slastičare i nekako joj je to djelovalo poražavajuće za njenu ćerku koja je bila dobar matematičar, uvijek odličan đak, igrala balet i svirala klavir.
Naravno sve te ambicije moje mame, za koje sam joj neizmjerno zahvalna, odigrale su značajnu ulogu upravo u mom preduzetništvu, pogotovo balet. Vjerovatno se pitate kakve bi veze imao balet sa mojom profesijom sada. Balet je umjetnost pokreta i igre, i iako izgleda lako kada gledate balerinu na pozornici, pokreti i poze koje je potrebno napraviti iziskuju dugogodišnje treninge i vježbe i veliku posvećenost uz talenat. Ono što je suština je da bez obzira na nevjerovatan napor, njihova igra i graciozni pokreti daju najveću eleganciju i ljepotu u igri koja čini da ljudi gledajući uživaju i nadahnjuju se njihovim plesom. Tako je i svaki posao težak i naporan, ali ako ga dovoljno dugo radite izuzetno posvećeno, vježbate, a uz to zadržite eleganciju i ljepotu u izrazu da ljudi vide samo rezultat i uživaju u njemu, onda ste učinili da vaš posao bude umjetnost koja će jednako nadahnuti i vaše klijente, ali i vaše zaposlene. Posao može biti umjetnost ako ga vi takvim učinite.
Hrabrost kao najvažnija vrlina
Bilo da se radi o životnom ili poslovnom partneru, ja uvijek biram partnera kao da ću sa njim da idem u rat. Nekako mi je uvijek bila značajna jedna vrijednost koja je mislim nekako potisnuta u današnjem vremenu a to je hrabrost. Mislim da je to osobina čovjeka sa kojom se rađaš i jedina koju baš i ne možeš da naučiš. I jedino ako je hrabar, čovjek može biti i pošten jer može iskreno i autentično, bez straha, da brani svoje stavove i mišljenje, sa njim si načisto i možeš da napreduješ jer će ti dati pravi feedback bez ulizivanja i biti prava podrška. A ako nije, podleći će raznim uticajima, želeći svima da se svidi, gledaće kako da se dodvori i “prepliva” u moru izazova i onda te ostaviti te na cjedilu. Ako je hrabar, čuvaće ti leđa i biti lojalan i ako jesi i ako nisi tu. Ako je zajednički cilj u pitanju, biće uz tebe i kada griješiš, pa će ti kasnije to reći da možeš da popraviš. Ako je hrabar biće uvijek spreman na rizik da uradi nešto novo znajući da ako bude i posljedica, može hrabro da ih izdrži. Hrabri ljudi su i plemeniti i nježni i štite slabije bilo da se radi o ljudima, prirodi ili životinjama.
Isto naravno morate nuditi i zauzvrat.
I sa dobrim izborom partnera zaista možete da napravite čudo. Ja sam ortački počela svoj posao sa koleginicom i mislim da je to napravilo razliku u mom putu ka uspjehu. Onda kada nam je bilo najteže, bile smo tu jedna za drugu i ako ništa drugo jedna od nas okrenula bi na šalu i od izuzetno teških situacija nastajale bi najsmješnije anegdote. A to je ono što se pamti u životu. Uvijek preporučujem svima, pogotovo ženama, da se udružuju jer sve je mnogo lakše, a i imate svjedoka o samom putu ka uspjehu koji onda često prepričavate, a to vas uvijek dodatno motiviše i gradi samopouzdanje i daje podstrek da uvijek idete naprijed.
Moja snaha je takođe suosnivač u firmi, doktorirala je računovodstvo i reviziju, rukovodi računovodstvom i napravila je fenomenalan program obuke tako da za 3 mjeseca imamo mlade pripravnike koji su osposobljeni za samostalan rad. Preponosna sam na svoje saradnike i kolege koji su sada zaduženi da mentorišu i obučavaju ljude dalje. Predivan je osjećaj kada gledate kako nešto što ste vi samo započeli drugi ljudi prihvate i unapređuju i ugrađuju sebe i rastu i vode do sve većeg uspjeha o kom vi niste ni sanjali. I gledate kako se sa njima rađaju novi lideri i liderke, uživajući u tome kako oni okreću točak slave i prave uspjehe.
Uspjeh je stvar ličnog osjećaja. Ono što je za nekoga uspjeh, za drugog nije. A i naše želje i ciljevi se vremenom mijenjaju, pa se mijenja i naša percepcija ličnog uspjeha.
Uspjeh nije nešto što dolazi slučajno, i ono na šta ste se fokusirali i radili, u tome ćete i uspjeti planirali vi to ili ne, zato je i važno da ga sami zamislite a onda kreirate.
Ono što je najveća greška nas žena je da samim ulaskom u biznis prihvatamo muške principe i gubimo svoju ženstvenost. I nekako ćete vidjeti, što je i sa mnom bio slučaj, da mi, žene, po difoltu kada krenemo da se bavimo bilo kojim biznisom odmah usvajamo muški način vođenja biznisa jer prosto nemamo primjer i model kako to žena treba da vodi biznis.
I, naravno, onda radimo protiv svoje prirode. Postajemo grube, oštre i da bi nadomjestile nešto što je muškarcima sasvim prirodno da budu, odstranjujemo sve što je naša prava priroda da budemo meke, fluidne, strpljive, saosjećajne i mudre, sa beskonačnim razumijevanjem i empatijom da bi bile po našem mišljenju poštovane kao autoriteti u firmi. I možda to i postignemo, ali smo duboko nezadovojne jer to nismo mi. Žena koja nije vidjela ženu u poziciji moći i ne može da zamisli takvu pojavu, počinje da oponaša ono što jedino može da vidi a to je muškarac na poziciji moći. Ali problem je u načinu razmišljanja jer to negira žensku energiju i dovodi do raznih zdravstvenih problema. Svakodnevni stres, nemogućnost ostanka u drugom stanju, hormonalni poremećaji - to je šablon. Kada dođemo do momenta da buduća porodica i zdravlje budu dovedeni u pitanje, većina žena odlučuje da se povuče iz preduzetništva, jer za nas je prirodna potreba da se ostvarimo kao majke.
Lični osjećaj zadovoljstva
Savremena nauka o menadžmentu i vođenju ljudi se drastično promijenila i sada je mnogo bliža ženskom principu. “Lupanje šakom o sto” odavno već nije način vođenja biznisa, odnosno ljudi kojima su najvažniji pokretači i karika u razvoju bilo kog biznisa. Emotivna intelegencija i razumijevanje psihologije ljudi danas je najvažnija za uspjeh bilo kog biznisa, bilo zato jer treba da znate potrebe klijenta ili se, pak, baviti potrebama vaših zaposlenih, bliža je ženskom principu i mi ne moramo mnogo da učimo o tome, mi smo po prirodi empatične i saosjećajne ako ispoljavamo našu pravu prirodu. Problem je samo što mislimo da treba drugačije i da treba da se mijenjamo i pretvaramo da smo muškarci jer su oni zaista većina u svijetu biznisa i ne namjerno, ali daju jedini primjer koji možemo da vidimo, ali to nikako ne znači da mi treba da se mijenjamo, a ni oni, već da svako na svoj način, gajeći svoju autentičnost i pravu prirodu na svakoj poziciji pa i na poziciji lidera, postiže uspjeh.
Istina je da ima mnogo manje žena ostvarenih i uspješnih u biznisu, jer se one prvenstveno opredjeljuju da budu majke i podrška muškarcu koji vodi biznis. I ne mislim da su one manje uspješne od onih žena koje se opredijele da imaju karijeru, ali nemaju ili imaju porodicu pa balansiraju uz podršku muškarca. Uspjeh je u stvari neki lični osjećaj zadovoljstva koji imamo ostvarivši neke svoje ciljeve i naravno prvenstveno subjektivan osjećaj. Uvijek postoje prioriteti. A za nas žene uvijek će prioritet biti djeca i porodica. Možemo se za biznis odlučiti i kasnije kada nam djeca odrastu, ni tada nije kasno. Treba samo znati da sa pravom organizacijom i određenim znanjima ništa nije nemoguće.
I ako me pitate da li bih izdvojila biznis kao svoj najveći uspjeh, opet bih rekla da mi je osmijeh i zagrljaj, posebni trenuci radosti i igre Lare, Viktora i Tire, mojih unučica, draži od bilo kakvog drugog priznanja.
Voljela bih da možete da zamislite kako bi svijet izgledao sa puno žena preduzetnica i liderki. Sigurna sam da bi se one bavile najvećim vrijednostima i da bi razvoj cjelokupnog društva i svijeta išao u potpuno drugom smjeru.
Sin kao poslovni saradnik
Nisam voljela sistem i okvire ni kao dijete, nisam voljela da se uklapam, htjela sam oduvijek sama da odlučujem o sebi. Valjda sam zato sa nepunih 18 godina, poslije završenog trećeg razreda srednje ekonomske škole, već bila udata i rodila Dražena i to se nije činilo kao dobra okolnost i podloga za stvaranje velikog poslovnog uspjeha koji sam željela. Danas, međutim, iz ove perspektive ispostavilo se da je to bila moja najbolja i najveća “investicija”.
Moj stariji sin je počeo da radi sa mnom od svoje petnaeste ne zato što je baš volio da radi, ali dobio je malu vespicu pod uslovom da ostane da radi u firmi za ljetnji raspust i bavio se prikupljanjem dokumentacije od klijenata, administrativnim poslovima i bio neminovno uključen u sve probleme koji su se dešavali u firmi i mislim da je to najviše učinilo da mi upravo on pomogne da ih nakon nekoliko godina počnemo zajednički rješavati.
Njegov izbor smjera Menadžment na Ekonomskom fakultetu i u isto vrijeme radeći u “Financeplusu” dalo mu je odmah šansu da direktno teoriju primijeni u praksi. Vrlo brzo preuzeo je i rukovodeću poziciju i zaista danas mislim da firma najviše zahvaljujući njemu ima nevjerovatne rezultate i inovacije svjetskih razmjera, što je na fantastičan način unaprijedilo i našu struku, ali i dovelo do velikog rasta firme. I nemojte da misite da je to tada svjesno bio moj cilj i poslovni plan. Više je to bio način rješavanje mog ogromnog nezadovoljstva i krivice što kao majka nisam bila više prisutna u njegovom odrastanju, pa je njegovo uključenje u firmu za mene značilo provoditi više vremena sa svojim djetetom, a dobila sam bonus jer sam uživala gledajući ga kako raste kao uspješan poslovni čovjek, što za jednu majku predstavlja najveći uspjeh u životu.
Bonus video:
