Petak veče, 15. decembar. Podgorički sjeverac šamara lica desetina putnika na centralnoj Željezničkoj stanici. Sa rukama u džepovima, putnici skakuću na peronu, čekajući “pospani” voz za Beograd.
Omakne se i poneka psovka na račun hladnih čekaonica, ali i zbog kašnjenja voza.
“Svi su isti. I ovi i oni. Ništa se ne mijenja. Po ovom vremenu voz kasni!”, komentarišu dva sredovječna gospodina.
Nekoliko metara niže i dječak zapitkuje roditelje kad stiže voz.
Grupa od nekoliko turista pravi snimak za društvene mreže. Snimaju klupe na kojima rijetki sjede, a češće su odlagalište za torbe. Snimaju slabo osvijetljen peron, vagone sa grafitima.
Dok umorni ženski glas najavljuje dolazak voza, nešto poslije 21 čas, i to sa četrdesetak minuta zakašnjenja, čuju se uzdasi olakšanja, ali i poneki nervozni komentar.
“A taman zapalih”, žali se djevojka u dvadesetima, dok je drugarica tješi da ima još vremena da dovrši cigaretu.
Nakon užurbanog ukrcavanja i uz želju da su hladnoću ostavili na peronu, putnici su se “raskomotili” na pohabanim sjedištima kupea. Iz ranaca vade telefone. Rijetki knjige.
Vežite se, polijećemo. Osim što će se “let” brzim vozom pretvoriti u putovanje od punih 13 sati od Podgorice do Beograda. Ne računajući kašnjenje sa početka priče.
Od 1998. ništa se nije mijenjalo
Putnici su uglavnom nezainteresovani za razgovor sa reporterom “Vijesti”. Rijetki u prolazu kritikuju to što je crnogorska željeznica ostala u prošlom vijeku.
Ni Nebojša Ilić ne vidi veliku razliku na putovanje vozom u odnosnu na “davnu 1998. godinu”.
Učitelj, koji se posljednjih godina profesionalno bavi alpinizmom, u Podgorici je bio u posjeti sestri.
Vraća se u Beograd da glasa na vanrednim parlamentarnim izborima.
Kupe je, kaže, rezervisao ranije, jer nije želio da rizikuje i noć provede “ukočen na sjedištu”.
“Morao sam rezervisati kupe. Davnih godina, kad sam koristio voz, uslovi su bili katastrofalni. Vidim da se gotovo ništa nije promijenilo, da nije mnogo bolje u odnosu na tu 1998”, ističe Ilić.
Voz je, tvrdi, kao prevozno sredstvo nepravedno zapostavljen kod nas.
“Pola Evrope sam obišao vozom. Metro u Parizu mi je, recimo, bio sjajno iskustvo. Automobili mnogo zagađuju životnu sredinu. Gledam ovih dana po Podgorici - jedan automobil, u njemu jedan čovjek. E, tako se prave ogromne gužve i zagađuje okolina. Sigurnije i jeftinije nam je ići vozom”, kaže Ilić.
Prema njegovim riječima, voz “skoro pa uvijek spaja nespojivo”.
“Evo, kao u Crnoj Gori, tako i u ostatku svijeta. Vozovi spajaju planinu s morem. Spajaju ljude. Male zemlje na Balkanu ne bi trebalo da imaju toliko granica, odnosno fizičkih ograničenja, a naročito ne političkih uticaja”, rekao je Ilić.
Za Vučića ili protiv
Mnogi su se uputili ka Beogradu da glasaju na parlamentarnim izborima, održanim 17. decembra.
Neki su tokom puta najavili podršku stranci Aleksandra Vučića, neki opoziciji.
Bilo je i onih koji su u razgovoru sa drugim putnicima tvrdili da “još ne znaju za koga će da glasaju”.
U zadnjem vagonu, na sjedištu 31, koje je “dopalo” reportera “Vijesti”, toplo je. Utješno, jer je vani vijavica.
Uz povremene ulaske konduktera, koji je već nekoliko puta utvrdio da putnici spavaju i da mu je žao da ih budi, ali da se posao “mora završavati”, prolazi dio puta do Bijelog Polja. Gotovo neosjetno prošla su prva tri sata vožnje.
Voz je na granici i tada se svaka sekunda osjeća kao vječnost. Žulja pohabano sjedište, a pogled stalno bježi ka potpisu nekih, vjerovatno, tinejdžera u ćošku ispod prozora.
Dok službenici Uprave policije i Uprave carina završavaju svoje, student Vladimir Vuković konstatuje da je taj proces jako spor.
“Naročito zimi. Već godinama se ništa ne mijenja. Putujem iz Beograda ka Baru i u suprotnom smjeru često, jer na jugu Crne Gore imam rođake. Uvijek me slomi dugo putovanje. Možda bi bilo lakše da postoji neki bife. Ovako sjedi gdje si”, objašnjava student.
Vuković kaže da su izbori u Srbiji jedini razlog zbog kojeg prekida odmor u Baru.
“Da ne moram da glasam, sigurno bih još malo ostao na primorju. Moram obaviti građansku dužnost, kako znam i umijem. Kad već ne mogu da prošetam, što da ne razgovaram sa nekim. Sjedišta su jako stara. Dugo čekanje na stanici zbog procedura nas dodatno bedači. Voz mi je najekonomičniji i jedini način da dođem do Bara. Zaista mi najviše smeta što voz kasni i što nema dobar red vožnje”, kazao je Vuković.
Evropski Prokop
Sitne jutarnje sate i povremeni san katkad prekidaju plač bebe ili razgovor starih poznanika, koji glasno evociraju uspomene, smijući se zgodama i nezgodama.
Spavanje na sjedištu 31 je gotovo nemoguće, a koncentracija za čitanje je slaba. A i osvjetljenje. Pred zoru postaje hladno. No, ima i onih koji su uspjeli da dremnu i pored svih prepreka.
U subotu, nešto prije 11 časova, nakon gotovo 13 sati puta, voz ulazi u beogradsku Opštinu Rakovica. Uskoro se pred umorne putnike ukazuje velelepna željeznička stanica Beograd Centar ili samo Prokop, kako je Beograđani zovu.
Stanica je u limitiranoj upotrebi od 2016, a početak saobraćaja na toj stanici, u novom ruhu ozvaničen je u oktobru.
Prije nekoliko godina je, kažu putnici, preuzela epitet “glavne” beogradske željezničke stanice, nakon što je zatvorena stara na Savskom trgu.
Čisti peroni, velika čekaonica sa info pultovima, mnoštvo kioska, restorana, mjenjačnica, posebnih aparata za kupovinu karata, ostavljaju upečatljiv utisak.
Prema riječima jedne od radnica sa info pulta, više stotina vozova dnevno prođe kroz stanicu.
Najviše su, kaže ona, ponosni na novi “Soko voz”, koji saobraća ka Novom Sadu.
Za kafu i doručak na stanici, u prosjeku, treba izdvojiti nešto više od šest eura (800 dinara). Kolači, za koje prodavačica tvrdi da su domaći, mogu se naći za tri do četiri eura. Cijene su, kaže ona, “u skladu sa evropskim standardima - ni pretjerano visoke, ali ni niske”.
Povratak kao po loju
Povratak za Podgoricu planiran je za subotu, 16. decembar u 20.30. Međutim, na iznenađenje putnika, ukrcavanje je počelo dvadesetak minuta ranije.
Kondukteri su i ovog puta uredno pogledali putne karte, nekad uz žal jer moraju da bude usnule putnike.
Tišinu u voznim kolima više puta je prekidao pad prtljaga i nestrpljivi glas djevojčice sa pitanjem: “A, kad ćemo stići?”.
Uveliko poslije ponoći, reporter “Vijesti” u hodniku srijeće poznato lice, Podgoričanina Milana Pavićevića.
Bio je, kaže, u posjeti prijateljima.
Nije zadovoljan redom vožnje i činjenicom da je putovanje “uvijek uveče”.
“Bilo bi lijepo kad bismo nabavili neke modernije vozove za ovu dugu relaciju. Ovaj je zapušten i prljav. I da obnove stanice. To, vala, duguju građanima, a i turistima”, poručuje Pavićević i dodaje da su “sjedišta neobično neudobna”.
“Frapantno je što nema bifea ili mini bara, gdje bi putnici mogli da popričaju i popiju sok/kafu... Da ne govorimo o toaletima. Oni su tek u groznom stanju”, kazao je Pavićević.
Sati mile, ponovo jedna, pa druga kontrola na granici.
Nešto prije Bioča, svi ustaju - pakuju rance, skupljaju papiriće od grickalica.
Prtljag se gomila pred vratima. Tu je Podgorica. Isti zapušteni peron dočekuje. I podgorički sjeverac se predao.
“Straha nema kad si na poznatom. Nigdje nije kao kod svoje kuće”, komentariše jedan od putnika.
No, i kuću valja i održavati i modernizovati.
29.
maja 1976. godinem dolaskom “Plavog voza” i doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita, zvanično je otvorena pruga Bar-Beograd, jedan od najvećih graditeljskih poduhvata u bivšoj SFRJ
Više od četvrtine pruge su tuneli i mostovi
Pruga Beograd-Bar je, prema dostupnim podacima, duga 476 kilometara, od čega je 301 na teritoriji Srbije.
Više od 27 odsto pruge prolazi kroz tunele i ide preko vijadukata i mostova. Pruga ima 254 tunela i 234 mosta.
U ovom grandioznom poduhvatu izgrađena su 254 tunela u ukupnoj dužini od 114,4 km. Najduži tunel je “Sozina” na dionici Podgorica-Bar, 6.170 metara. Sljedeći tuneli po dužini su “Zlatibor”, “Trebešnica”, “Goleš”…
Na pruzi je i najviši željeznički most u Evropi - Most na Maloj rijeci. Dužina mosta je oko 500, a visine 200 metara. U stubove je ugrađeno 23.000 metara kubnih betona, a čelična konstrukcija je teška 25.000 tona.
Bonus video:
