Tekst: Jelena Kontić i Jovan Knežević
Manjak razumijevanja, tolerancije i empatije doprinosi stvaranju predrasuda prema osobama koje koriste droge (OKD). Društvo ih, nažalost, ne percipira kao osobe koje boluju i kojima je potrebna podrška, već kao ljude sa karakternim nedostatkom kojih se, pritom, treba kloniti. Vremenom, OKD razviju i neke mentalne bolesti koje još više utiču na stigmatizaciju i odbacivanje.
To konstatuje psihološkinja i KBT (kognitivno-bihejvioralna terapija) terapeutkinja pod supervizijom, Dragana Đokić. Zbog toga, ali i niza drugih parametara, položaj osoba koje koriste droge ili su prestale, u Crnoj Gori nije na zavidnom nivou, ocjenjuje ona.
U takvim okolnostima, podrška društva za čovjeka kao socijalno biće, od velikog je značaja. To potvrđuje i Nebojša Ćetković koji je u jednom periodu svog života koristio psihoaktivne supstance. On se sa zavisnošću uspješno izborio, ali kaže da je borba uvijek zajednička i nikad ne prestaje.
“Društvo ne osjeća koliko je ovo bitno pitanje. Svi treba da uđemo u to, a ne samo par nas koji su prošli kroz to iskustvo ili stručnjaci koji se time bave, već svi zajedno… Porodica, prijatelji…, bez podrške nema oporavka”, poručuje Ćetković kojem je podrška bližnjih i sredine u kojoj živi, mnogo olakšala put kojim je prošao.
Stigmatizacija i odbacivanje
Đokić dodaje da sve ono sa čime se suočavaju OKD pogoršava stigmatizacija, osuđivanje i negativni stavovi koje društvo nerijetko zauzuma. Pritom, nedostatak sistemskih rješenja i mehanizama zaštite, opšte stanje čine nepovoljnijim za one kojima su pomoć i podrška potrebni.
“Postoji dio populacije koji će osobe koje su prestale da koriste droge doživjeti kao hrabre, istrajne, vrijedne pohvale, ali i onaj dio populacije koji će podleći stereotipnom načinu razmišljanja ‘jednom zavisnik - uvijek zavisnik’. Upravo takvi negativni stavovi i takav narativ doprinosi stigmatizaciji i odbacivanju”, tvrdi psihološkinja.
Osuda i predrasude se ne mogu izbjeći čak ni kada su osobe u procesu oporavka.
“Mišljenja i stavovi su podijeljeni, a to najbolje možemo vidjeti ispod tekstova na portalima, kada čitamo ispovijesti i priče o temi zavisnosti”, kaže Đokić.
Važan faktor u percepciji OKD je i način medijskog izvještavanja, pri čemu treba izbjegavati etikete kao što su narkoman, zavisnik, povratnik i slično.
Edukacija i prevencija
Da bi promijenio okvir kroz koji društvo gleda na osobe koje koriste (ili su koristile) droge, Ćetković je postavio za cilj da svoje iskustvo ispriča na drugačiji način, baš kao što rade i hrabri ljudi širom svijeta, na koje se ugleda.
“Ako drugi ne čuju glas onih koji su prošli kroz slično, čemu borba i čemu sve? Vrlo je bitno da i ja mogu da pomognem nekome, jer kako bih ja ušao u sve to da meni neko nije ukazao tu pomoć, a onda, i kako bih izašao iz toga… “, poručuje Ćetković.
Tokom perioda konzumacije, ali i nakon programa oporavka, i sam se susretao sa predrasudama i osudom. Ljudi, kaže on, osuđuju na drugačije načine i iz sebi znanih razloga, a svemu tome zajednički imenitelj je edukacija, odnosno nedostatak iste, ali i otvorenost i spremnost da prihvatimo različitosti.
“Jako je bitno razumijevanje drugih osoba. U obrazovanju treba posvetiti veliku pažnju ovom pitanju. Posebno djecu treba edukovati, jer je prevencija najbitnija. Društvo treba da se uključi u to, jer ono treba da brine o svojim ljudima”, kaže Ćetković, a saglasna je i psihološkinja.
“Veoma smo malo edukovani o bolestima zavisnosti, nezainteresovani za tu temu i nemotivisani da preduzmemo neke konkretne korake u svojoj zajednici. Bolest zavisnosti ipak nije samo problem pojedinca, to je bolest koja utiče na porodice, zajednice, pa i društvo kao cjelinu. Osoba koja koristi droge se doživljava kao potencijalno opasna za društvo, odbacuje se, prepušta sistemu (koji nije dovoljno razvijen da odgovori na zadatke) i sve dublje tone u zavisnost, kao već poznati obrazac destrukcije, što nas uvijek vraća na početak”, objašnjava Đokić.
To potvrđuje i priča čiji je junak Ćetković.
“Ne samo droga, već i alkohol, kocka, pa i cigarete i sve ostalo u šta čovjek lako uđe, ostavlja velike posljedice na pojedinca, ali i na čitavu porodicu, pa čak i na okruženje. Teško je i porodici i prijateljima, jer sve što radite sebi, radite i njima. Svjestan sam da sam mnoge povrijedio i baš zbog toga je ključna ljubav…”, priča on i nastavlja:
“Morate osjetiti veliku duhovnu snagu da biste preživjeli sve te poglede. Morate da vjerujete u to da se možete izliječiti. Osobama koje su odlučile da uđu u oporavak, da se vrate na put i da pomognu sebi, porodici, društvu, treba pružiti jaču i snažniju podršku, a ne osuđivati ih. Promijeniti prošlost je nemoguće. Nemoguće je uticati i na budućnost, ali je moguće razumjeti osobu i pružiti joj podršku”, poručuje Ćetković.
Uvjeren je da svako na svoj način može doprinijeti društvu, a i sam je primjer toga. Kada je javno progovorio o svom iskustvu, građani njegove varošice su ga prihvatili i podržali, a osjetio je, kaže, i divljenje, iako je u njemu postojao strah.
Đokić kaže da je bolest zavisnosti često neshvatljiva okolini, što treba promijeniti.
“Uvijek pozivam na razumijevanje i sagledavanje osobe koja koristi droge prije svega kao jedne ličnosti, ljudskog bića kojem je potrebna podrška. Uglavnom se OKD posmatra kao glavni ‘krivac’ za svoju bolest, a zatim kao i jedina odgovorna i za svoje izlječenje. Istina je da bolest zavisnosti nastaje malo drugačije nego neke druge, recimo organske bolesti, kao i da nerijetko jesu i posljedica nekih pogrešnih odluka”, priča Đokić.
Istrajnost
Psihološkinja ističe da je bolest zavisnosti prilično složena i da na nju utiču različiti faktori, uključujući biološke, psihološke, socijalne, kao i aspekti sredine. Baš zbog toga je bitno pružiti podršku i (pokušati) pomoći. Ćetković naglašava da svako zaslužuje šansu, a treba imati na umu da se bolest zavisnosti može vratiti, pa je važna istrajnost.
“Teško je izdržati, ali to je život. Baš ovdje između mene i moje porodice mora da postoji povjerenje, a tu postojim i ja svjestan svega što su uradili za mene: moja majka, djeca, prijatelji, prijateljice... Sada, kada je to na neki način daleko iza mene, shvatam kolika je tu žrtva postojala… Došao je trenutak da i ja pružim malo žrtve. Kažem žrtva, ali to je prije svega ljubav. Ljubav je, između ostalog, razumijevanje i tolerancija”, priča Ćetković.
Nebojša je dio svoje zajednice u kojoj je prihvaćen i u njoj nesmetano funkcioniše.
“Vratio sam se turizmu i ugostiteljstvu čime sam se i prije bavio. Ja sam i otac, treba da budem uzor, primjer i baš zbog toga moram vrlo odgovorno da uzmem život u svoje ruke. Naravno, sretaću se sa svojim pređašnjim iskustvom, ali ja više na to ne gledam kao na težinu”, kaže on.
Dodaje da svojim angažmanom i iskustvom pokušava preventivno da djeluje ukazujući koliko je život lijep, iako se nekad ne čini takvim.
“Iako mnogi osuđuju, mnogi će pružiti podršku i stati iza vas”, ističe Ćetković.
Pored podrške bliskih ljudi i zajednice, pomoglo mu je i bavljenje sportom, raznovrsna literatura, iskustva i priče drugih ljudi koji su pobjednički izašli iz te borbe. Mnogo ih je, a sada je i on jedan od njih.
“Počeo sam rekreativno da se bavim sportom. Trčim maratone, a prvi sam istrčao na početku ove priče, još 2017. Danas sam jedan od organizatora trka i maratona. Baš kroz to i kroz nevladinu organizaciju ‘Novi početak’ koju sam osnovao, pokušavam da pomognem ovom društvu, da pokažem drugima koliko je ovo strašna priča, koliko je prevencija važna, ali i koliko su zdravi stilovi života bitni, te koliko je neophodno da djeca od malena praktikuju zdrav način i stil života”, poručuje Nebojša Ćetković.
Rana radoznalost i predispozicije
Podaci koje dobijamo iz godine u godinu ukazuju na sve veću prevalencu upotrebe psihoaktivnih supstanci, pogotovo kod mladih ljudi, a sve više srednjoškolaca, kaže psihološkinja Dragana Đokić.
Naš anonimni sagovornik (identitet poznat autorima) prisjeća se kako je sa psihoaktivnim supstancama došao u kontakt još u osnovnoj školi i zašto je sa tom praksom nastavio.
“Ne sjećam se tačno kada je to bilo, ali mislim da sam pohađao sedmi ili osmi razred osnovne škole. Probao sam marihuanu… Sjećam se da sam se puno smijao, a ponovno korišćenje desilo se kada sam bio u društvu u kojem se konzumirala, tako da nisam imao neku psihičku ili fizičku potrebu, već su to više bili momenti kada se u društvu pušilo...”
On danas ima više od 30 godina i kaže da i dalje povremeno konzumira takve supstance.
Na pitanje kako naše društvo percipira osobe koje koriste droge, kaže da su prisutne osude.
“Pritom, informisanost o narkoticima je kod nas na prilično niskom nivou. Ako ne konzumiraš transparentno, onda ljudi ne mogu da te kategorizuju”, priča on i procjenjuje da ljudi između 15 i 60-70 godina, iz svih socijalnih sfera, upotrebljavaju droge.
Genetska predispozicija i neurobiološke promjene u mozgu mogu povećati podložnost ka zavisnosti, upozorava Đokić.
“Psihološki faktori, poput emocionalnih poremećaja i nedostatka samopouzdanja, takođe igraju važnu ulogu. Socijalni okvir, uključujući porodičnu podršku i ekonomske uslove, može uticati na rizik od zavisnosti. Dostupnost supstanci, kulturni uticaj i period adolescencije posebno su važni faktori”, kaže Đokić.
Ona podsjeća da treba razumjeti da je svaka osoba jedinstvena, kao i razlozi koji su doveli do upotrebe i zavisnosti, pa samim tim i pristupi liječenju treba da budu prilagođeni individualnim potrebama.
Faze i oblici ponašanja
Postoji više faza i oblika ponašanja koji su karakteristični za osobe koje koriste droge. Đokić upozorava da većina prvi put proba neku psihoaktivnu supstancu upravo iz radoznalosti, a zatim prelaze u redovno korišćenje.
"Treća faza donosi ozbiljnije probleme, poput gubitka kontrole i zapostavljanja odnosa. Četvrtu fazu karakteriše fizička i emocionalna zavisnost, povećana tolerancija i simptomi povlačenja. U kasnijim fazama suočavaju se s izazovima oporavka, što može rezultirati emocionalnom nestabilnošću, socijalnom izolacijom i promjenama u mentalnom zdravlju", objašnjava ona.
Anonimni sagovornik koji koristi droge tvrdi da ga narkotici ne sputavaju u svakodnevnim radnjama…
"Za konzumaciju sam uvijek tražio momenat kada nemam previše obaveza u životu. Nikad konzumacija nije bila prepreka između mene i produktivnosti", tvrdi anonimni OKD.
Đokić podsjeća da neće svaka osoba proći kroz sve faze na isti način.
"Zavisi od konteksta iz kojeg dolazi, izgrađene mreže podrške, mehanizama prevladavanja i mnogih drugih faktora. Najveći izazovi sa kojima se kasnije suočavaju, kada već uđu u proces oporavka, jeste kako ostati čist, jer je često možda i najlakši dio uspostaviti apstinenciju, ali je pitanje kako osobu zadržati u tom procesu i smanjiti rizik od recidiva", istakla je Đokić.
Nedostatak mehanizama za kompletan oporavak
U Crnoj Gori nema mnogo mogućnosti za liječenje i oporavak, konstatuje psihološkinja Dragana Đokić.
“Sve je više osoba koje pomoć traže u zemljama regiona, na privatnim klinikama, ustanovama poluotvorenog tipa ili u komunama. U Crnoj Gori postoji ustanova poluotvorenog tipa za smještaj, rehabilitaciju i resocijalizaciju korisnika psihoaktivnih supstanci, ali je i jedina tog tipa kod nas’’, naglašava Đokić.
Ona podsjeća da zdravstveni sistem ne nudi previše opcija i da je tretman uglavnom usmjeren na to da osoba prestane da koristi psihoaktivne supstance, ali ne pruža individualan pristup osobi i mogućnost za oporavak od hronične i recidivirajuće bolesti.
“U samom sistemu zdravstvene zaštite, organizacija je postavljena tako da pri domovima zdravlja u Crnoj Gori postoje centri za mentalno zdravlje, koji se bave, između ostalog, i problemima bolesti zavisnosti, dok pri Kliničkom centru Crne Gore postoji Klinika za psihijatriju, a u Dobroti i specijalna bolnica za psihijatriju. Ovi tretmani su kratki i često nedovoljni da osoba doživi cjelovitu promjenu i izađe iz začaranog kruga zavisnosti”, ističe Đokić.
Iako se pravima osoba koje koriste droge sve više bavi nevladin sektor, njihovi dometi su ograničeni i nedovoljni da se pruži kompletna zaštita i oporavak, tvrdi psihološkinja.
“U zdravstvenom sistemu je veoma malo stručnjaka koji su specijalizovani za problem zavisnosti. Nedostatak resursa, edukacije i interesovanja rezultirao je sve češćim recidividima i odustajanjem od tretmana”, ukazuje Đokić.
Ona dodaje da je proces resocijalizacije često složen i težak zbog nedostatka programa, kontinuiranog praćenja i trajno dostupne podrške. Ipak, nije dovoljno prestati s konzumacijom supstanci, poručuje psihološkinja…
“Neophodno je baviti se uzrocima nastanka bolesti, pristupiti jednoj dubljoj analizi ličnosti i zaliječiti ono što osoba pokušava korištenjem droga”.
Ovaj tekst je izrađen u sklopu projekta “UPLIFT - Unapređenje položaja osoba koje koriste droge kroz informisanje, fokus i timski rad s novinarima i studentima”. Podržan je kroz subgranting šemu programa “Kompetentno, transparentno, efikasno i odgovorno civilno društvo koje pruža usluge osobama koje koriste droge u Crnoj Gori” koji implementiraju NVO Juventas i Crnogorska mreža za smanjenje štete Link, a finansira Evropska unija posredstvom Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost autora i ni na koji način se ne može smatrati da odražava stavove NVO Juventas, Crnogorske mreže za smanjenje štete Link, kao ni Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori.
Bonus video:
