Kako bi se živjelo i kako bi se voljelo i kako bi dobro bilo da sam ja neko”. Da mali volonteri nikšićkog Crvenog krsta makar na jedan dan mogu da vode ovu zemlju, oni bi znali koja je to prva stvar koju bi uradili.
“Organizovao bih jednu veliku akciju u kojoj bi učestvovali svi ljudi ove države. Sakupili bi baš puno hrane, igračaka, raznih stvari. Ima dosta ljudi koji to sebi ne mogu da priušte, koji nemaju porodicu i koji su sami. I to bi sve njima odnijeli. I tako svake godine po nekoliko akcija. Svi bi onda imali hrane, odjeće, djeca igračaka, obišli bi stare i bolesne, družili se s njima da ne budu sami, i svima bi bilo bolje - i njima koji nemaju, i nama koji pomažemo”, kaže devetogodišnji Milutin.
Ni pet godina starija Milica ne dvoumi se mnogo oko odgovora.
“U svakom gradu bih obezbijedila dio za ljude koji imaju težak život, koji nemaju, i koji su bolesni i sami, i pomagala bih im. Ali, prvo bih svoj djeci vratila osmijeh”, kaže Milica.
U Nikšiću postoji kutak o kome ona priča. To je Crveni krst. Po godinama, mali i veliki volonteri, po djelima, najveći, iz godine u godinu rade sve kako bi stigli do onih koji nemaju, kako bi pružili ruku onima koji su sami, kako bi djeci koja zbog nas odraslih ponekad zaborave da se smiju, vratili osmijeh.
Najmlađi volonteri, uzrasta od dvije do 14 godina, ovih dana intenzivno rade na pripremanju osmomartovskih poklona. Treba obradovati bakice koje su same, žene koje su davno zaboravile na radost darivanja, treba izmamiti osmijeh, makar na tren.
Reporterka “Vijesti” provela je jedan dan sa malenom armijom velikih ljudi i vratila se kući bogatija za 110 teglica slatkiša koje će bake dobiti, za 500 čokoladica, za čestitke pune ljubavi i topline, za 17 zagrljaja i osmijeha i jedno kumstvo.
Baš je dobro, dobar biti
Pojedini od njih godinama volontiraju, pojedinima će osmomartovska akcija biti prva. Većina su od malih nogu, kao najljepšu bajku, slušali roditelje kako im pričaju o ljepoti i snazi pomaganja, o empatiji, o Crvenom krstu. Ima i onih koje je tetka dovela da vide kako je plemenito biti volonter, ali i onih koji su došli sami.
“Prije mjesec sam postala volonter Crvenog krsta, jer baš volim da pomažem ljudima. Ovdje sam upoznala divne drugare i svaki put se radujem kada treba ovdje da dođem. Jedva čekam 8. mart da bakicama koje su same odnesem poklon, zagrlim ih i obradujem”, kaže devetogodišnja Milica koja iza sebe ima “veliki radni staž” kada su ekološke akcije u pitanju.
Ivo ima 11 godina i njega su mnogi upoznali. Kako i ne bi kada prilikom sabirnih akcija “odradi” i po četiri smjene. A često zna da oca zamoli da neku akciju njih dvojica završe van Crvenog krsta jer je saznao da neki njegovi vršnjaci nemaju šta da jedu, obuku i uveče nije mogao da spava zbog tuge.
“Svi treba da budemo volonteri, da pomognemo ljudima da im život bude lakši, srećniji. Onda ćemo i mi biti srećniji”, kaže Ivo i dodaje da je često sa drugarima iz razreda i učiteljicom Snežanom Popović sakupljao odjeću koju su donijeli u Crveni krst.
Osmogodišnji Pavle je nakon prve odrađene akcije znao da želi da i dalje volontira. Zato je predložio sestrama da se i one priključe Crvenom krstu, što su i uradile, pa ovu akciju odrađuju zajedničkim snagama.
“I moj tata je volonter, ali mu to nije pravi posao. Volontira zato što voli da pomaže. Kao i ja. Kao i moje sestre. I mi ćemo, kada odrastemo, imati pravi posao, ali ćemo uvijek volontirati, jer ovo radimo iz srca”, kaže Pavle koji ima veliko srce koje je, kako reče, “ranjeno”.
Ostavila ga simpatija, a on se toliko radovao što će i ove godine moći, samo za nju, da napravi poseban osmomartovski poklon. Ukoliko bude čitala ovaj tekst, vjerujemo da će se brzo razljutiti na Pavla.
“Baš je lijepo kada pomognete ljudima. I moji drugari vole da pomažu. Kući ću danas otići srećna jer smo toliko toga napravili. A koliko ću tek biti srećna kada bakama budemo nosili poklone”, kaže osmogodišnja Vasilisa.
Iako se tek priključila volonterima, desetogodišnja Maša je odavno naučila da sa drugima dijeli to što ima. Posebno sa onima koji nemaju.
“Volim da pomažem ljudima i kada pomognem nekome baš se osjećam dobro. Nažalost, poznajem djecu koja nemaju puno hrane, odjeće, a o slatkišima i igračkama da ne govorim. Baš mi ih bude žao i voljela bih da svima njima pomognem. I oni su djeca, kao i mi, i oni imaju iste želje, ista prava kao i mi. I oni hoće da budu srećni”, kaže Maša dok crta čestitku za neku baku koja baš nju čeka.
“Iskusni” šestogodišnji Mirko je, kako kaže, odavno volonter Crvenog krsta. Više se i ne sjeća koja je to prva akcija koju je odradio, jer bilo ih je dosta.
“Volonter sam postao zato što volim da radim i da pomažem ljudima. Baš dosta ima onih kojima treba pomoći. Svi se ti ljudi zahvale kada im pomognem, toliko mi lijepih stvari kažu, jedna teta je čak prošle godine plakala kada sam joj odnio poklon za 8. mart. A ja... ja se baš osjećam lijepo što mogu da pomognem i što neko zbog mene bude srećan”, kaže Mirko.
I njegova tri godine starija sestra Manja je dugogodišnja volonterka Crvenog krsta.
“Sve akcije koje smo odradili su mi drage. I kad smo bakicama nosili poklon za 8. mart, kada smo poklonima obradovali mališane u bolnici, kada smo spremali paketiće za djecu koja nemaju puno toga, kad smo skupljali za siromašne... Ni jednu akciju nijesam propustila. U stvari... jesam jednu, kad sam bila bolesna, i baš mi je bilo žao što nijesam mogla da učestvujem”, kaže Manja.
A Milici je žao što ranije nije postala volonterka. Kaže da će sve to nadoknaditi jer joj empatije ne fali. Ali ni osmijeha kojim plijeni.
“Ovo je prva akcija i baš se osjećam ispunjenom što znam da ću nekome uljepšati makar jedan dan. Moj otac je volonter Crvenog krsta i kada sam mu nedavno rekla da i ja to želim da budem, odmah me doveo. I evo me ovdje”, kaže četrnaestogodišnja Milica koja je najstarija u grupi, kako kaže, jednakih.
Vladimir ima sedam godina i dosta akcija iza sebe. A koliko ih je tek pred njim, ne može ni da nasluti.
“Lijepo je nekoga obradovati, pomoći mu, zagrliti ga, pokazati mu da nije sam. Volim da pomažem i pomagaću uvijek. I kad odrastem ću pomagati”, samouvjereno kaže Vladimir.
Crvena je boja ljubavi
I desetogodišnja Željana će uvijek biti volonterka. To se uči odmalena, a ona je odavno naučila da pomaže, jer zna da je dobro, dobar biti. Odnijeće poklon nekoj nepoznatoj baki, zagrliti je i čestitati joj 8. mart ali, kako kaže, neće zaboraviti ni svoju baku. Ima ona dovoljno zagrljaja i osmijeha za sve bake. I ne samo ona, već svi mali/veliki volonteri.
Petogodišnja Dunja je ponosno pokazivala čestitku koju pravi za neku baku i priznala da jedva čeka da je zagrli i uruči joj poklon, da je njeno cvijeće i sunce, makar 8. marta, ogriju.
“Tek sam počela da volontiram. Pričali su mi roditelji kako je lijepo biti volonter. I brat mi je pričao i došla sam. I stalno ću dolaziti”, kaže sedmogodišnja Milena.
A dvije godine stariji brat Milutin je odavno volonter. Za njega kažu da je to postao čim je prohodao.
“Mama i tata su volonteri Crvenog krsta. Tu su se i upoznali. Puno su nam pričali o akcijama koje su oni radili i davno sam poželio da i ja budem volonter. Učestvovao sam u velikom broju akcija i svaka mi je draga. Svakoj se obradujem, mada me poneke rastuže jer bude mi žao starih ljudi koji su sami, djece koje ne znaju šta znači imati igračku. Zato ću uvijek da pomažem”, kaže Milutin i “podučava” mlađe zbog čega je znak Crvenog krsta crvene boje.
“Pa crvena boja je boja ljubavi. A mi smo ljubav”.
I jesu. I to ona velika, najveća, na koju odrasli često zaborave.
I rođendan je ljepši kada se slavi u Crvenom krstu
Miljana je odlučila da sedmi rođendan proslavi “radno”, a kada radiš znajući da će tvoj rad obradovati nekoga, onda i zaboraviš na sebe. Tako je i ona “zaboravila” da tog dana puni sedam godina. Ali nijesu zaboravili njeni drugari, pa je na kraju bilo i pjesme, zagrljaja, poklončića.
“Moji roditelji su bili volonteri kad su bili mlađi i drago im je što sam i ja to postala”, kaže Miljana.
Volonteri su veliku podršku imali od mame Nađe, tetke Dušice i mame Ane, koja je neko ko bdi nad njima, ali i ostalim volonterima.
Petogodišnji Aleksa i godinu mlađa sestra Anja baš su bili srećni što ih je tetka Dušica dovela u Crveni krst. Drago im je bilo što su ih svi prihvatili kao ravnopravne članove, što su pravili poklončiće, crtali i što će i oni moći da nekoga obraduju. A Aleksa je imao i razlog više da bude srećan - na radionici je upoznao simpatiju, dvogodišnju Vladanu. Uostalom, kako Milutin reče, crvena boja Crvenog krsta asocira na ljubav. A Vladana i Aleksa su svima uljepšali dan. Potpisnici ovih redova obećaše i kumstvo.
Humanost se prenosi s koljena na koljeno
Prije dvije godine smo došli na ideju da bi možda bilo lijepo početi sa edukacijama od najranijeg uzrasta i ispostavilo se kao dobra stvar, jer su mališani brzo osjetili duh Crvenog krsta, šta znači pomoći nekome i tako počeli da šire dalje, kaže Ana Macanović, sekretarka Crvenog krsta.
“Pojedini od njih su već ranije pomagali, a sada rade zajedno. Širili su empatiju i ljubav i broj djece se povećavao, tako da ih je sada tridesetak”.
Ističe da su skoro svim malenim volonterima i roditelji bili volonteri Crvenog krsta, da su oni bili ti koji su ih pravilno usmjerili i napravili te prve korake. Imaju, kaže, dosta primjera da su se baš u Crvenom krstu upoznali, zavoljeli, oformili porodicu, i sada svi zajedno volontiraju, jer ko jednom postane volonter Crvenog krsta, to ostaje čitavog života. Tako se humanost prenosi s koljena na koljeno.
“Sada se stalno dešava da me djeca zovu, predlažu nove akcije, nove ideje. Stalno bi da nekome pomažu, a često zovu sa predlozima da se organizuju akcije pošumljavanja, čišćčenja. Mislila sam da će samo raditi akcije koje im mi predložimo, ali pogriješila sam. I oni su puni predloga, tako da su nas baš obradovali. A obradovali su nas što su brzo shvatili da je Crveni krst kuća svih ljudi”, kaže Ana.
Bonus video:
