Izrada programa dogradnje postojećeg objekta za preradu maslina, paradajza i krastavaca, marine i ribnjaka za sportski ribolov i uzgoj ribe i pataka na Šaskom jezeru, Bojani i Špatuli, programi mogućnosti prometa i prerada žaba kao hrane životinjskog porijekla namijenjene ljudskoj ishrani i ekspolatacije kalifornijskih glista i pakiranja suvih smokava, projekti su za čiju su realizaciju u Ulcinju izuzetno bili zaintersovani Hrvati i Italijani osamdesetih godina prošlog vijeka.
Marginizovani su usljed nemara i neozbiljnosti tadašnjih opštinskih i republičkih vlasti i kasnije zaboravljeni u vihoru krvavog rata u bivšoj SFRJ. To se može zaključiti iz prepiski u koje su “Vijesti” imale uvid, između direktora “Ribozajednice” Jugoslavije iz Zagreba Cvjetana Bojčića sa upravom ulcinjskog “Agropogona”, koji je tada poslovao u sastavu “Montenegroturista” iz Budve.
Ulcinjanin Dželal Hodžić, koji je u to vrijeme bio u upravi “Agropogona”, sjeća se “da se nije imalo vremena” za te projekte. I opštinska i republička vlast, kaže, bile su tada dominantno podređene obezbjeđivanju smještaja za stanovnike koji su ostali bez svojih domova u zemljotresu 1979.
“Niko nije mario za te projekte iako smo mi nekoliko puta bili u Zagrebu na sastancima sa tim ljudima, koji su bili zbilja od znanja i kredibiliteta. Kada je trebalo sve konačno završiti, stalo je sa naše strane. Kasnije je došao i rat i tako je naš grad ostao bez veoma važnih projekata, koji su u bitnom mogli definisati razvoj turizma i u drugim pravcima”, ispričao je Hodžić “Vijestima”.
Drugovi, kod vas je zapelo
U pismu od 28. maja 1989, Bojčić se upravi ulcinjske firme obraća “poluslužbeno-poluprivatno, kao predstavnik Ribozajednice - ribarske asocijacije”.
“Predinvesticijsku studiju Ribarstva ‘Šasko jezero’ Ulcinj ste dobili. Ja kao jedan od glavnih autora, svoj dio završio sam još početkom januara, po dogovoru. Kasnije je bilo samo malo dopune i korekcija poslije primjedbi dr Drecuna. Zakašnjenje dovršenja dokumentacije, dobrim dijelom je i ‘na vašoj duši’- skice, lokacija, podaci o OOUR-u. Šteta, ovaj program je mogao biti na aprilskoj sjednici Odbora za programe iz Fonda za nerazvijena područja(FNP) Republike Hrvatske i proći’, stoji u pismu Bojčića.
Drugovima i kolegama iz “Agropogona”, Bojčić objašnjava “da je pisanija luk i voda ako nema šanse za realizaciju i da on zna da OOUR nema vlastitih sredstava”.
“Na osnovu toga, obavili smo razgovore u Privrednoj komori Hrvatske sa drugom Brankom Zagorcem koga i vi poznajete i pronašli smo potencijalnog nosioca kredita FNP iz Hrvatske. Sada smo pronašli put i način za najkvalietnije zatvaranje finansijske konstrukcije uključivanjem partnera iz Italije koji je vrlo zainteresovan za program i zajedničko ulaganje, kao i za zajedničko preduzeće. Zainteresovan je i za znatno povećanje i proširenje programa, naročito za ulov i uzgoj morske ribe”, piše Bojčić i dodaje da je partner iz italije, “pošto je dočuo” za inicijative i ideje o izgradnji i proširenju plantaže agruma i izgradnji marine sa pratećim ugostiteljskim objektima, vrlo se zainteresovao i za te programe.
“I oprostite drugovi, sada je kod Vas ozbiljno zapelo”, konstatovao je Bojčić.
Kritikuje upravu što nije organizovala dolazak u Zagreb na sastanak sa partnerima iz Italije, uz opasku da jedino opravdanje za to “ako nemate interes”.
“Ali u tom slučaju, red bi bio da nam to otvoreno kažete. Već u početku kontakta sa Italijanima, obrukali smo se što su nam vrlo zamjerili i sada su u nedoumici da li je to sve ozbiljno, uključujući i nas”, naveo je Bojčić.
Ipak je mišljenja da se sve to može još izgladiti ako interesovanje zaista postoji i ako predstavnici “Agropogona” organizuju i najave dolazak na sastanak sa domaćinima i Italijanima.
“Ako iz bilo kojih razloga dragi drugovi, koji se nas ne tiču, ne možete nastaviti aktivnosti u vezi programa ribarstva i ostalih programa, bilo bi lijepo i pošteno da mene lično obavijestite kako bih i ja prestao sa tom pričom i kako se ne bih dalje brukao. Jer uvjeravam vas da sam se zaista angažirao svuda forsirajući i hvaleći vaš program”, stoji na kraju pisma.
Ribe, patke i gliste
Dvije godine ranije, početkom aprila 1987, u dopisu Hodžiću direktor Tehničko-ekonomskog biroa - Consulting projekt, Nikola Počuča, rezimirajući razgovore prethodno vođene u Zagrebu, govori o narednim koracima u realizaciji tih projekata. Naveo je da je izrada elaborata dogradnje postojećeg objekta za preradu maslina, paradajza i krastavaca preduslov za zaključivanje SAS-a o udruživanju sredstava federacije, radnih organizacija Hrvatske i Crne Gore.
“Da bi se moglo udružiti 50 odsto od ukupne investicije iskazane u elaboratu, potrebna je saglasnost vaše privredne komore. Investicionu dokumentaciju, izradićemo alternativno sa programom od 6 i 10 hiljada tona prerađenog paradajza u sok polukoncentrat i koncentrat”, pojašnjava se u dopisu.
Konstatuje se da bilo racionalno uz rijeku Bojanu izgraditi ribnjak za sportski ribolov, u kome bi kao sporedne djelatnosti, ali “finansijski dohodovnije”, bila organizovana proizvodnja ribe u plutajućim kavezima i pataka na ribnjaku. Patke bi se u kuhinjama spremale na pekinški način.
“U okviru turističke ugostiteljske djelatnosti, pogotovo što ima značajan broj stranih turista na području Ulcinjske rivijere, trebalo bi obogatiti ponudu kroz promet i preradu žaba kao ljudske hrane. Po formi, sadržaju i opsegu, ova djelatnost bi se mogla organizovati slično kao ona u Lokavama kod Delnica”, predlaže se u dopisu.
Za tu namjenu bila je predviđena rijeka Bojana i obodni kanal solane.
Kada je u pitanju uzgoj kalifornijske gliste, konstatuje se da se on u potpunosti uklapa u program poljoprivredne djelatnosti društvenog i individulanog sektora u ulcinjskoj regiji, tim više što ne iziskuje značajnija finansijska ulaganja.
Hodžić se sjeća da su im domaćini prilikom jedne posjete Zagrebu priredili ručak sa posebnim specijalitetom- žabljim batacima.
“Prvi put sam tada jeo, bili su ukusni. Poslužili su nas i sa medveđim mesom, bilo je malo čudno, ali takođe vrlo ukusno”, priča Hodžić.
Kaže da je pokušao u nekoliko navrata da “oživi” te projekte.
“Pisao sam na neke adrese, za sada nema odgovora. Nastaviću i dalje. Ulcinju trebaju ti projekti, samo ih treba izvući iz fioka”, kaže Hodžić.
Bojana kao Amazonija
Hodžić se sjeća posjete jedne hrvatske delegacije Ulcinju kroz saradnju u vezi sa realizacijom projekata.
“Kada su došli na Bojanu, nijesu mogli da vjeruju gdje su. Vidjeli su predivnu rijeku i beskrajne zelene površine. Pitali su me jesu li u Amazoniji. Rekli su mi: ‘Dželale, niko nema ovo što vi imate’. Ali, tada je na Bojani bile samo par ribarskih kućica”, sa sjetom priča Hodžić.
Bonus video:
