Vožnja od Podgorice ka Kolašinu, auto-put i isključenje na Mateševu, za pogled kroz prozor automobila ne nude ništa posebno. Planine, klanci i šume, mostovi i petlje, jednolično se smjenjuju... Ali, sve se mijenja skretanjem na lokalni asfaltni put prije mosta na kolašinskoj rijeci Drcki. Tih nekoliko kilometara betona i kasnijeg makadama, vode u nešto što svi traže na razglednicama iz Švajcarske - na idiličnu travnatu čistinu okruženu zimzelenom šumom, nad kojom se nadvija snijegom obijeljeni planinski vrh.
Ova idealna vista je ulaz u lovište posebne namjene Komovi 1 i 2. Čarobno mjesto sakriveno iza pješčanog puta koji prati lokalnu rječicu. Tu leži katun Ljubaštica, mjesto mira i potpunog odsustva zvuka.
Iako za netrenirano oko prizor djeluje filmski, na ovoj zaravni šumar Predrag Ivanović i šumski tehničar Aleksandar Bulatović biju veliku bitku protiv malih neprijatelja. Prijetnju prirodi na Ljubaštici, koja je vrijedna i slikarskog platna, ovdje prave potkornjaci - mali insekti koji se brzo množe i hrane drvećem. Ove štetočine praktično skidaju koru, a nakon njihove gozbe, domaćin im od jarko zelene dobija usamljenu sivu boju. Zato fotografije ovog kraja malo kvare metalne kutije na drvenim nogama, koje fermonima mame i zarobljavaju mužjake malih štetočina. Na taj način se nivoi ovih insekata u okolini i prate.
Tu se vodi ključni rat jer se potkornjaci množe i uništavaju stabla, zbog čega ih šumari love i prave procjene koliki je stvarni rizik po prirodnu oazu i drveće, i pripremaju strategiju za boj sa osmozubim i šestozubim vrstama ove štetočine. Njihove napore tvrde šumari, često koči birokratija. Ako je za neko stablo kasno pa se mora ukloniti, ono se označava i nakon dopisa resorima, stavlja na tender za sječu. To insektima daje oko mjesec dana dragocjenog vremena i prednosti da posao dovrše, ugoje se i preskoče na novog domaćina. Stabla koja dohvate su potpuno ili djelimično suva, a neka nakon što ih napadne više problematičnih vrsta i padaju. Šumari tako nemaju ni mehanizaciju da uklone oborena stabla na kojima se milimetarske armije hrane, pa se odbrana lijepog krajolika dodatno komplikuje.
Potkornjaka je u provjerenim klopkama bilo sigurno na stotine, uhvaćenih u desetinama zamki širom šume.
“Mi smo u katunu Ljubaštica utvrdili pojavu potkoranjaka i to osmozubog smrčinog potkornjaka, gdje su se stabla sušila velikom brzinom. Postavljali smo fermonske klopke, i od tada se mi borimo sa ovim insektom. Samo najnužnija stabla su uklonjena, dok su ostala imala šansu da se oporave. Na cjelokupnom području je prošle godine izvršena sanitarna sječa 193 metra kubna drveta zbog problema potkornjaka”, kazao je Bulatović.
Iako laičko oko ne primjećuje, šumari ukazuju na čistini ukazuju na više stabala koje nešto tišti, jer iz njih na više mjesta lipti smola. Potkornjaci tako otvaraju put i za ostale organizme koji napadaju šumu. Na obronku leži i stablo ogromnog prečnika, oboreno, kako pojašnjavaju čuvari šume, nakon što ga je gljiva pojela iznutra, a korjenje mu pretvorila u sunđer. To je još jedna od glavobolja i novi front na kojem će sada morati da se bore, a gljive su opake jer se teško istrijebljuju i pružaju veliki otpor.
Paralelno s vrhovima
Usponom od mirne čistine dalje u brda, makadamskim putem dolazi se i na vrh kod katuna Ljuban, odakle budno oko šumara sa mjesta Bjelega i Valjevi motri na vrhove Komova i okolinu. Ovaj vrh i susjedne Komove, dijeli ogromna pjeskovita uvala, a na blizinu planine upozorava i oštar, hladni vjetar. Sa ove zaravni se stiče perspektiva o kakvoj je oazi riječ. Lovište posebne namjene koje se proteže pred okom, čini više brda punih sivog i smeđeg drveća i duboka centralna zelena uvala, prepuna gustog zelenom rastinja.
Ovo, evidentno, prirodom bogato mjesto, pojašnjavaju šumari, krije divljač - srne, medvjede, divlje svinje i tetrijebe.
Sve je potpuno zaklonjeno, nepristupačno i neprohodno.
Komovi ovdje nude dva svoja vrha na dlanu, a uz livade jednako visoke žute trave i ponekog ljubičastog cvijeta, stvaraju osjećaj boravka na ravnicama Tibeta. Pogled, ipak, od lijepih bijelih Komova i planinskog povjetarca na koži, odvlači obližnja nepravilno grupisana kolekcija kamena. Na ovom mjestu je, prema tvrdnjama šumara, sahranjeno više ljudi, nakon što ih je zatrpala lavina. Ta tragedija tjera na razmišljanje i čuđenje, jer sada na ovom mjestu snijega ima samo na nekoliko hrpa. Šumari potvrđuju da su vremenske promjene značajne, da imaju ogromne suše i da je posao zbog toga teži. Tvrde da je u normalnim uslovima, cijelo područje prekriveno snijegom i ledom, pa je i pristup nemoguć tokom većeg dijela godine. Da su nanosi snijega, oštre zime i mraz temelj ovih vrhova, pokazuju i biljke na ovom mjestu koje su sve tipično planinske.
Da je klima drugačija nego što je nekada bila, potvrdila je i činjenica da se uz povoljan vjetar, na vrhu planine moglo boraviti i u kratkim rukavima...
Pogledom sa Bjelega jasno se vidi da decenijski problem ilegalne sječe šuma, na ova mjesta nije promolio, i da je, ako ga je nekada bilo, priroda već uradila svoje i ispravila nanesenu štetu. Pristup području, kažu šumari, nude dva teško prohodna puteljka, pa nema problema sa lovokradicama i nelegalnom sječom. Prostor kako tvrde šumari, leži i između andrijevičkih i podgoričkih lovišta, pa psi u progonu ranjene divljači ponekad pređu ali je situacija generalno mirna. Na vrhu ovog lanca ishrane je medvjed, a nema stalnog boravka vukova.
“Lovačka sezona je trebala da počne od 1. oktobra i da traje do 31. januara, ali je nije bilo jer papirologija nije sređena kod svih lovaca koji su konkurisali za lovnu dozvolu. Više teren obilazimo sada nego kada su lovci pušteni. Najveći problem bi bio da neko sada ubije životinje, jer je polovina njih bremenita. Ne moraju direktno ni da pucaju, već je dovoljno da nečiji lovački pas napadne malu srnu i mi smo u problemima. Nedavno se desilo da su psi iz druge zone natjerali srndaća, nakon čega ga je pregazio automobil. Na ovim vrhovima se dobro čuje i pucanj i lavež pasa, pa često motrimo. Budući park prirode Komovi, o kome se govori, trebao bi da obuhvati ovu cijelu zonu, čime bi postojao lovni zabran. Još ne znamo u kojim bi granicama on trebalo da bude, jer još nemamo zvanične informacije o njegovom uspostavljanju”, kazao je Bulatović i naglasio da motre i na životnjske leševe, radi afričke kuge svinja koja bi mogla brzo da se proširi.
Silazak “putevima” koje koriste šumari, ne nudi spokoj koji pružaju vrhovi posebnog lovišta. Tako se pogled na lijepi reljef brzo mijenja opasnim spustom niz obronke, što je nezamislivo bez dobrog terenca. Vožnja ovim trasama više podsjeća na plovidbu Pacifikom, zbog rupa punih blata i vode, naginjanja i ljuljanja džipa, škripe plastike i naprezanja karoserije. Klizanje točkova, vožnja po blatnjavim ivicama, odroni, oboreno drveće, duboki kanali, manjak trenja pod gumama, izazovni su i nakon blage zime, a kamoli u kišnim, snježnim ili ledenim uslovima. Glas o laganom i poslu bez stresa, koji bije šumare, svakako se razbija ovim slalomima. Poseban set problema bi bio kvar džipa na ovom usamljenom mjestu, posebno bez telefonskog dometa...
Polučasovnim truckanjem i klizanjem točkova na sve strane, stiže se do rijeke Crnje. Ova kolašinska rijeka nije velika ni zastrašujuća koliko prelaz preko nje, jer je “most” napravljen od unakrsnih drvenih greda. Dio konstrukcije je pojelo vrijeme i visoki vodostaj, pa bi sada na mjestima, vjerovatno i odrastao čovjek mogao da propadne kroz neke od rupa na mostu. Prelaz je izazovan i pješice i za iskusne terenske vozače, što je dokazao i šumar, nakon što je točkom upao u prored i zaglavio terenca. Malo dima, čupanja, naprezanja motora, promjene diferencijala, obezbijedilo je izvlačenje i prelaz, ali Crnja sigurno dva puta sedmično šumarima podiže otkucaj srca.
Priroda uzvraća udarac
Misli se tokom spusta gube, ali svijest uvijek budi upad u lokve, rupe i prskanje blata i pijeska pod točkovima. Osim zahtijevne i duge vožnje, kroz okno prozora se non stop smjenjuju četinari i lišćari, od zimzelenih smrča koje se vide u božićnim filmovima, do decenijskih glomaznih bukvi. Da priroda prepuštena sama sebi može da se brani od nemara ljudske ruke, pokazala je Kaičina rupa. Ovo područje bogato drvećem na mjesta je oprljeno požarom. Šumari tvrde da vatru nisu gasili, već da šuma sama pravi džepove vlage koji ne daju plamenu da se širi. Požar većinom nastaje, kako kaže Bulatović, od kampovanja i roštiljanja.
Laik, opet, suštinski ne razumije kakvu štetu i rizik nasnosi sječom bez plana i dozvole, jer se radi o živom ekosistemu, samoodrživom i bez ljudskog uplitanja. Osim toga, drveće pada i nakon što sječom bude ostavljeno na milost i nemilost vjetru, iako mu korjenje nije spremno za to. Zato se često dešava da nakon sječe graničnih stabala, ostala počnu da padaju.
Iako ljudska ruka ne pruža mir u Kaičinoj rupi, zbog zaklona, gustog rastinja i oaze koju nudi uvala, životnje ovdje prave legla. Bivše jazbine divljih svinja na ovom mjestu pokazuju da su tu sigurno ponikle desetine mališana, koji sada jure ovim obroncima. Zato zbog bogatstva biljnog i životinjskog svijeta, zaštitnici Komova 1 i 2 najavljuju da će tražiti da se lov i sječa potpuno zabrane. Sječe kako tvrde, nije bilo od prošle godine a ne očekuju ni da će je biti.
Tako posao koji vodi do punog srca, za one koji čuvaju stražu u ovom kraju sprema i bitke sa lovokradicama, nelegalnom sječom, pritiscima, vikendicama koje niču kao pečurke, zubatim insektima i štetnim gljivama, neuslovni putevima, manjkom goriva i kvadratnim kilometrima, požarima, snjegovima, vrućinama, zapisnicima, popisima i drugom birokratijom...
Manjak ljudi, a teren veliki
“Vijesti” su nedavno pisale o nezakonitom upadu u lovište Uvački potok kod Kolašina, a posebno jer se ovi problemi javljaju godinama širom sjevera. Tom prilikom je rukovodilac područne jedinice Kolašin Radovan Dabetić kazao da nije bilo upada u ovu zonu, a nakon saradnje je ponudio i obilazak.
On je nakon susreta u mjestu Skrbuša, pojasnio da su problemi podmićenih šumara, onih koji sarađuju sa koncesionarima i lovokradicama, postojali i bili značajna otežavajuća okolnost. Dodao je da osim zahtijevnog terenskog posla, radnike čeka ispunjavanje papirologije, zapisnika, priprema klopki, pomaganje u gašenjima požara bez adekvatne opreme...
“Godišnja dozvoljena sječa za Kolašin je 50.000 kubika a u prethodnoj deceniji, nije pređen prag od 21 do 22.000 kubika. Kadar nam je uvijek glavni problem, ako neko povrijedi nogu, mi smo u problemu, jer nema drugih radnika da ih odmijene. Imamo jednu djevojku koja planira da upiše šumarstvo u Kolašinu, a pitanje je hoće li ostati u gradu da radi. Manjak stimulisanja ovog sektora je doveo do toga da radnika nemamo, i da svi prstom upiru u nas. Grešaka je nesporno bilo na strani šumara, ali nemamo ni dovoljno vozila ni goriva”, kazao je Dabetić.
Šumare tište i manjkovi u kvotama za gorivo jer nisu dovoljne za sve planirane obilaske. Naveo je da su u aprilu imali 600 eura za gorivo, ali da moraju pokriti površinu od 900 kilometara kvadratnih, te da na tome radi 21 radnik. U ove obilaske ulazi i briga o požarima. Tvrdi i da je prošle godine na području Kolašina nezakonito posječeno oko 190 kubika šume, dok je podnijeto 50 krivičnih prijava. Naglasio je i da je to bila i prva sezona bez požara.
Bonus video:
