Brisanje mogućnosti oduzimanja imovine članovima porodice učinioca, uvođenje roka od šest mjeseci tokom kojeg finansijska istraga mora biti okončana, smanjen vremenski okvir u kome tužilac mora podnijeti zahtjev za trajno oduzimanje imovinske koristi stečene kriminalom moglo bi omogućiti kriminalnim strukturama da imovinu sakriju ili otuđe.
To stoji u primjedbama Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) na Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oduzimanju imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću.
Nacrt zakona objavilo je Ministarstvo pravde, a iz resora kojim rukovodi Andrej Milović nijesu odgovorili na pitanja “Vijesti” ko je i iz kojih institucija bio u Radnoj grupi koja je pisala taj dokument.
Izvršna direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković u primjedbama upozorava na to da se Nacrtom briše mogućnost oduzimanja imovinske koristi od članova porodice učinioca, a da se oni tretiraju kao treća lica, gdje postoji obaveza tužilaštva da dokazuje da je imovina koja se vodi na njih u stvarnom vlasništvu okrivljenog lica.
“To može uključivati komplikovane finansijske istrage i analizu transakcija i vlasničkih struktura, što dodatno opterećuje resurse tužilaštva. Pored toga, postoji rizik da će se ovakvim pristupom omogućiti učiniocima da efikasnije skrivaju imovinsku korist stečenu kriminalnom djelatnošću, prenoseći imovinu na članove porodice ili koristeći složene pravne i finansijske aranžmane za prikrivanje stvarnog vlasništva”, navodi Ćalović Marković u sugestijama dostavljenim Ministarstvu pravde.
Tužilac ne smije biti glavni akter i finansijskih istraga
Nacrtom je predviđeno da policija može, a ne da mora samoinicijativno ili po zahtjevu državnog tužioca preduzimati potrebne mjere za otkrivanje i identifikovanje imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću.
“Bez jasno definisane dužnosti da preduzima mjere za identifikaciju imovinske koristi stečene kriminalom, postoji rizik od neujednačene prakse i mogućnosti da neki slučajevi ostanu neistraženi”, upozorila je direktorica MANS-a.
Nacrt predviđa i da drugi organi - policija, vojna policija, organi uprave nadležni za poslove poreza, carina i sprečavanja pranja novca i finansiranja terorizma… više ne mogu da predlože osnivanje finansijskog istražnog tima, kao što je to predviđeno važećim Zakonom, već to može, a ne mora, uraditi samo državni tužilac.
“Prvo, državni tužilac stavlja se u poziciju glavnog aktera u odlučivanju o pokretanju složenih finansijskih istraga. Dok tužilac već ima ključnu ulogu u procesuiranju kriminalnih djela, ovakva centralizacija može imati za posljedicu usporenje procesa donošenja odluka i to u situacijama gdje je brza reakcija ključna…Drugo, smanjuje se multidisciplinarni pristup istraživanju finansijskog kriminala. Finansijski istražni timovi, koji uključuju eksperte iz raznih oblasti, ključni su za efikasno adresiranje složenih slučajeva finansijskog kriminala koji često prelaze granice jedne jurisdikcije ili oblasti ekspertize. Ograničavanje mogućnosti da se takvi timovi formiraju na prijedlog različitih organa može smanjiti sposobnost sistema da se brzo i efikasno odgovori na izazove koje predstavlja finansijski kriminal. Treće, ovakva promjena može dodatno opteretiti tužilaštvo, koje već nosi veliki teret u procesu istraživanja i procesuiranja kriminala”, precizira Ćalović Marković.
Pravna nesigurnost zbog kratkih rokova
Prema riječima direktorice MANS-a, uvođenje roka u kome se mora okončati finansijska istraga moglo bi da izazove više negativnih ishoda.
“Prije svega, površnost u istragama - rok može primorati tužioce da žure sa završetkom istraga kako bi ispoštovali zakonski rok, što može dovesti do manje temeljnih istraga i slabijeg kvaliteta dokaza. Onda obustava istraga - u slučajevima gdje je evidentno da istraga ne može biti završena unutar šest mjeseci, postoji rizik da će istrage biti obustavljene ili zanemarene. To bi moglo omogućiti osobama koje su se okoristile kriminalnim aktivnostima da zadrže svoju imovinu bez straha od pravne reperkusije. Finansijske istrage koje zahtijevaju međunarodnu saradnju mogu biti posebno izazovne za završetak u kratkom vremenskom okviru. Strogi rokovi mogu dovesti do pravne nesigurnosti i percepcije nejednakosti pred zakonom, posebno ako se rokovi primjenjuju selektivno ili ako dođe do obustave istraga zbog tehničkih prepreka, a ne zbog nedostatka dokaza”, navodi Ćalović Marković.
Ona naglašava da je previše kratak rok od samo osam dana državnom tužilaštvu da podnese obrazloženi predlog za određivanje privremene mjere obezbjeđenja koju je tužilac donio naredbom, ili će ta mjera biti ukinuta.
“Ovo može ugroziti temeljnu svrhu ovih mjera, koja je spriječiti osumnjičene da raspoložu imovinom koja bi mogla biti predmet oduzimanja u kasnijoj fazi postupka. Tužilaštvo se suočava sa ograničenim resursima i velikim opterećenjem predmeta, što čini izazovom brzo reagovanje unutar tako kratkog roka. U praksi, to znači da tužioci moraju brzo sakupiti i predstaviti detaljne dokaze i argumente u prilog zahtjevu za privremene mjere, što može biti teško postići bez kompromitovanja kvaliteta predloženih mjera. Ako tužilaštvo ne uspije da podnese obrazloženi predlog unutar osmodnevnog roka, postoji rizik da će privremena mjera obezbjeđenja biti ukinuta. To bi otvorilo mogućnost osumnjičenima da otuđe ili prikriju svoju imovinu, čime se značajno smanjuje šansa za njenim kasnijim oduzimanjem”, tvrdi Ćalović Marković.
Važećim Zakonom je propisano da se privremena mjera obezbjeđenja određena u istrazi, ukida po službenoj dužnosti ako u roku od dvije godine od dana donošenja rješenja o njenom određivanju optužnica ne stupi na pravnu snagu. Rješenje iz Nacrta po kome se u takvim slučajevima ne može ponovo podnijeti predlog za utvrđivanje takve mjere u odnosu na istu imovinu je posebno problematično rješenje zbog poznatih problema u vezi sa neažurnošću rada sudova.
“To bi u praksi moglo dovesti do otuđenja te imovine u toku sudskog postupka i onemogućavanja njenog trajnog oduzimanja čak i u slučajevima kada lice bude osuđeno. Ako se imovina koja je predmet privremene mjere obezbjeđenja otuđi u periodu nakon ukidanja privremene mjere i prije podnošenja nove optužnice ili u toku sudskog postupka, to može ozbiljno ugroziti mogućnost države da trajno oduzme imovinu stečenu kriminalnom delatnošću. Takva situacija otvara vrata za zloupotrebe, gdje pojedinci mogu iskoristiti pravne praznine i tehničke probleme unutar pravosudnog sistema da zaštite imovinu stečenu nelegalnim aktivnostima”, ocjenjuje Ćalović Marković.
Malo tužilaca, komplikovane istrage
Rok do šest mjeseci u kome tužilac mora podnijeti zahtjev za trajno oduzimanje imovinske koristi propisan Nacrtom je četiri puta kraći od važećeg zakonskog rješenja koje predviđa dvije godine.
“Imajući u vidu ograničene kapacitete tužilaštva i kompleksnost istraga u vezi sa oduzimanjem imovine, kao što je to navedeno i u prethodnim komentarima, smatramo da propisivanje ovako kratkog roka može u praksi onemogućiti oduzimanje vrijedne imovine. Posebno je problematično u slučajevima kada se krivični postupak ne može nastaviti iz razloga kao što su smrt, bolest, bjekstvo, imunitet, amnestija ili pomilovanje učinioca. Ovi slučajevi predstavljaju izazove za pravosudni sistem i zahtijevaju dodatno vrijeme za prilagođavanje i pronalaženje alternativnih pravnih rješenja…”, naglašava direktorica MANS-a.
Bonus video:
