Barski izviđački odred “24. novembar” nastao je 1974. godine i od tada djeluje kao organizacija koja je godinama zadržala istu svrhu - društvena odgovornost i bolje sjutra. Razorni zemljotres, ponovna izgradnja Bara, stvaranje nezavisne države i pandemija samo su neki od istorijskih događaja u kojima su izviđači pokazali moć sloge.
O istoriji, počecima, akcijama, budućnosti i amanetu sa “Vijestima” je razgovarao vođa odreda Miodrag Tanjo Masoničić.
On se prisjetio dječačkih dana u zgradama “Prvoborca” iz kojih nosi divna sjećanja jer su, kako je kazao, bili specifični i odvojeni od Pristana i novog grada. Bili su, priča on, priča za sebe, ali ih je bilo dovoljno da bi se družili i čak oformili omladinsku organizaciju.
“Mi smo bili grupa mladih, sličnih godina, stasali smo zajedno i bili smo dosta aktivni. Slušali smo priče o radnim akcijama. Čak mi je pokojni stric bio komandant naselja na radnoj akciji Bratsko jedinstvo. Tada je bilo deset naselja, oni su bili po godinu dana tamo, a on komandant tih naselja. Ja se sjećam tih njegovih brigadirki, to mi je bilo nešto posebno, pitao sam se kada ću ja dočekati da imam takvo nešto, postojala je želja i kućno vaspitanje koje me je povelo prvi put na radnu akciju 1972. godine”, ispričao je.
Ta radna akcija probudila je želju za još većim omladinskim djelovanjem pa je tako već naredne 1973. otišao sa jednom barskom omladinskom jedinicom na marš Žabljak - Tjentište i tamo vidio mnogo ljudi među kojima je bilo i izviđača. Tada se prvi put rodila sklonost prema takvoj organizaciji.
Zatim, 1974. godine je pozvan na sastanak koji je održan u barskoj Gimnaziji na kojem se govorilo o formiranju izviđačkog odreda. Znali su da je to, tada, bilo teško napraviti i nije moglo odmah.
“Sljedeće godine, na inicijativu Saveza izviđača Crne Gore i omladinske organizacije Bara, pokrenula se ta priča, u koju sam ušao i ostao do dana današnjeg. Formiran je odred u aprilu, a mi smo uzeli da nam je dan odreda 24. novembar koji nosi ime po danu naše grada, tada je bilo oslobođenja Bara”, poručio je Masoničić.
Na pitanje kako su izgledali počeci, on odgovara da su Barani bili nenormalno zainteresovani. On i danas u kancelariji čuva spiskove sve djece koja su ikada bila dio odreda. S vremena na vrijeme lista fotografije, pa pošalje toj djeci koja sada imaju svoju, što uvijek pokrene lavinu uspomena.
“S obzirom na to da mi nismo imali nikoga ko zna nešto više o izviđačima kod nas, mnogo bolja situacija nije bila ni na nivou Saveza izviđača Crne Gore, tako da smo odmah 1976. iskoristili priliku i na poziv Saveza izviđača Srbije, izviđačkih odreda iz Niša, koji su inače imali svoje kampove tu u Šušanju, poslali dva naša člana na edukaciju, Brana Milića i Svetozara Bata Jovetića”, priča on.
Odmah nakon toga su imali logorovanje u Dobroj Vodi, njih oko 40, gdje su prenosili mladima ta znanja i to što su oni stekli tamo - izviđačku priču.
“Takve aktivnosti su se obavljale na jednogodišnjem logorovanju, izleti, putovanja po raznim gradovima Crne Gore i tadašnje Jugoslavije. Zahvaljujući tome, mnogi od nas su po prvi put izašli iz Bara. Da negdje idu van Crne Gore. Da ne idemo samo do Titograda i do Ulcinja. Imali smo priliku da putujemo autobusom ili vozom na neke duže relacije”.
Masoničič tvrdi da su mnogi zahvaljujući izviđačima obišli bivšu Jugoslaviju. Sada, prema njegovim riječima, to ne djeluje posebno ali za njih je bilo posebno iskustvo putovati vozom ili autobusom u neke dalje krajeve Jugoslavije.
“Crvena izviđačka košulja bila je, i ostala, simbol antifašizma i društvene odgovornosti”, poručio je Masoničić.
Prema njegovim riječima, kroz “24. novembar” prošla su brojna djeca koja su izrasla u ljude koji su donijeli puno toga dobrog svojoj porodici, zajednici i gradu jer su ih učili i kod njih njegovali vrijednosti koje se godinama ne mogu izgubiti.
Ti mladi nastavili su svoj izviđački put pa su neki od njih u rukovodstvu Saveza izviđača Crne Gore, koji je, tvrdi Masoničić, tu priču podigao na viši nivo i izviđačku kulturu rasprostranio ne samo na nacionalnom nivou, već dobar glas o zemlji poslao u Evropu i svijet. Danas, članovi su Svjetske izviđačke organizacije.
“Učili smo ih da podižu šatore, vežu čvorove, osnovne neke stvari za preživljavanje, to je tačno Ali, učili smo ih i onome što je naša uloga u zajednici. Da živimo zajedno, u slozi, skladu i poštovanju”.
Izviđački odred “24. novembar” godišnje ima od 30 do 60 članova, zavisno od generacije do generacije. Trenutno u barskom odredu ima njih 25 koji učestvuju u takmičarskim izviđačkim ligama. Taj broj, priznaje Masoničić, jeste manji u poređenju na neke ranije godine, što je možda i prirodno, ali dok god ima mladih koji su voljni da nauče i žive izviđački stil života on nije zabrinut jer će jedan od njih te vrijednosti prenijeti na još puno njih, iako nijesu članovi odreda.
“Moto izviđača je “stvarajmo bolji svijet” i mi po tome živimo”. Tu parolu shvatili su ozbiljno u vremenima kada je Crne Gora prolazila kroz teške periode. Rat, sankcije, stvaranje nezavisne države. U tim situacijama bilo je jasno ko su izviđači i koja je njihova svrha. Kada je 1979. godine Bar zadesio razarajući zemljotres, izviđači su bili ti koji su odmah bili operativni i postavili više desetina šatora ispred bolnice i na staroj raskrsnici u kojoj je bio zbrinjavajući kamp.
Masoničić se sjeća da to nikome nije bilo teško, da su svi to prihvatili kao svoju dužnost.
“Moja majka je bila tamo kod stare raskrsnice. Oni su kuvali za sve, pa ja tako dođem, nemam kad ni da jedem, znam gdje sam potreban a ona se ljuti na mene i priča mi da moram da jedem. Pa onda ja, tako sa nogu, pojedem nešto i odmah idem dalje. Ništa mi nije bilo važnije od toga”.
On se sjeća i kada su prvi put zakačili grb Crne Gore na izviđačku košulju, na smotrama i kampovanjima pjevali crnogorsku himnu. I prije toga, pa do dan danas, ta košulja je ostala simbol najzdravijeg patriotizma, po njegovom mišljenju.
Danas, kod djece ne njeguju osjećaj za nacionalnost već za pripadnost zajednici, tvrdi on, lokalnoj, regionalnoj i evropskoj. Često ga pitaju: “Kakva su djeca?”, a on odgovara da su djeca uvijek ista, te da se mijenja ono što ih stariji uče a on ih godinama uči istome pa su za njega današnji mladi baš kao oni iz 1974. godine.
Pored opštih vrijednosti, izviđači su redovni učesnici ekoloških akcija, akcija pošumljavanja, obilježavanja važnih istorijskih događaja i datuma od značaja kako se ne bi zaboravila žrtva i nasljeđe onih prije njih.
U njihovu neformalnu edukaciju on uključuje i reformu i tradiciju. Danas, kada im je svjet na dlanu izviđači su ti da ih osposobe za te daleke zemlje ali se i postaraju da dobro upoznaju svoj krš, sela i mjesta u Crnoj Gori.
Kao amanet izviđačkom odredu, kada preda štafetu, želio bi da ostavi nove prostorije odreda “24. novembar” koje će poslužiti za bolji rad i nove aktivnosti jer su one koje sada imaju u “Crvenoj banci” limitirajuće. Na tome se već radi, kazao je on.
Poenta izviđača, sumira Masoničić, je da gdje god odu, nijesu sami. Uvijek postoji neko koga pozvati ili mu se obratiti a da tom nekome pomoć ili susret budu zadovoljstvo.
Bonus video:
