Pravo na zaborav, koje omogućuje pojedincima da zahtijevaju uklanjanje ili smanjenje dostupnosti informacija u medijima, koje se odnose na njih, a koje su postale neprikladne, zastarjele ili štetne za njihovu privatnost ili reputaciju, trebalo bi da bude primjenjeno u Crnoj Gori kroz zakonski tekst i samoregulaciju, poručeno je na predstavljanju studije "Pravo na zaborav u crnogorskom medijskom prostoru s osvrtom na uporedna iskustva", koje je organizovao Medijski savjet za samoregulaciju Crne Gore na Pravnom fakultetu Univerziteta Crne Gore, navodi se u saopštenju PR Centra.
Autori studije su Ranko Vujović i Aneta Spaić ispred Medijskog savjeta za samoregulaciju, kao i ombudsmanka DN Vijesti i Monitora Paula Petričević i ombudsman dnevnog lista Dan Ilija Jovićević.
Vujović je istakao da je pravo na zaborav relativno nova i nepoznata tema u Crnoj Gori. On je naglasio da je pravo na zaborav dio šireg okvira zaštite privatnosti i da se primjenjuje u odnosu na slobodu izražavanja, navodeći da je balansiranje između ova dva prava ključno za određivanje kada pojedinac ima pravo na zaborav.
"Ova tema nije regulisana u crnogorskom zakonodavstvu niti u samoregulatornim dokumentima. Priča o pravu na zaborav postala je aktuelna 2014. godine, kada je španski biznismen podnio tužbu protiv Google-a, jer je pretraga njegovog imena prikazivala informacije o bankrotu njegove firme koja se desila prije 10 godina. Evropski sud pravde u Luksemburgu presudio je u korist biznismena, naloživši Google-u da ukloni linkove ka tekstu o bankrotu, čime je pravo na zaborav dobilo međunarodnu pažnju. Evropski parlament je ubrzo potom, 2016. godine, usvojio Opštu uredbu o zaštiti podataka (GDPR), u kojoj je član 17 posvećen pravu na zaborav", naveo je Vujović.
Spaić je nakon presude Evropskog suda pravde detaljno razmatrala pitanje prava na zaborav, odnosno prava na brisanje informacija.
Ukazala je da je presuda Evropskog suda pravde iz 2014. godine utvrdila osnovne kriterijume za brisanje informacija: da li se radi o javnom funkcioneru ili anonimnom licu, težinu štete nanijete objavljivanjem informacije, protok vremena od događaja, i relevantnost informacije za trenutni kontekst.
"Evropski sud za ljudska prava takođe je dao svoj doprinos kroz presudu Hurban protiv Belgije iz 2021. godine, ističući da pravo na privatnost može prevagnuti nad pravom javnosti na informisanje, naročito ako je prošlo dovoljno vremena i ako osoba nije javni funkcioner", rekla je Spaić.
Dekanica Pravnog fakulteta je ukazala da su dva glavna pravna instrumenta koja se koriste u slučajevima prava na zaborav - anonimizacija i deindeksiranje. Istakla je i da, iako postoje evropski zakoni i presude koje uređuju pravo na zaborav, kao i nacionalni zakoni poput onog u Srbiji, još uvijek nema jasnih granica i univerzalnih kriterijuma kada i kako primijeniti brisanje, deindeksiranje ili anonimizaciju.
"To ostavlja značajan prostor za različita tumačenja i odluke, što znači da medijske kuće moraju pažljivo razmatrati svaki pojedinačni zahtjev za brisanje informacija", pojasnila je Spaić.
Jovićević je ukazao da pravo na zaborav nije samo uklanjanje informacija već i njihovo činjenje manje dostupnim.
"Prilikom odlučivanja o uklanjanju sadržaja, urednici moraju razmotriti prirodu teme, karakter osobe (funkcioner, bivši funkcioner, obična osoba), i protok vremena od objavljivanja informacije. Pravo na zaborav može se odnositi na cjelokupni sadržaj, dio ličnih podataka ili sve lične podatke", naveo je ombudsman dnevnog lista "Dan".
On je poručio da novinari mogu doprinijeti smanjenju zahtjeva za pravo na zaborav etičkim izvještavanjem koje poštuje privatnost pojedinaca, posebno u kontekstu objavljivanja informacija o krivičnim postupcima, praćenjem slučajeva do kraja i izvještavanjem o konačnim presudama.
Ombudsmanka dnevnog lista "Vijesti" i nedeljnika "Monitor", Paula Petričević kazala je da je prije 30 godina pojam "pravo na zaborav" bio nezamisliv, navodeći da je s vremenom došlo do promjena u percepciji pamćenja, što je dovelo do kontroverzi i različitih tumačenja ovog prava.
"Pravo na zaborav je kontekstualno i zavisi od konkretnih okolnosti svakog slučaja, te se njegova opravdanost procjenjuje na temelju tih okolnosti", istakla je ona.
Petričević je pojasnila da dokumenta i praksa Europskog suda za ljudska prava nisu inkorporirani u crnogorsko zakonodavstvo, navodeći da se zahtjevi za pravo na zaborav uglavnom obrađuju spontano putem sudova i samoregulatornih mehanizama.
"Odluke o priznavanju prava na zaborav često zavise od urednika medija, koji razmatraju opcije poput uklanjanja sadržaja, deindeksiranja ili anonimizacije", kazala je.
Petričević je ukazala da je važno balansirati između arhiva i poštovanja prava na zaborav, navodeći da je preporuka uklanjanje ličnih podataka iz tekstova i deindeksiranje na portalima, ali zadržavanje informacija u arhivama.
"Obavještenje o uklanjanju sadržaja ili intervenciji u tekstove treba biti postavljeno nakon takvih intervencija, kako bi se transparentno informisala javnost o razlozima uklanjanja i načinu pristupa promijenjenim informacijama u svrhu istraživanja", dodala je ona.
Promocija studije je dio projekta "Izgradnja povjerenja u medije u Jugoistočnoj Evropi: Podrška novinarstvu kao javnom dobru", koji u saradnji sa UNESCO-m implementira Medijski savjet za samoregulaciju, a finansira ga Evropska unija.
Bonus video:
