Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR) organizovao je u Pivi, u mjestu Dola, gdje je 7. juna 1943. godine ubijeno 522 Pivljana, među kojima i 109 djece, akademiju „Nezaborav – Piva u plamenu“.
„Pivska Dola su mjesto najstrašnijeg stradanja stanovništva, koje se dogodilo 7. juna 1943. godine, u toku Pete neprijateljske ofanzive. Njemačka 7. SS divizija 'Princ Eugen', sačinjena od folksdojčera iz Vojvodine, potpomognuta divizijom 'Handžar' od ustaša iz Hercegovine, jednim dijelom bugarskih jedinica i djelovima italijanskih divizija 'Ferara' i 'Venecija', nalazili su se u pozadini ofanzivnih dejstava glavnine okupatorskih snaga. Trebalo je onemogućiti eventualno povlačenje partizanskih jedinica iz rejona Sutjeske prema Crnoj Gori. Veliki dio stanovništva izbjegao je u planinu Vojnik. Neprijatelj je uništavao sve pred sobom, palio sela, a preostalo stanovništvo zarobio, sabio u zbjeg, obigrao obručem sa jakim mitraljeskim utvrđenjima i otpočeo krvavi masakr. Operacija je imala za cilj uništenje i zastrašivanje preostalog stanovništva i spaljivanje svih naseljenih mjesta u Pivi. Ovdje je, za sat vremena, ubijeno 522 civila, među kojima 109 djece. Zločin nezabilježen u Crnoj Gori“, kazao je Milojica Dakić, potpredsjednik SUBNOR-a.
Podsjetio je da je zarobljeno stanovništvo bilo rasporođeno u tri vrtače: muškarci preko 15 godina starosti u jednoj, žene i djevojke u drugoj, a djeca u trećoj, a da je ubijanje otpočeto obrnutim redom. Dakić je podsjetio na hrabrost Sofije Kandić koja nije htjela da se razdvaja od brata i sestre, iako nije bila zarobljena, već je skočila u plamen i zajedno s njima izgorjela, na sedamnaestogodišnju Jagliku Adžić koja se otrgla njemačkim vojnicima i uskočila u plamen da izgori zajedno sa ocem, majkom i trojicom braće.
„Nedužni i bespomoćni narod je stradao samo zato što se našao na putu kretanja neprijateljske vojske. Dugo vremena, istorijski nerasvijetljen krvavi masakr u Dolima, zasnivao se na svjedočenju jedinog preživjelog svjedoka Miloša Glomazića. Iako ranjen, uspio je da umakne neprijateljskim kuršumima...Ovdje smo da osudimo zločin i počinioce. Da ukažemo na ovaj i sve druge zločine koji su učinjeni nedužnim građanima Crne Gore od strane okupatora i domaćih izdajnika. Zločini ne smiju biti zaboravljeni i moraju se pamtiti da se ne bi ponovili...Ne trebaju nam podjele, treba nam sloboda, mir, razumijevanje, telerancija i zajedništvo u kojem ćemo biti svoji na svome“, poručio je Dakić.
Zoran Glomazić, član Organizacionog odbora, kazao je da ih žrtva stradalih obavezuje na trajno sjećanje i poštovanje.
„To tragično i stradalničko proljeće 1943. godine razorilo je Pivu i materijalno, kroz uništenje i paljenje svih objekata i imovine Pivljana, i uništenjem ljudskih života, kao najvrednijeg bogatstva, od čega se Piva nikad nije oporavila“, kazao je Glomazić.
Istakao je, da su Piva i Pivljani bili surovo kažnjeni što su pružili „nedvosmislenu i iskrenu podršku slobodarima i onima koji su oganj slobode raspalili 13. jula 1941. godine“, ali da „duh pobjede, prkosa i težnje ka slobodi nije uništen“.
Kako je istakao nikada do tog proljeća 1943. u Pivi nije stradao nedužni narod kroz masovno ubijanje.
„Tokom trajanja tih operacija (15. maj – 16. jun) ubijeno je, spaljeno ili na drugi okrutan način lišeno života, više od 1.200 žitelja Pive, ne računajući one koji su u partizanskim jedinicama, pod oružjem, bili suprostavljeni toj fašističkoj pošasti i njenim saradnicima i slugama. Piva je tada, u okrutnim odmazdama fašističke ideologije izgubila preko deset odsto najvrednijeg kapitala, njenih ljudskih života. Od tada, Piva svakog proljeća jeca u svom neprebolu nad izgubljenim životima...Dola su najmasovnija tragedija, stradanje, patnja i najveća zajednička grobnica. Nastavljena je ta neljudska odmazda i narednih dana. Samo u Rudinicama nastala su još tri masovna stratišta“, kazao je Glomazić.
Kako je istakao, uspjela je Piva da se „izdigne i uzdigne i nad ovim neprebolom i da, gledajući u budućnost svog potomstva, nastavi borbu za svete ciljeve života i slobode“.
„Ali, sadašnje generacije Pivljana nijesu uspjele da se oduže žrtvama svojih predaka na način kako to one zaslužuju. Nijesu uspjele da imena stradalih u tom pivskom paklu 1943. godine postave u sklopu ovog spomeničkog kompleksa, da opominju i podsjećaju da su oni postojali, da su možda nosili veći intelektualni i stvaralački potencijal od nas današnjih i da su nevino stradali shvatajući rat kao viteško nadmetanje, a ne surovu egzekuciju jačeg...Pivske žrtve mogu dobiti nezaborav ukoliko se njihova imena, konačno, nađu na mjestima na kojima su njihovi životi ugašeni i životni putevi prekinuti i ukoliko Crna Gora, kao država, prepozna obavezu organizovanja pomena njenim sinovima i kćerima koji su svoj život uzidali u njene temelje. Ova dolina tišine, vječnog mira i spokoja za preko 500 pivskih stradalnika, ne smije postati dolina zaborava“, poručio je Glomazić.
Nakon govora i polaganja vijenca, organizovan je prigodan program u kome su učestvovale OŠ „Luka Simonović“ iz Nikšića, Elena Vrbljanac i Mina Karadžića, i solista Dejan Škuletič, a na zločin nad pivskim stanovništvom podsjetile su i pjesme Gorana Jovanovića i Moma Šaletića.
Bonus video:
