Pljevljaci su dosta išli stranputicom i put Podgorice i ne trebaju nam više megalomanski projekti za državu Crnu Goru, već realni projekti za naš grad, smatra inženjer pejzažne arhitekture i ekološki aktivista Vaso Knežević, komentarišući česta pominjanja da bi u gradu pod Golubinjom trebalo izgraditi cementaru.
Podsjeća da je nekadašnja pljevaljska cementara zatvorena zbog enormnog zagađenja.
“Tada su krovovi kuća bili sivi, jer su bili prekriveni cementnom prašinom. Ne vjerujem u priče o ekološki prihvatljivoj cementari, jer i sve da je tako, naš mentalitet će i od takve “čiste” napraviti najvećeg zagađivača, kao što u Beogradu u GSP iz japanskih autobusa isključuju senzore za preopterećenost vozila kako bi što više ljudi prevozili, tako bi i ova ekološki prihvatljiva cementara mozda bila kao takva kod Japanaca, ali ne i kod nas”, kazao je Knežević.
On navodi da je višedecenijska eksploatatorska politika ostavila posljedice i na generacije koje bi trebalo da iznađu adekvatne i održive pravce razvoja.
“Pljevlja očekuje velika tranzicija koja može biti bazirana na realnim i održivim idejama ili na megalomanskim utopijskim idejama koje bi produžile agoniju za nekih još 50-60 godina, a onda bi nas opet očekivala tranzicija. Od ovog izbora zavisi da li će tranzicija biti pravedna ili ne, ali ne samo pravedna za zaposlene u sektoru uglja, već i za cjelokupan grad i građanstvo”, kazao je Knežević, koji je nedavno izabran za eko-ambasadora.
“Zdravija logika za grad je da se razmišlja u pravcu otvaranja više manjih održivih projekata, koji nisu bazirani na ograničenim resursima već na obnovljivim, kao i na razvoju malih i srednjih preduzeća koja su najzdravija privredna djelatnost, sa akcentom na porodičnu tradiciju. Priča oko otvaranja cementare je priča za nekreativne i za populistički nastrojene, a na mnogo kreativniji i ekološki prihvatljiviji način je korišćenje laporca, kao nusprodukta prilikom eksploatacije uglja, za proizvodnju zamjene za prirodno zemljište, po patentu naše sugrađanke Svetlane Ane Popčetović, inženjerke pejzažne arhitekture i vlasnice patenta”, kazao je Knežević.
Uz laporac, “koji nam predstavlja deponiju iznad glave na brdu Jagnjilo, koristila bi se i piljevina, loše partije uglja i krečnjaka”.
“Sa mnogo manje ulaganja, sa sopstvenim snagama iz Pljevalja, koristili bi navedeni otpad i proizvodili ekološki prihvatljiv proizvod - zamjenu za prirodno zemljište, koje bi imalo široku upotrebu (za rekultivacije, za izvoz zemljama kojima fali plodna zemlja). Imamo svjetski potvrđen patent naše sugrađanke, imamo resurse, ne trebaju nam milioni za investiciju, a rešavamo se ekoloških crnih tačaka (deponija Jagnjilo, deponija piljevine na Radosavcu)”, rekao je Knežević.
Bonus video:
