Crnogorski Oskar za filantropiju nagradu “Iskra”, odnosno Specijalno priznanje za medijski doprinos, dobile su dvije novinarke - Željka Mirković, TV Nova, i Tijana Perović, TV 7. Njima će, kao i ostalim dobitnicima, priznanje koje dodjeljuje Fond za aktivno građanstvo biti uručeno 24. januara, u Kraljevskom pozorištu “Zetski dom” na Cetinju.
Ovoga puta “Vijesti” donose priču o Željki Mirković, prepoznatljivoj televizijskoj novinarki čije su priče o malim-velikim ljudima znale da vas “prikuju” za ekran, koja je otkrivala neotkrivene talente, vodila bitke onih koji su mislili da su za njih jedino porazi rezervisani, pričala o našim djevojčicama i ugroženim ženama, tražila krov za one koji su izgubili dom, ujedinila medijsku zajednicu da pomognu pacijentima u borbi da im država omogući transplantaciju u Bjelorusiji... Zbog toga “Iskra”, zbog toga “vječnost njenog trenutka”, kako je prokomentarisala kada je saznala da je dobitnica pomenutog priznanja.
Na pitanje “ko je u stvari Željka Mirković”, odgovara: “Vječito dijete koje sanja širom otvorenih očiju”.
“Neko ko poput Servantesovog Don Kihota ide put vjetrenjača bez Sanča Panse. Volim da sivilo u životu okrečim u zeleno i nacrtam mu veliko srce, u inat prognozama sudbine. U vječitoj potrazi za pravdom, nailazim na nepravdu, spotaknem se, ali ustajem brzo, jer reprize postoje samo na filmu. Osjećam i živim trenutke, jer samo tako mogu da dišem punim plućima”, kaže novinarka koja je tablu i kredu zamijenila mikrofonom i svjetlima kamere.
Ali, nikada nije zatvorila dnevnik. Sada u njemu upisuje petice iz humanosti - svoje, ali i sagovornika sa kojima “ne bježi” s časova, već se trudi da svaku životnu lekciju dobro nauči i druge poduči.
“Rad u učionici je poseban, ali vrlo zahtjevan i odgovoran. Morate da ostavite sve probleme i dođete nasmijani, naravno i spremni za čas. Djeca prepoznaju improvizaciju, nekreativnost, traže uvijek više, pa i kada vam se čini da su nezainteresovana. To je jedno lijepo iskustvo koje me puno toga naučilo i formiralo za nešto drugačiji svijet”, kaže profesorica koja je rođena u Trebinju.
Odlučila je da jednoj djevojčici ostvari snove i da postane novinarka.
“Kao klinka zamišljala sam sebe kako vodim neku emisiju. Često sam znala da zamislim i imaginarne goste i sa njima komuniciram. Postavljam pitanja, tražim odgovore. Ponekad bih okupila i djecu iz komšiluka, pa je moja uloga voditelja imala veći smisao. Spletom okolnosti, iz Hercegovine dolazim u Crnu Goru. Poslije izvjesnog vremena počinjem da radim u medijima, i tako je nekako sve krenulo. Mašta i snovi jedne djevojčice, postali su java”.
Počela je da živi “najrealniju verziju života”, kako opisuje novinarstvo, profesiju koja je neodvojiva od njenog bića i duše.
“To je nešto što me uvodi u priču u potrazi za istinom i pravdom. Neprestano me pokreće na akciju, pa i kada zdravstvene prilike to ne dozvoljavaju. Nešto se u meni buni, čupa, ne da, tjera naprijed, traži objašnjenja, u svemu vidi priču. Ljuto na nepravdu, bahatost, bezobzirnost. Ne podnosi moć, kontrolu ni autoritete bez znanja. U vječitoj potrazi sa istinom, traži se smisao”.
Vjeruje u moć dobrote i empatije, u svijetlo koje nadilazi mrak, mada je, priznaje, bilo dana kada je mislila da je mrak “jači” od svjetlosti. Tada su joj, kako kaže, dobri ljudi pokazali da postoji i druga strana priče.
“Vedra strana koju sam nesvjesno potisnula, jer je bila načela sumnja. Međutim, dovoljna je samo jedna iskra da obasja međuprostor i ponudi drugačije poimanje. A dobrota i empatija bude usnula čula i pokreću na drugačiji način spoznaje”.
Vjeruje u moć novinara i da su i dalje sedma sila. To su pokazali, ističe, kada su izvojevali bitku za pacijente koji čekaju na kadaveričnu transplantaciju bubrega. Tada su novinarke i novinari pokazali kakva su “sila”, a ta sila je onima koji su “bili u hodnicima čekanja” dala šansu za život. Ne ističe jedino da je ona bila ta koja je pokrenula lavinu.
“Novinarke i novinari su tada pokazali veličinu, moć, ali i jedinstvo. Neki su nam spočitavali da smo izvršili pritisak. Mislim da smo samo pokazali da nema nedodirljivih i pozvali na odgovornost. Zahvaljujući sedmoj sili, u Bjelorusiji su do sada odrađene tri kadaverične transplantacije bubrega o trošku države. Zahvaljujući medijima, osmijeh se ponovo vratio u grad. Smatram da možemo više i bolje, ali da smo prilično sputani i ograničeni temama koje nam diktira politička scena. Tu je potrebno mijenjati stvari. Mislim da je neophodno dati glas onima koji se ne čuju, a kontrolisati glas onih koji su prebučni”.
Upravo ta borba za 57 ljudi koji čekaju kadaveričnu transplantaciju bubrega i priča o Savu Pantiću kome je uspjela da nađe topli dom, su prilozi koje posebno pamti i trenuci zbog kojih se osjetila ponosnom što je novinarka. Otkriva i koja joj to saradnja ne prija.
“U radu sam imala priliku da sarađujem sa političarima. Iskreno, nikada mi nije prijala ta vrsta energije, ti zarezi iza kojih je duvala promaja, te rečenice koje su bile razvodnjene. Činilo mi se da koliko god radim, ništa nisam uradila, nisam se pomjerila sa jednog mjesta. Ta čekanja za izjave koje su se pretvarale u sate, i bahati prolazak pojedinaca kao da nas ne vide. Traženje odgovora od ljudi koji nisu dorasli svojim funkcijama i koji ne znaju odgovor, osim što su dobro uvježbali predstavu za javnost. Pritisci da se dođe do sagovornika koji nemaju šta da kažu, jer su tu reda radi.
A junaci njenih priloga imaju šta da kažu i nijesu se u njima našli reda radi, nego zbog toga što su posebni.
“To su ljudi koji mirišu na dobro, pa i kada zlo hoće da posrče sve što su godinama sticali. Tišinom nadjačavaju buku, a smirenošću prkose. Od njih sam naučila najveće životne lekcije. Damjan Tomić mi je pokazao svijet duhovnosti, Milena Dabanović me naučila da plesom razigram život. Osmijeh i snaga Tanje Stojanović su me uvjerili da je sunce uvijek tu, mudrost Jovana Glomazića da će sve doći na svoje mjesto, a istrajnost Irene Čabarkape da na krajevima nastaju počeci. Ivona Medigović mi je život uljepšala poezijom, braća Terić, Marko i Vlado, i njihova majka Ana, pokazali da neki odlasci ne znače kraj, a NVU Žene Bara velikog srca, da srce kuca, tu je”.
Ne pamti riječi pohvale, ali pamti emociju koja je obilježila trenutak. Uostalom, život nije ništa drugo do skup trenutaka, a ona je na trenutke koje su obojile emocije ponosna. I njih pamti.
“Kada u suznim očima u kojima se ruši cijeli svijet ugledam sunce. Kada zgrčene usne najave proljeće, a jedno životno sivilo nestane u polju lavande. To su spoznaje od kojih se živi. Najveća nagrada mi je kada osjetim da sam dala dio sebe i kada mi je to uzvraćeno. Kada riječi postanu suvišne, a duša mi govori da budem spokojna, jer sam uradila nešto dobro. Neko je zbog mene počeo da vjeruje u bolje sjutra. Neko se zbog mene spotakao o sreću. O čemu sanjam? O životu kakvog ga predstavljaju političari, pred izbore. Šalu na stranu, sanjam puno, i od snova nikada neću odustati. Znam da me jedino oni drže budnom i svojom. Zahvaljujući njima, mogu da obiđem svijet bez pasoša i glomaznog prtljaga”.
Na tom putu ponekad zastane, jer, kako reče, u njoj se stalno sukobljavaju dvije sile - jedna koja joj govori da je novinarstvo sveti gral, druga koja pokušava da je odvuče na drugu stranu.
“Ponekad mi zafali vazduha, stigne me sve od čega sam bježala, pritisne stres, dokusuri nerazumijevanje. Iznerviraju periferije onih koji bi da rone u plićacima i tamo hvataju krupne ribe. Koprca se biće pod naletom sljepila koje bi da progleda u mraku. Traži način da prekreči zbilju i izvrišti bitnost prećutanih stvari. Ipak, vjera u ljubav na prvu priču, vrati me tamo odakle je sve počelo. Rastrzana između da i ne, tražim smisao koji bi otjerao sumnju”.
I dok traži smisao oni koji prate njen rad traže knjigu. A ona ništa ne obećava. Ni “Iskru” nije obećala, a dobila je.
“U posljednje vrijeme pišem poeziju, mada je proza moja prva ljubav. Imam materijal za knjigu, ali nikako da krenem u taj proces. Započela sam i roman o novinarstvu, o svijetlim, ali i tamnim stranama te profesije. Za petnaest godina koliko sam u medijima dosta sam preživjela, doživjela, osjetila na sopstvenoj koži. Po prirodi volim da odlažem stvari, ali se trudim da doskočim i toj osobini zvanoj ‘sjutra’. Slagaću ako bilo šta obećam. Hajde da iznenadim sve ljude koji prate i poštuju moj rad”.
Kako kaže profesorica književnosti u ulozi novinarke, ili je novinarka u ulozi književnice: “Ljudi su ponovo u modi. Postali su bitni, na njih se računa”.
Bonus video:
