Kolašinka Sonja Dragović godinama je istraživačicu u Istraživačkom centru za socioekonomske i prostorne studije - DINÂMIA’CET-IUL na Univerzitetskom institutuu Lisabonu (ISCTE-IUL). Njene doktorske studije organizovane su na katedri za arhitekturu i urbanizam, a njen istraživački projekat finansira Portugalska fondacija za nauku i tehnologiju (FCT). Članica je udruženja Udruženje KANA/ko ako ne arhitekt, u javnosti prepoznata po beskompromisnoj i u stručnoj argumentaciji utemeljenoj borbi za odgovorno i savjesno planiranje prostora.
Život i rad u instranstvu, u njenom slučaju, nije značio i distance od aktuelnih izazova Crne Gore kada je riječ o urbanizmu i planiranju prostora. O tome, ali i sistemu uvriježenih praksi, neophodnosti promjena, akademskim iskustvima života u Portugalu…, govorila je i za “Vijesti”.
Kako vidite oblast planiranja prostora u Crnoj Gori trenutno? Jeste li osjetili, nakon političkih promjena, više volje kod aktuelne vladajuće većine da se oblasti planiranja prostora posveti, prije svega dužna, a onda i stručna pažnja, ali i savjest?
Na snazi je isti princip kao i tokom poslednjih par decenija- kako prostor najbrže pretvoriti u skupe kvadrate novosagrađenih nekretnina. Nema, dakle, ničeg naročito novog. Sa strane možda i izgleda kao da se u Crnoj Gori dešavaju političke promjene i previranja, ali niko ne preispituje ideje o beskonačnom ekonomskom rastu kroz opštu privatizaciju i bjesomučnu urbanizaciju. Stoga ne čudi da se ni oblast planiranja prostora ne mijenja, osim što stanje možda postaje unekoliko haotičnije. Taj zbunjeni sistem već neko vrijeme puca po šavovima, a posljedice vidimo svuda oko nas.
Šta su najveći izazovi u tom smislu?
Najveći problem je potpuna, sveprožimajuća dominacija ideje da prostor prvenstveno služi zaradi kroz “valorizaciju” u formi izgradnje. Suštinska politička promjena u Crnoj Gori ne može da se desi bez preispitivanja ekonomskog modela koji uništavanje Budve, Boke, Podgorice i Kolašina besmisleno obimnom izgradnjom vidi kao napredak.
U tom sasvim promašenom i opasnom modelu ugnijezdila se naša “oblast planiranja prostora”. Tu su tek problemi toliko veliki da često čak i gradnja izvedena po postojećim planovima više liči na neplansku. Dok mi razgovaramo, i dalje je na snazi Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. godine, po kojem su nadležnosti za planiranje prostora oduzete opštinama i centralizovane u resornom ministarstvu. Bez obzira na političke, formalne i kadrovske promjene koje su se dogodile u poslednjih sedam godina, ministarstvo nije uspjelo da iskoristi svoju novostečenu moć da učini sistem planiranja boljim.
Koliko je takav odnos iznenađujući?
To nije iznenađujuće jer je, podsjećam, čitav model koji prioritizuje profit na uštrb javnog interesa promašen, pa će i planerska rješenja definisana u okviru tog modela uvijek biti u najboljem slučaju falična, a u najgorem katastrofalna. Iako je nekoliko novih zakona za oblast planiranja prostora već dugo u pripremi, još ne znamo kada će ti zakoni biti usvojeni, koliko su kvalitetni, ni koliko vremena će nam biti potrebno da počnemo zbilja da ih primjenjujemo. Ovo kažem jer trenutni Zakon ni nakon sedam godina nije moguće primijeniti onako kako je to bilo zamišljeno, zašto što Plan generalne regulacije, jedan od glavnih planerskih instrumenata definisanih Zakonom iz 2017. godine, nikada nije izrađen ni usvojen. U suštini, problemi su brojni i strukturni, a nema rješenja koja daju nadu da će se stanje uskoro i radikalno promijeniti na bolje.
Znači li to da je prostor, odnosno održivo planiranje prostora, izgubilo bitku sa željom da se kratkoročno zaradi ili, pak, da se izađe u susret privatnom krupnom kapitalu? Jesmo li, u tom kontekstu, zaboravili i da smo ekološka država?
Jeste, ta bitka je, za sada, izgubljena. Opet kažem: pogledajmo Budvu, pogledajmo Ljubović u Podgorici, pogledajmo Kolašin koji se ubrzano pretvara u ružno i skučeno apartmansko naselje iz kojeg se jedva vidi sunce, a kamo li okolna brda i planine. Ali, ne treba očajavati. Sve što možemo da spasimo vrijedno je spasavanja, kako kaže Rebeka Solnit. Mislim da nikada do sada nijesmo ni znali da smo ekološka država, da se kao zajednica nikada nijesmo zamislili nad time šta bi to tačno moglo da znači i kakve mogućnosti i obaveze stavlja pred nas. Naravno, postoje pojedinci i pobjedinke, organizacije i inicijative koje su ideju ekološke Crne Gore shvatali (i shvataju) ozbiljno. Ako odlučimo da se ozbiljno, politički, zamislimo nad svojim prostorom i svojom budućnosti u tom prostoru, mislim da ideja ekološke Crne Gore i dalje može biti važna i vrijedna.
Kako vidite, onda, budućnost Crne Gore ukoliko se nastave dosadašnje prakse? Uostalom, može li se takav model primjenjivati unedogled?
Dosadašnje prakse neće moći da se nastave. Pitanje je samo da li ćemo to shvatiti nakon neke buduće katastrofe, poplave, požara, zemljotresa, ili ćemo naći snage i upornosti da se suočimo sa stvarnošću prije nego nas nešto takvo zadesi. Moguće buduće scenarije, naročito one koji nas plaše, treba da stavimo u kontekst savremenih problema koje ignorišemo, a sa kojima Crna Gora treba da izađe na kraj. Naše društvo se, recimo, i dalje pretvara da klimatske promjene ne postoje. Pretvaramo se da će Crna Gora moći zauvijek da živi od turizma, bez izričite brige o pejzažu i ulaganja u lokalne zajednice koje bi trebalo da budu okosnica održive privrede. Nemamo rješenja za postizanje ravnomjernog regionalnog razvoja ni sad ni ubuduće. Čak naprotiv: regionalne razlike postaju sve veće. Novoizgrađeni kvartovi puni precijenjenih malih stanova godinama čekaju izgradnju trotoara, vrtića, škola i domova zdravlja. Čekamo da nam rješenja za saobraćajni kolaps padnu s neba.
Možemo da nastavimo da ignorišemo stvarnost, ali će nas okolnosti prije ili kasnije primorati da počnemo da tražimo drugačiji pristup. Kako će, međutim, taj drugačiji pristup izgledati, i da li će voditi pravednijem društvu ili još većoj polarizaciji između onih koji imaju i nemaju, onih koji mogu i ne mogu? Šta možemo da uradimo, kako možemo sada da se organizujemo, da bismo doprinijeli boljoj budućnosti?
U prilici ste da vidite kako se prema planiranju prostora odnose u nekim “srećnijim zemljama”. Molim Vas za neke primjere, koji bi možda mogli da posluže da se na njih ugledamo, koji bi bili primjenljivi i korisni u Crnoj Gori.
Malo bih se sad pobunila protiv ideje o “srećnim zemljama”. Zemlje na koje danas prvo pomislimo kao na neka srećna mjesta za život mahom imaju duge, teške, nasilne, osvajačke istorije. Uz to, uz sve što se Crnoj Gori može i treba zamjeriti, ne možemo reći da je izmislila kapitalizam i svoju perifernu poziciju u njemu. Da citiram Dubravku Ugrešić, volim svoju zemlju zato što je mala pa mi ju je žao. To me, naravno, ne sprječava da vidim i kritikujem greške i štete koje oni koji imaju moć u našoj zemlji prave u njeno ime. I baš zbog toga što uglavnom to i radim, ovdje bih da podsjetim na neke odlične primjere iz Crne Gore: borbe za Taru, Komarnicu, Solanu i Sinjavinu, višedecenijski edukativni i aktivistički rad organizacija kao što su “Expeditio” iz Kotora i “Natura” iz Kolašina, Mediteranski vrt na Gorici, Kolašinsko pozorište i festival “Korifej”, kao i Ljetnji tango kamp u Kolašinu. Svaka od ovih praksi (i sigurno još niz drugih, jer ovaj spisak nipošto nije konačan) mogla bi da bude uvrštena među najbolje evropske prostorne prakse. A svaka je nastala u ovom na sve načine nemogućem, često izuzetno neprijateljski nastrojenom sistemu. Smatram ih džepovima “srećne zemlje” i čini mi se da živim uglavnom u njima, da volim da mislim da su sve ovo, na izvjestan način, moje crnogorske adrese.
Imate li osjećaj frustracije, kada se ispostavi da posle svega što ste rekli i uradili, stručno argumentovali, zajedno sa kolegama, nema vidljivijih pomaka? Koliko ta “borba” iscrpljuje i demotiviše?
Frustracija je dio procesa i mislim da je korisna za buduću motivaciju. Kad se mnogo trudimo oko nečega i naši napori ostanu bez uspjeha, šta da radimo? Pada mi na pamet rečenica iz jedne stare priče Slobodana Šabeljića, zapravo scena u kojoj se narator pita šta da radi, kako da reaguje na nešto teško i strašno što se upravo dogodilo - “Da stanem, da poskočim?” Hoću da kažem, idemo dalje. Posle svakog napora znamo više nego što smo znali ranije, a uvijek se nadamo da neko gleda sa strane, da uči sa nama, da počinje bolje da razumije i da odlučuje da učestvuje. Kad kažem “mi”, mislim na grupu KANA/Ko ako ne arhitekt, na inicijativu “Zeleni Kolašin” i na mnoge druge saradnice i saradnike sa kojima sam imala privilegiju da mislim i radim kroz godine. Idemo dalje.
Sa distance se prilično dobro vide strukturalni uzroci za krize
Otkud Vi u Lisabonu, kakva su Vam akademska, a kakva lična iskustva života u Portugalu?
Živim u Lisabonu od 2018. godine. Dobar dio decenije, koja je prethodila selidbi provela sam u inostranstvu, što na osnovnim, što na magistarskim studijama, pa sam i na osnovu tog iskustva znala da želim da živim van Crne Gore. Splet raznih ličnih i profesionalnih razloga doprinio je tome da se preselim baš u Lisabon. Ovih godina radim kao istraživačica u Istraživačkom centru za socioekonomske i prostorne studije - DINÂMIA’CET-IUL na Univerzitetskom institutu u Lisabonu (ISCTE-IUL). Moje doktorske studije organizovane su na katedri za arhitekturu i urbanizam, a moj istraživački projekat finansira Portugalska fondacija za nauku i tehnologiju.
Na koji način to utiče na Vaše djelovanje u Crnoj Gori?
Rad u ovom okruženju i na ovim daljinama ima smisla, jer se sa distance prilično dobro vide strukturalni uzroci za krize koje živimo, kao i sličnosti i razlike u tome kako ih vidimo i doživljavamo na različitim tačkama evropskog juga. Akademska zajednica čiji sam ovdje dio je zainteresovana za društvo i grad, uključena u javni život i kritički nastrojena prema javnim politikama, naročito u domenu urbanog razvoja i priuštivog stanovanja. To mi mnogo znači; mislim da i dalje mnogo učim i na univerzitetu i na ulici - a sve to, naravno, mnogo utiče i na moj rad u Crnoj Gori.
Koje su vam profesionalne ambicije i ostajete li “na istoj adresi” i ubuduće?
To je plan. Dopada mi se Lisabon, sa svim divotama, problemima i kontrastima koji ga određuju. Ali opet, dopadali su mi se svi gradovi u kojima sam živjela tokom posljednjih petnaestak godina: status strankinje i distanca koju taj status uvijek donosi pomažu, kao i želja da mjesto i ljude vidim onakvima kakvi jesu, kakvi jesmo - komplikovani, nezaokruženi. Mislim da su moje različite, a istovremene adrese - ili, možda bolje rečeno, moja višestruka pripadanja, dobri za mene. Planiram da nastavim da budem i ovdje i tamo.
Što se tiče mojih profesionalnih ambicija, nadam se da ću moći da nastavim da radim ono za šta smatram da ima smisla, u razgovoru sa ljudima sa kojima razgovor ima smisla. Ne znam koju će to formu imati u budućnosti, ne znam kakav će to biti posao, vidjećemo. Moja drugarica i koleginica iz Beograda, arhitektica i istraživačica Iskra Krstić, jednom me je u razgovoru najavila kao “urbanu teoretičarku sa Sinjavine”. Mislim da taj opis sadrži sve meni omiljene kontradiktornosti mog položaja, obrazovanja, angažovanja i ove dosadašnje karijere. Ne znam da li sam dosadašnjim radom i doprinosom svojim poljima zaslužila takvo profesionalno zvanje, ali recimo da mi je ambicija da ga zaslužim.
Za čuđenje je kako je ovakakav PUP Podgorice i došao do faze izrade
Kako komentarišete nedavno završenu javnu raspravu o Nacrtu izmjena i dopuna prostorno-urbanističkog plana (PUP) Podgorica, odnosno, šta mislite o tom planskom dokumentu?
Radi se o nacrtu u najdoslovnijem smislu te riječi, o jednoj nejasnoj skici za plan toliko prepunoj kontradikcija da je za čuđenje kako je taj nazovi-dokument uopšte stigao do ove faze izrade. Želim da naglasim da je sasvim razumno da mi, građani, očekujemo da nas javne službe, koje rade za nas, uvaže toliko da pred nas ne dolaze sa polupismenim bilješkama koje žele da predstave kao planski dokument. To očekivanje u ovom slučaju nije bilo ispunjeno. Tokom trajanja javne rasprave o Nacrtu, nadležni, dakle Ministarstvo prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine i Vlada, tretirali su zainteresovanu javnost kao smetnju koju treba utišati i otkloniti, a ne kao učesnike, sagovornike i saradnike u procesu planiranja prostora. Centralna javna rasprava čak nije ni održana.
Šta je sve to pokazalo?
Forma i sadržaj tog Nacrta, kao i falinke u procedurama utvrđivanja dokumenta i javnog raspravljanja o njemu, samo su posljednji pokazatelj kontinuiteta u načinu na koji se crnogorska vlast bavi prostorom ove zemlje, bez obzira na to iz koje stranke dolaze njeni čelnici. Famozni “donosioci odluka” i dalje srljaju u političke i ekonomske odluke koje uvijek imaju jasnu prostornu komponentu, koje ostaju upisane u prostor, i koje prostor, pa time i stanovništvo tog prostora, mora da podnese i trpi. Pritom, još insistiraju na tome da su njihove ideje dobre i odluke ispravne, čak i kada nemaju nikakve dokaze (sprovedena mjerenja, rezultate analiza, precizne podatke) na kojima bi zasnovali svoje tvrdnje. Kada njihove velelepne zamisli propadnu ili ostanu izvitoperene, nama ostaje da živimo sa posljedicama.
Bonus video:
