Mlađi Nikšićani gotovo i ne znaju ko je bio Đorđije Bato Grujičić. Stariji se i ne trude da “osvježe” sjećanje na čovjeka za koga kažu da je bio najomiljeniji predsjednik opštine.
“Đorđije Bato Grujičić je čovjek iz nikšićkog dostojanstvenog i gospodskog kalupa kakve drugi širom svijeta nijesu imali, niti će... Ako je iko ugradio dušu u Nikšić, onda je to Bato Grujičić koji je naoko lagano i kao niko prije i poslije njega... ostao vjeran svojim nikšićkim džadama, hotelu ‘Onogošt’, Trebjesi, Krupcu i korzou... On je gradu ostavio vječno sjećanje za pomen i pamćenje, a budućim upravljačima izazov i opomenu kako se upravlja i voli grad u kome ste rođeni”, zapisao je novinar Zoran Grgurević.
“Eto, pričamo o njemu poslije 50 godina od njegovog mandata. A ima se šta pričati. Njemu je Nikšić život živi bio. Stvarno jeste”, kaže mlađi Grujičićev sin, šezdesetšestogodišnji Dragan.
Stvarno se i ima šta reći. Riječ je o čovjeku koji je u periodu od 1969. do 1975. godine bio na čelu Skupštine opštine i preporodio Nikšić - izgradio je gradsku kanalizaciju, plažu na Krupcu, motel “Jastreb” na Trebjesi, počela je gradnja Doma zdravlja, OŠ “Braća Labudović”, centralnog gradskog vrtića, izgradio je i modernizovao ulice, elektrificirao više sela, osvijetlio ulice, u Sutomoru kupio hotel “Nikšić”, oživio rad KUD-a “Zahumlje”... Otvoreni olimpijski bazen, na čijim temeljima je kasnije počela izgradnja Sportskog centra, Grujičić je otvorio 1972. godine za potrebe Svearmijskog prvenstva.
Sve ovo je samo dio onoga šta je uradio za Nikšić.
“Izgradnja gradske kanalizacije, kojom je iskorijenio žuticu koja je vladala u gradu, jeste najveći njegov poduhvat. Za taj posao je trebao ogroman novac, ali i snaga. Otac nikada kući nije unosio nervozu zbog posla, a zbog gradnje kanalizacije bilo je i toga. U Nikšić je stigao guverner Narodne banke Jugoslavije. Obećao je novac za kanalizaciju, potpisao čekove, a otac i njegov vozač Žiža su otišli odmah u Beograd, ovjerili čekove, prebacili pare i vratili se. Čovjek još nije došao k sebi od zabave koja je prethodne noći organizovana, a njih dvojica su se već vratila iz Beograda i novac je već bio na računu”, sa osmijehom priča Dragan koji je od oca, kako kaže, naslijedio preduzimljivost koja mu je u privatnom biznisu dobro došla.
Njegov tri godine stariji brat Milo, koji je ime dobio po stricu koji je poginuo na Sutjesci, je advokat i za njega mlađi Grujičić kaže da je sve moralne osobine naslijedio od oca.
“Gradska kanalizacija je bila najveći poduhvat, ali na srce mu je najviše legla izgradnja plaže na Krupcu. Volio je Krupac i stalno je išao tamo. Znao je ujutro oko pet i po, šest sati, da ustane i prošeta gradom, da vidi je li sve u redu, je li sve čisto, a ljeti je imao običaj da sa advokatom Momom Zirojevićem ode na Krupac da se okupaju, popiju kafu i pravo na posao. Bio je službeno u Indiji i dopala mu se jedna vještačka plaža, pa je odlučio da i na Krupcu uradi plažu. To je od srca radio. Potrošene su tone i tone dinamita, s ulcinjske Ade je dovezeno 1.200 kamiona pijeska, i kad je plaža urađena, malo se dičio njome”.
Vremena časti i morala
“Najviše je volio da se druži sa ekipom iz ‘Zahumlja’, a sa drugovima sa studija i iz rata, realizovao je sve te projekte. Evo, napisao sam njihova imena da ne bih koga preskočio”, kaže Dragan i pokazuje spisak sa imenima drugova njegovog oca.
Nećemo ih pominjati jer ih je previše za jedan novinski tekst, a dovoljno za jedan život i uspješnu poslovnu karijeru.
Nakon završetka studija na Pravnom fakultetu u Beogradu, Grujičić se vratio u Nikšić. Izabran je za sudiju, kasnije i predsjednika suda. Nakon isteka mandata predsjednika Skupštine opštine Nikšić, bio je poslanik u Skupštini SFRJ, predsjednik Zakonodavno-pravne komisije Jugoslavije, zamjenik saveznog ministra pravde, načelnik Personalne uprave Saveznog izvršnog vijeća, direktor Arhiva Jugoslavije i direktor Muzeja revolucije Jugoslavije.
“Malo se bio ‘zakačio’ oko gradnje Doma revolucije. Nije bio za to da se ruši moja osnovna škola, koja je bila renovirana godinu prije rušenja. Htio je da na Mrkošnici napravi Spomen dom, jedno kulturno, fino obilježje, ali ne ovo čudo. A kada je otišao u Beograd, nije mogao bez Nikšića. Svako malo je dolazio. ‘Zahumlje’ i lov nije zapostavljao. Bio je i glumac, a kao član i predsjednik mnogo je doprinio razvoju lovačkog društva u Nikšiću”.
Grujičić se od 1945. godine bavio glumom i kada je 4. juna 1949. pozorišnim komadom “Nemirna starost” svečano otvoreno Narodno pozorište u Nikšiću, u glumačkom ansamblu predstave, koja je brojala 20 članova, bio je i on.
“To su bila gospodska vremena, a otac je volio da se druži s normalnim ljudima i s normalnim gradom. Bio je pristupačan za sve građane i nikada nije pravio distancu između sebe i njih. Naša kuća je bila prava promenada - ako ga ne nađu u Opštini, oni dođu kod njega kući. Sjećam se da je jednom prilikom na ulicu bacio pršutu koju je babi ostavio neki čovjek. To nije dozvoljavao”.
Mito i korupcija su za predsjednika Grujičića bile zabranjene teme.
“Žabljak mu je bio drugi Nikšić. I nama, cijeloj familiji. Tamo su on i naš kum, Božidar Bobo Bulatović, koji je bio ministar policije Crne Gore, napravili male vikendice. Nijesu imale ni po 50 kvadrata. Tada su njih dvojica morali pred Centralnim komitetom da pokažu sve račune. Baba iz Kanade je poslala 6.000 dolara, baba iz Nikšića je digla kredit, deset miliona, i majka, koja je bila bankar je učestvovala. Svaki papir je morao da se pokaže, da se vidi odakle novac. Ma to je bilo vrijeme za svaku čast”.
Otac, kaže, nije bio strog prema njemu i bratu. Samo ga je jednom ošamario, iako je, kako reče kroz osmijeh, batine zasluživao gotovo svakodnevno.
“Vodio me da posjetimo brigadu ‘Sava Kovačević’, koja je učestvovala u radnoj akciji na Tjentištu. Nosio im je cigare, pivo, hranu. Tada je cijela brigada dobila udarničke značke. To su bili momci, kolosi. Ostao sam s njima mjesec. Uglavnom sam donosio vodu, jer tada nisam bio za kramp. Ostavio me i u Prčanju, u školi izviđača, gdje sam poljubio prvu curu u životu. Brata je vodio na Hvar, gdje je ‘Zahumlje’ tri godine zaredom osvajalo prvo i drugo mjesto. Vodio nas je svuda”, prisjeća se Dragan.
Umrlica na tabli stajala godinu
Đorđije Bato Grujičić je preminuo 15. marta 2000. godine, a dva dana kasnije sahranjen je na gradskom groblju u Nikšiću. Govor je održao dr Milorad Drljević, tadašnji predsjednik Opštine.
“Funkciju gradonačelnika shvatio je na pravi način, svojstven ljudima njegovih kvaliteta i gledanja, kao nešto što postoji zbog građana i njihovih interesa, zbog interesa samog grada... Kao staronikšićanin volio je bezrezervno rodni grad, a i Nikšić je volio njega. Zato se i nakon odlaska za Beograd uvijek rado vraćao zavičajnom gradu. Interesovao se za njegove probleme i aktivno učestvovao u njihovom razrješavanju. Plijenio je svojim neposrednim, toplim, ljudskim kontaktom i spremnošću da sasluša i pomogne čovjeku u nevolji. Bio je vrsni intelektualac i čovjek širokih pogleda. Gdje god je radio ostao je upamćen po vrijednim rezultatima, stručnim sposobnostima, a posebno divnom odnosu prema ljudima sa kojima je radio i sretao se. Bato je bio izuzetno veliki humanista i emotivac. Iskreno je doživljavao i preživljavao bol i žalost svakog građanina, ali je i znao da se iskreno raduje uspjehu i sreći svakog čovjeka. Ljude nikad nije dijelio, komunicirao je najčešće sa običnim građanima, pri čemu je imao i izuzetan boemski šarm. Gradeći svoj Nikšić često je zalagao i svoju i budućnost svoje porodice, jer i u tom vremenu mnogim ljudima nije odgovaralo da se rade značajniji infrastrukturni objekti u našem gradu. No, ljubav prema rodnom gradu, ljubav prema njegovim građanima i samo njemu svojstven šarm dobijali su sve bitke”, kazao je, između ostalog, Drljević.
Ostalo je zapisano da je Grujičićeva umrlica na tabli u gradu netaknuta stajala godinu. Nijesu htjeli da je miču iz pijeteta prema predsjedniku.
Godišnjica njegove smrti obilježena je postavljanjem table na krupačkoj plaži - “Kej Bata Grujičić”, u znak zahvalnosti za sve ono što je za svoj grad uradio.
Majka svetica, baba predsjednica porodične skupštine
Grujičić je učestvovao i u Narodnooslobodilačkom ratu i iako je njegovo “ratovanje” trajalo kratko, dičio se time, uz osmijeh kaže njegov sin, “ni da je bio narodni heroj”. U julu 1944. godine formirana je Prateća omladinska četa štaba Primorske operativne grupe, a Grujičić je mjesec od njenog formiranja postavljen za komandira. Uspješno su izvršavali sve zadatke obezbjeđenja, obavještavanja, kurirske službe, izvodili borbene akcije manjeg obima, pa su i odlikovani ukazom predsjednika Republike, maršala Josipa Broza Tita. Četa je, kako bi mogla početi sa radom gimnazija u Nikšiću, rasformirana u martu 1945. godine, imajući u vidu da je bila sastavljena od učenika.
“On i majka su stalno šetali korzom, a oca je maltene, na svakom koraku, pozdravljao neko sa: ‘Dobro veče predsjedniče’. ‘Ko ti je ovo, Bato?’, upitala bi ga majka. ‘Drug iz partizana’. Pa malo, malo, opet ‘drug iz partizana’, ‘drug iz partizana’. A majka će na to: ‘E da si bio toliko u četnike, koliko si bio u partizane, niko ti ne bi zamjerio’”, priča jednu od anegdota koju je, kako kaže, prepričavao i sa majkom, koja je nedavno preminula.
A majka Vjera je bila posebna. Kao i otac. Vjerovatno su se zato i “našli”, ili ih je život jednostavno spojio.
“Ona je bila žena o svom poslu. Pratila ga je odlično, mada nije puno voljela ta službena druženja. Voljela je puno da čita. Imala je šest zaova, koje su je stvarno voljele, a i ona njih. Bila je vrsni bankar. Radila je u Nikšićkoj banci, pa kada su prešli za Beograd, u Investicionoj, bila je direktor za devizno tržište. Bolna tačka joj je bio taksi, i to je bio sav njen luksuz. Putovala je dosta za Kanadu kod roditelja. Nikada za nekoga čovjeka nije rekla da je loš. Ona je za mene svetica”.
Ako je otac bio predsjednik Skupštine opštine, znalo se, kaže Dragan, ko je bio predsjednik porodične skupštine - baba Anđa.
“Baba je bila glavna. Izgubila je sina od 22 godine na Sutjesci, prvoborca, nosioca Spomenice. Đed je bio u logoru i ubrzo je nakon izlaska preminuo. A baba je bila zakon i za kćerke, njih šest, i za oca. Ujutro je znala da postroji kćerke da joj kažu izvještaj o cijenama sa pijace. A ona sjedi kao prava banica. Otac je rođen 6. maja, na Svetog Đorđa, zato je i dobio ime Đorđije. A to je i naša krsna slava. Komunisti nijesu dali da se slava slavi, ali morali smo da slavimo njegov rođendan. Baba bi sve to spremila, a trpeza se nije mogla dijeliti - pola za rođendan, pola za slavu, pa smo mi slavili i rođendan i slavu. Mogli su komunisti da kažu šta god hoće, ali baba je bila skupština naše familije. I njena je bila zadnja”.
Dragan ima dvije kćerke i sina i uskoro očekuje unuče. Njegov brat ima sina i kćerku i šestoro unučadi - četiri unuka i dvije unuke, bliznakinje. Čini se da bi Dragan o snahi Nataši i djeci od brata mogao danima da priča.
“Bog mu je dao divnu ženu i to dvoje djece. Mislim da ne postoji takve familije. Brat je tolike godine uspješan advokat, a njegova žena je najbolja žena na svijetu koju sam upoznao. Iz Nikšića je, a ona i brat su se zabavljali još u gimnaziji. Pošli su da studiraju u Beograd i gle slučajnosti, u istoj zgradi imali su stan. Mi smo imali stan na 15. spratu, a ona na 11, ostavila joj tetka, tako da brat nije morao curu da prati, a mene je sto jada ubilo od Tošinog bunara pa svuda po Beogradu. Snaha je završila čistu matematiku i radila je prvo u Saveznom zavodu za statistiku, a poslije u Poštanskoj štadionici. Djeca su im završila pravo, a sin Đorđe nosi ime po đedu. Čak je i rođen 6. maja. Obrazovan, vlada materijom, kulturan, vaspitan. On je naše čudo neviđeno”, priča ponosni stric.
O svojoj djeci, na koju je izuzetno ponosan, Nikoli, Vjeri, koja nosi babino ime, i Nikolini, ne želi da priča. Vjerovatno je ostavio da stric Milo priča o njima.
Kad Pićoni smisli riječ, ni pravnici ga ne razumiju
Najbolji lk iz djetinjstva bio je Ilija Pićoni Lalatović, gdje god smo mi ljetovali, tu je bio i on, priča Dragan.
“Otišao je tako sa ocem na neki kongres gdje se raspravljalo o Zakonu o obligacionim odnosima. Tri dana je on pažljivo slušao šta pravnici pričaju, nijedan termin nije razumio, ali ništa nije govorio. Trećeg dan kaže on pravnicima kako je bio rekonkviranoš. Počnu oni da traže tu riječ po rječnicima, jer nikada nijesu čuli za nju. I kada je nijesu našli pitaju Iliju šta to znači, a on im kaže: ‘Tri dana vas slušam i ništa vas ne razumijem. E da vidite kako je kad čujete riječ koju ne razumijete’”, priča Dragan o omiljenom liku iz djetinjstva.
Pićoni je 1969. godine bio zadužen za dekoraciju svečane bine sa koje se građanima Nikšića obratio drug Tito. Uoči Titovog dolaska, morao je da prenoći ispod tribine - “iz bezbjednosnih razloga”.
Bonus video:
