Ako nastavimo sadašnjim putem, u Budvi i Crnoj Gori nećemo na kraju imati “ni jare ni pare”. Ostaćemo bez značajnog dijela kulturne i prirodne baštine, devastiraćemo sela, obalu i prostor, počupati stare masline... Nakon nekog vremena, shvatićemo da turistima, naročito visokoplatežnim, nisu zanimljivi naši glomazni kondo-hoteli, načičkane stambene zgrade po Budvi i Petrovcu, gradilišta, betonirana obala, devastirani Miločerski park, zagađeno more i životna sredina.
To je u razgovoru za “Vijesti” kazao predstavnik Fondacije Bankada i dugogodišnji građanski aktivista, mještanin Pržna Blažo Kažanegra.
Ocijenio je da ćemo shvatiti i da turistima nisu zanimljive vjetroelektrane u zaleđu obale jer ih u svojim državama na svakom ćošku, pa im je dosta “vještačkih pejzaža”.
“Tada ćemo možda shvatiti da smo pogriješili prilikom ‘izbora puta’ (tzv. “path-dependance” efekat) i da se teško možemo vratiti nazad. Ali, dobro, pomirićemo se sa činjenicom da smo postali destinacija za tranzitni turizam, odnosno tranzitna zona, usputna stanica za Hrvatsku, Grčku i eventualno Albaniju. E upravo je ovo scenario protiv kojeg se mi borimo jer želimo da budemo kvalitetna turistička destinacija, održiva makar kao Dubrovnik, što i ne bi bilo tako loše. Dosta je uništeno, ali još ima vremena da spasimo ono što se spasiti može”, upozorio je Kažanegra.
Nijesu protiv investicija
On je naveo da su grupe građana i povezanih NVO organizacija i Fondacija Bankada svih ovih godina usmjereni uglavnom ka očuvanju kulturne i prirodne baštine, kao i životne sredine.
“Međutim, to ne znači da smo, ako se borimo za očuvanje baštine, protiv ekonomskog napretka i investicija, baš naprotiv. To je pogrešno tumačenje koje je primjetno kod određenog broja ljudi. Važno je naglasiti da očuvanje kulturne i prirodne baštine, u maloj zemlji poput Crne Gore, koja je već više od pola vijeka izrazito zavisna od turizma i srodnih grana, predstavlja osnov za adekvatan privredni razvoj. Takav privredni razvoj nije ništa drugo do ono što se popularno naziva ‘održivi razvoj’. Dakle, sve ovo što mi radimo u cilju zaštite naše baštine, ne radimo iz neke ‘zatucanosti’ i odbojnosti prema razvoju, inovativnim rješenjima i promjenama, već radi pažljivo odabranih ciljeva sa višestrukim dugoročnim efektima za lokalnu zajednicu, kao i društvo i državu u cjelini”.
Prema njegovim riječima, vidimo da se posljednjih godina u raznim agendama i strateškim planovima razvoja, bilo na lokalnom ili nacionalnom nivou, često pominje fraza “održivi razvoj”.
“Stiče se utisak da svi već uveliko znaju šta to konkretno znači. Međutim, kada dođe do praktičnog nivoa, često se usvajaju rješenja i akti koja nemaju nikakve veze sa ovakvim modelom razvoja. Jedno piše u agendama i definisanim ciljevima, dok se nešto drugo sprovodi u praksi. Na sajtu Ujedinjenih nacija stoji da je održivi razvoj onaj ‘razvoj koji zadovoljava sadašnje potrebe društva bez narušavanja mogućnosti sljedećih generacija da zadovolje njihove potrebe’. U tom kontekstu naglašava se važnost tri ključna elementa ovog koncepta razvoja: ekonomski rast, društvena inkluzija i zaštita životne sredine. Gledano iz ugla održivog turističkog razvoja, odnosno onog što je za nas relevantno, to je onaj razvoj koji se zasniva na očuvanju naše kulturne i prirodne baštine, kao turističkih resursa, i njihovoj adekvatnoj turističkoj valorizaciji, jer upravo je ta baština sastavni dio životne sredine ali i društvene inkluzije, jer svako treba imati pravo pristupa baštini, kako zahtijevaju brojne međunarodne konvencije”.
Suprotno tome, kako ističe, “neodrživi razvoj” je model razvoja koji trenutno kod nas uzima maha i protiv kojeg se bore.
“Ne zato što mi tobože ne volimo napredak i profit, već zato što znamo da na taj način dugoročno gubimo i prihode i resurse, ujedno lišavajući sljedeće generacije raznim mogućnostima. Neodrživi razvoj bi bio onaj razvoj koji se zasniva na nepovratnom uništavanju prirodnih i kulturnih resursa (npr. čupanje i sječa starih maslina u Budvi, rušenje starih zdanja i sječa borova u Miločeru), životne sredine, diskriminaciji ljudi po raznim osnovama (pristup Svetom Stefanu), devastaciji prirode i baštine, odnosno njenom žrtvovanju zarad profita. Dugoročno, takav razvoj, koji moguće i dovodi do povišenog rasta u kratkom roku, makar za pojedince, uzrokuje pad kvaliteta životne sredine te stoga i kvaliteta turističke ponude, što za posljedicu, između ostalog, ima promjenu strukture gostiju pa i pad prihoda. Pitanje razvoja, održivog ili neodrživog, vezuje se za dilemu izbora između dva razvojna puta - da sada, u kratkom roku, imamo određeni (povišeni) ekonomski prihod uz nepovratno uništenje prirode, životne sredine i kulturno-turističkih resursa, što će kasnije dugoročno dovesti i do pada prihoda, ili drugog - da sada imamo nešto manji ekonomski prihod, jer čuvamo prirodu, životnu sredinu i kulturno-turističke resurse, što će međutim dugoročno dovesti do stabilnog i kontinuiranog rasta prihoda”.
Jare i(li) pare
Kako dodaje, održivi razvoj se vezuje za ovaj drugi izbor koji uzima u obzir dugoročne aspekte.
“On podrazumijeva donekle da nakon određenog vremena, narodski rečeno, imamo ‘i jare i pare’, odnosno i novac i prirodne resurse, kulturna dobra i očuvanu životnu sredinu, ali naravno pod uslovom da imamo malo samokontrole, strpljenja, razuma i poštovanja, kako sebe, tako i drugih, uključujući i buduće generacije”.
Navodi da u svijetu postoji puno pozitivnih primjera održivog razvoja, a da je jedan od njih Dubrovnik sa okolinom, koji nam je geografski i najbliži.
“U Dubrovniku i okolini nemaju ni približno lijepe i velike plaže kakve mi imamo u Budvi, a prihodi od turizma su im višestruko veći (ne računajući javne prihode od naplate komunalija na gradnju i poreza na nepokretnost). Zašto je to tako? Zar nije suština turizma u suncu, plažama i moru? Izgleda da nije. Niti je to ‘ludi noćni provod’ i diskoteke jer i u tom pogledu smo takođe ‘napredniji’ od Dubrovnika. Pa šta je onda u pitanju? Pa upravo turisti, naročito oni tzv. visokoplatežni, tamo idu najviše zbog kulturne i prirodne baštine koja je očuvana i adekvatno valorizovana, kako u starom gradu Dubrovniku i Cavtatu, tako i u zaleđu (Konavle) i na obližnjim ostrvima”.
Kako kaže, adekvatan spoj kulturne i prirodne baštine upravo je ono što donosi Dubrovniku tako visoke prihode od turizma.
“Stari grad Dubrovnik je riznica kulturne baštine sa puno muzeja, dobrih restorana i drugih sadržaja. U zaleđu se promovišu razne kulturne rute koje povezuju razne kulturne lokalitete (Knežev dvor, Sokograd, itd.), lokalna gastro ponuda (npr., restoran “Konavaoski dvori”), brojne vinarije, seoska domaćinstva, muzeji, pješačke staze kroz sela, arheološka nalazišta, tumuli, kućerice, i drugo. Visokoplatežni gosti vole “heritage”, materijalni, nematerijalni, gastro ili bilo koji drugi; oni uživaju u tome da istražuju tradiciju i istoriju nekog podneblja, uz degustaciju lokalnih vina i drugih specijaliteta; vole da uživaju u kulturnoj ponudi, pješačkim “hajking” stazama, raznim manifestacijama, i za to su spremni i da plate visoku cijenu. Kao što kaže arhitekta Slobodan Bobo Mitrović, bivši direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, ‘heritage’ podiže cijenu smještaja u hotelima i usluga u restoranima. Dubrovčani su svjesni negativnog uticaja vjetroelektrana na ruralni turizam i ‘heritage’ te nisu dozvolili da se blizu Dubrovnika jedna takva napravi”.
Žele u Budvi što nisu mogli u Dubrovniku
Međutim, kako navodi, sada ta ista kompanija, čije regionalno sjedište je upravo u Dubrovniku, želi da u Budvi i Crmnici uradi ono što nije uspjela u Dubrovniku - da napravi vjetroelektranu, i to usred zone koja ima veliki potencijal za ruralni, kulturni, arheološki, vinski i agro-turizam.
“Njihova najbliža vjetroelektrana je udaljena oko 65 kilometara od Dubrovnika, odnosno oko 35-40 kilometara vazdušne linije. Iako zelena energija jeste dio agende održivog razvoja, ona ne smije biti planirana na način da ugrožava ključne elemente tog koncepta poput životne sredine i društvene inkluzije, kao što je to u našem slučaju. Upravo zato se mi, između ostalog, borimo protiv izgradnje vjetroelektrane na Brajićima i Paštrovskoj gori, koja prijeti da ugrozi potencijal za ruralni turizam u preko petnaest brajićkih, paštrovskih i crmničkih sela a time i perspektivu održivog razvoja. Sve u svemu, na taj način, kroz adekvatnu valorizaciju svoje kulturne i prirodne baštine, Dubrovnik danas ima i ‘jare i pare’. Sačuvao je svoju baštinu, adekvatno je valorizivao na način da bude primamljiv gostima, naročito onim visoko-platežnim, dok prihodi stabilno rastu iz godine u godinu. Dakle, takav razvoj je održiv odnosno društveno uravnotežen, inkluzivan i pravedan, jer čuva nasljeđe prošlosti, odnosno ‘heritage’, prostor, prirodu, dok profit dugoročno raste upravo zbog tog ‘heritage’-a, odnosno baštine koja ostaje i za sljedeće generacije da je čuvaju i unapređuju na korist cijele zajednice”, naglasio je Kažanegra.
Sveti Stefan da bude koncipiran kao mediteranski grad-hotel
Kažanegra ističe da će se u 2025. godini njihova grupa građana i povezane organizacije još snažnije nastaviti da se bore za principe održivog razvoja, kroz očuvanje kulturne i prirodne baštine, uprkos svim “preprekama i sabotažama koje dolaze od strane interesnih grupa”.
“Borićemo se za očuvanje zaleđa u našoj opštini, a shodno tome i protiv izgradnje vjetroelektrane na tom području, upravo zbog negativnog uticaja na ruralni turizam i životnu sredinu. Zalagaćemo se da Sveti Stefan bude koncipiran kao mediteranski grad-hotel, otvoren tokom cijele godine za mještane, građane Crne Gore i turiste, sa brojnim muzejima, restoranima, galerijama i drugim sadržajima, jer samo takav Sveti Stefan može biti uspješan primjer modela održivog razvoja. Dakle, održivi razvoj podrazumijeva malo strpljenja, poštovanje drugih ljudi i njihovih prava..., društvenu inkluziju, poštovanje zakona i nekih osnovnih principa, dijalog, transparentnost, brigu o narednim generacijama, pa ćemo postepeno, malo po malo, uz Božju pomoć, što se kaže, imati sačuvanu i našu bogatu prirodnu i kulturnu baštinu, i ujedno rastuće prihode uz stabilan ekonomski rast. E upravo to je održivi razvoj, kada možemo imati ‘i jare i pare’, tj. i novac i kvalitetnu životnu sredinu, sa očuvanim prirodnim resursima i kulturnim dobrima”
Bonus video:
