Oni su svijetla tačka u našoj priči, divni ljudi koji nesebično daju sebe da bi uljepšali svaki trenutak našoj djeci. Ali, mislim da nisu nagrađeni za svoj trud u finansijskom pogledu, jer nije jednako biti njegovateljica u vrtiću ili u Dnevnom centru.
Tako za zaposlene u nikšićkom Dnevnom centru za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom, kaže Vukov otac Velibor.
Priznaje da mu fale riječi da bi opisao ne samo profesionalizam zaposlenih, nego njihovu empatiju, ljubav, snagu.
“To pokazuju njihove aktivnosti, kao novogodišnji bal, džip reli, modna revija, sportska takmičenja, priredbe, izložbe, predstave, posjeta kafićima, prirodnim ljepotama našeg grada... A sve to da bi našoj djeci dan učinjeli ljepšim, opuštenim, jer je to ono što ih čini srećnim. A kada su naša djeca srećna, onda smo srećni i mi. Uspjeli su da naša djeca, ali i mi, postanemo vidljivi, da nas sve zajedno približe zajednici i da se osjećamo punopravnim članovima društva, mada su pojedine institucije našu djecu postavili na marginama, iako znamo da su oni najranjivija kategorija u društvu”, ističe Velibor.
Maja koristi usluge Dnevnog centra već 16 godina. Za svo to vrijeme, kaže njena majka Žana, raduje se svakom polasku u Centar.
“Naravno, to je zasluga svih zaposlenih, njihove posvećenosti, ali i ljubavi koju pokazuju u radu s njima. Mi, roditelji korisnika Dnevnog centra u Nikšiću, imamo potpunu saradnju sa svim zaposlenim. Pokazuju i strpljenje i razumijevanje i, ono što je nama najvažnije, znamo da su naša djeca pod konstantnom pažnjom i brigom i, nerijetko, samo njihov osmijeh govori dovoljno”, kaže ona.
Ističe da je lokalna zajednica, u saradnji sa resornim Ministarstvom, pomogla u socio-ekonomskom tretmanu osoba sa teškoćama u razvoju u Nikšiću.
“Međutim, s obzirom na evidentan porast bolesti i stanja kod djece, neophodan je dodatni napor i Vlade i lokalne zajednice da bi se pomoglo zaposlenima koji se svakodnevno susreću sa mnogim izazovima u radu sa našom djecom”, poručuje Žana.
Zaposleni, međutim, ćute o svim tim izazovima. Trude se da daju sto odsto svojih mogućnosti i snage kako bi u podne i ponoć bili tu za korisnike, ali i članove njihovih porodica, jer samo kao jedna velika porodica mogu biti uspješni. A od njihovog uspjeha zavisi sreća korisnika.
“Ono što je mene, a sigurna sam i druge, prijatno iznenadilo je njihova briga ne samo za dijete (korisnika), već i njegovu porodicu. Kad pričam o tome ljudi kažu iznenađeno da prvi put čuju za takav odnos, a to bi trebalo da bude normalno i podrazumijevajuće. Sjećam se 2019. godine i mojih čestih odlazaka kod doktora u Podgoricu, kako je to djelovalo na moje dijete, kako su zaposleni imali razumijevanja i za Vuka i za mene. Padanje u nesvijest poslije tretmana je bilo često i znajući to zaposleni su, kada se jednom nijesam javila na telefon, bili jako zabrinuti i poslali su kolegu da me obiđe jer su se bojali da opet nijesam negdje ‘zaglavila’ onesviješćena. A ja sam bila u gradu bez telefona”, priča Vukova majka, Vukica.
Sa onom istom ljubavlju koju korisnicima i njihovim roditeljima i starateljima pruža 28 stalno zaposlenih radnika.
“Sredinom ove godine sin i ja smo bili bolesni i nazvao me direktor Centra Radovan Dragnić da me pita šta nam treba. Citiram ga, jer sam njegove riječi dobro zapamtila: ‘Vukice, znam da si sama sa Vukom i nemoj da se ustručavaš nego reci šta vam treba. Hoćeš li da vas odvezemo kod doktora, ili tebe da povezemo, a neko će ostati sa Vukom’. I nijesam zvata samo taj jedan dan, nego svaki dan dok nijesmo ozdravili. Šta reći nakon toga osim hvala, pamtiti i cijeniti”, ističe Vukica.
Navodi i primjer porodice za čijeg sina su organizovali prevoz u Podgoricu, uz pratnju stručnog radnika iz Centra, situacije kada organizuju dolazak medicinskih sestara da korisnicima izvade krv za nalaze. Ali, ne zaboravlja da pomene i “lijepu Đinu”. Vuk bi joj zamjerio da nju ne pomene.
“Vuk najviše voli njegovu Đinicu i Željkicu, braću Borisa i Andriju. Dođe tu do promjene u redosljedu, ali njegova ‘lepa Đina’ je na prvom mjestu. Vuk je jednostavno voli, a ima osjećaj da on posjeduje neki skriveni ‘skener’ kome ništa ne može promaći”, kaže Vukica i pokazuje Vukovu i Đininu fotografiju sa jednog novogodišnjeg bala.
Priča o nikšićkom Dnevnom centru nezamisliva je bez Kristijanove bake Milice. Nije ona samo njegova baka, nego i baka zaposlenih u Centru.
“Ne znam kako opisati zaposlene u Dnevnom centru. To su ljudi, da ne mogu biti bolji. Sve što treba tu su, stalno su sa djecom, zovu i kada dođu iz Dnevnog centra, dolaze da nam pomognu kada treba. Doživljavam ih kao da su mi članovi porodice”, gotovo u dahu reče baka Milica.
A zaposleni i jesu njihova porodica, ona koja nije krvno povezana, već ih vezuje ljubav, empatija, dobrota. Zbog toga i ne čudi što su jedni od dobitnika Specijalnog priznanja za doprinos opštem dobru koje dodjeljuje Fond za aktivno građanstvo, u okviru godišnjih nagrada za filantropiju “Iskra”.
"Sunčani grad" koji zajedno stvaraju
Na društvenim mrežama Dnevnog centra zaposleni redovno objavljuju fotografije aktivnosti koje realizuju sa korisnicima. Zajedno prave kolače, mijese pite, šiju, izrađuju ukrase, slave rođendane... Ali, i organizuju zabave, izlete, snimaju spotove, predstave, priredbe, balove, šetaju modnom pistom, obilaze kafiće, stvaraju "sunčani grad" za sve...Zajedničko na svim tim fotografijama je osmijeh korisnika.
"Jako volim zaposlene u Dnevnom centru i oni mi dosta znače. Ukoliko ne dođem u Centar, taj dan mu je tužan", kaže Milan.
I Aleksandri nedostaju zaposleni kada vikendom nije sa njima. Voli da se druži sa njima, svi su joj posebno dragi, a Goca joj je malo draža od ostalih.
Branko u Dnevnom centru ima jako puno drugara i svaki dan proveden van Centra mu je malo dosadan. Za zaposlene kaže da dobro rade i da su puni ljubavi.
"Ja zaposlene puno volim. Uvijek su tu kad sam puno raspoložena, a i kad sam neraspoložena. Pomognu mi. Oni su mi kao druga porodica", kaže Ivana.
Bonus video:
