U Boki Kotorskoj prije tačno 135 godina uspostavljeni su temelji organizovane ronilačke djelatnosti na prostoru današnje Crne Gore.
Prvi ljudi koji su tu zaronili i pod morskom površinom ostali znatno duže nego što bi to dozvolio samo kapacitet njihovih pluća odnosno zadržavanje daha, bili su vojni ronioci austrougarske Ratne mornarice (K.u.K. Kriegsmarine). Oni su godine 1889. u Tivtu učestvovali u vađenju iz mora radi remonta prvog broda koji je izvučen na navoz, a bili su agažovani i na podvodnim radovima na izgradnji prvih djelova obalne infastrukture tada potpuno novog vojnog brodogradilišta, Pomorskog Arsenala.
Austrougarski vojni ronioci tada su u Tivtu koristili za to vrijeme uobičajenu tehniku i opremu, teške ronilačke skafandere sa kacigama i dobavu vazduha preko crijeva (takozvane pupkovine) sa površine gdje se nalazio čamac u koje je bila ručno pokretana pumpa koja je ronioca pod vodom snabdijevala vazduhom za disanje.
"Ronjenje u organizovanoj i ozbiljnoj formi u Boku Kotorsku krajem 19. vijeka donijela je austrougarska Ratna mornarica, i to prilikom izgradnje tivatskog Arsenala. Potvrdu toga imamo i na sačuvanoj prvoj fotografiji ovdašnjih ronilaca, a koja je napravljena 1900. godine u tivatskom "Arsenalu". Na njoj vidimo ronioca koji se sprema za silazak pod vodu i ekipu za podršku u ronilačkom čamcu, a koja pored ostalog brine i o pokretanju pumpe za vazduh. To je prva fotografija ronioca u istoriji koja je snimljena na području današnje Crne Gore", priča za "Vijesti" Dragan Gačević iz Herceg Novog.
Gačević je vlasnik Ronilačkog centra "Marina", tehnički je ronilac, instruktor profesionalnog ronjenja i bivši dugogodošnji vojni ronilac i pripadnik specijalne jedinice Jugoslovenske ratne mornarice (JRM) - 82. Pomorskog centra koji su sačianjavali pomorski diverzanti. On je i starstveni istraživač morskih dubina, čovjek koji je pronašao i identifikovao više olupina potopljenih brodova na Crnogorskom primorju, autor je knjige i dokumentarnog TV serijala "Podmorje Crne Gore" i sakupljač brojnih ronilačkih i pomorskih antikviteta. Vlasnik je jedne od najimpresivnijih privatnih zbirki pomorskih artefakata iz novije istorije pomorstva i ratnih mornarica na istočnoj obali Jadrana, kao i brojne ronilačke tehnike i aparata koji datiraju iz posljednjih decenija 19. vijeka do danas.
Gačevićeva zbirka ronilačke opreme i raznih drugih predmeta vezanih za ronilaštvo jedna je od najobimnijih i najbogatijih na istočnoj obali Jadrana, a ljetos je njen dio imala prilke da vidi i šira javnost na posebnoj izložbi koju je priredio Pomorski muzej Crne Gore u Kotoru. Centralni eksponat na toj izložbi bila je lutka akvanauta u prirodnoj veličini obučena u opremu tzv. teškog ronioca sa kraja 19. i početka 20. vijeka, vrlo sličnu onoj koju su koristili i prvi ronioci u Boki, u Tivtu godine 1889. Ta oprema, takozvani klasični meki skafander, sastoji se od kombinezona od gumiranog platna i čvrste mesingane kacige sa prsnim oklopom. Iz kacige do površine ide crijevo (pupkovina) od specijalno armirane gume, namijenjeno za dobavu vazduha roniocu iz pumpe koja se nalazi na plovilu na površini mora ili na obali.
Akvanaut koji koristi klasični skafander nosi posebno rublje, na nogama ima teške ronilačke cipele posebno otežane olovnim utezima, nosi pojas sa ronilačkim nožem, a ima i prsne i leđne olovne utege. Sa površinom ronilac komunicira putem tzv. životnog konopa koji povlači za sobom, odnosno preko telefonskog kabla u kasnijim i naprednijim varijantama ove opreme. Klasični skafander fukcioniše na ventilacijskom principu jer je akvanaut potpuno zavoren u mekom kombinezonu i u čvrstoj kacigi. Kombinezon naduvan vazduhom, zajedno sa kacigom, zaprema oko 0,16 kubika i iz njega ronilac udiše i u njega izdiše vazduh. Da bi se unutar skafandera održavao nivo ugljendioksida koga ronilac izdiše na nivou ispod maksimalno dopuštenog, roniocu treba svake minute pod pritiskom odgovarajućim okolini u kojoj se on nalazi, dodavati 80 do 120 litara vazduha iz pumpe na površini. Radi ventilacije i sprečavanja prekomjernog naduvavanja mekih djelova skafandera, višak vazduha se automatski, a po potrebi i ručno, ispušta iz skafandera u more kroz regulacijski odušni ventil.
"Ronjenje u klasičnom skafanderu je bilo vrlo naporno i fizički zahtjevno. Uz to, riječ je o opremi u kojoj ronilac zavisi od drugih, prvenstveno ekipe za podršku na površini koja ga snabdijeva vazuhom, a zbog samih karakteristika opreme, dužine pupkovine i činjenice da kao medij za disanje ronilac u ovoj opremi koristi običan vazduh, sa njome se može roniti prostorno i dubinski relativno ograničeno. Ipak, klasični skafanderi su u profesionalonom ronilaštvu preovlađivali sve do pojave tzv. lakih autonomnih aparata za disanje između dva rata, te posebno poslije Drugog svjetskog rata, kada se sa njima intenzivira i razvoj rekreativnog i sportskog ronilaštva kakvo danas poznajemo", objašnjava Gačević.
Prema njegovim riječima, u Tivat je 1889. ronjenje došlo iz Pule koja je bila glavna baza austrougarske Ratne mornarice. U Puli se krajem 19. stoljeća pored ostaloga, razvijala i ronilačka djelatnost za mornaričke potrebe: traženje i vađenje raznih potonulih predmeta i opreme, spasavanje potopljenih brodova, izgradnja pomorske infrastrukture. Tamo je formirana i prva zvanična ronilačka škola na istočnoj obali Jadrana, a njeni polaznici kasnije su došli da rade u Tivat i poslije toga decenijama obučavali nove lokalne ronioce.
Poslije Tivta, ronjenje se za vrijeme Austro-Ugarske, u Boki početkom Prvog svjetskog rata proširilo i na Đenoviće i Kumbor, a poslije kapitulacije Kraljevine Crne Gore u januaru 1916, austrougarski ronioci bili su i prvi akvanauti koji su zaronili u vodama Skadarskog jezera.
Nakon završetka Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske novoformirana država Kraljevina Jugoslavija nastavila je na temeljima koje je u Tivtu krajem 19.vijeka udarila bečka carevina, da razvija ronilačku službu svoje Mornarice.
"Sa odlaskom austrougarske Ratne mornarice 1918. iz Boke, sa njom nisu otišli svi njeni pripadnici-ronioci. Neki su ovdje ostali, a među njima svakako najznačajniji je bio Alojzije Polak, porijeklom Čeh koji je nastavio da radi i razvija ronilačku djelatnost u jugoslovenskoj Kraljevskoj mornarici. On je ronilačku školu KRM Jugoslavije u Tivtu vodio sve do sredine tridesetih godina prošlog vijeka kada je zbog starosti, morao da napusti te aktivnosti", objašnjava Gačević.
Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije u Tivtu se, uz već razvijeno ronjenje sa teškom ronilačkom opremom - klasičnim skafanderima, uspostavljaju i prvi koraci nečega što se može smatrati pretečom lakog ronjenja sa autonomnim aparatima za disanje. Naime, nakon što je Podmornička flotila Kraljevske mornarice Jugoslavije čije su podmornice "Hrabri", "Nebojša", "Smeli" i "Osvetnik" bazirale u Tivtu, krajem 1936. dobila prve svoje "davis" aparate za autonomno spasavanje podmorničara iz potonule podmornice, prekinuto je sa daljom obukom podmorničkih oficira u ronjenju primjenom teške ronilačke opreme. Ta obuka podmorničara inače, započela je 1928. u Tivtu i ukupno je realizovano sedam takvih kurseva, da bi 1937. bio održan prvi ronilački kurs za podmorničare sa upotrebom lakih autonomnih aparata za disanje, britanskog tipa "davis".
Budući da Kraljevska mornarica tada nije imala nikakvo posebno uređeno vježbalište, odnosno tzv. ronilački toranj na kome bi se realizovala ovakva obuka, jednostavne vježbe ronjenja sa "davis" aparatima pripadnici Podmorničke flotile izvodile su na plaži "Ponta Seljanova".
"To je bio prvi slučaj da se na našim prostorima odvija tzv."autonomno ronjenje" bez kaciga i crijeva, a sve za potrebe spasavanja posada podmornica. Godine 1932. u Tivtu je napisano i izdato i prvo Pravilo ronilačke službe u Kraljevskoj mornarici Jugoslavije", kaže Gačević, dodajući da je Alojzija Polaka na mjestu prvog čovjeka ovdašnje ronilačke škole zamijenio Josip Jozo Komadina.
Polaznici ronilačkog kursa Kraljevske mornarice iz Tivta tih su godina nekoliko puta demonstrirali svioje ronilačke vještine najširem građanstvu, na bazenima u Zagrebu, pod rukovodstvom instruktora Josipa Komadine i inženjera Adama Armande.
Godine 1929. u Tivat je stigao i novosagrađeni specijalni brod za spasavanje "Spasilac" koji je za Mornaricu Kraljevine Jugoslavije izgrađen u Hamburgu u Njemačkoj. "Spasilac" deplasmana 740 tona, bio je dug 60, širok 8,7, a gaz mu je iznosio 4,1 metar. Maksimalnom brzinom od 17 čvorova, pokretala su ga dva klipna parna stroja ukupne snage 2.200 ks. Brod je od specijalne spasilačke opreme imao kuku za tegljenje brodova sa adekvatnim čelik-čelima, dva kutera za spaavanje, top za prebacivanje užeta na drugi brod, spasilačku košaru, dvije centrifugalne pumpe kapaciteta po 600 t/h, dvije centrifugalne pumpe kapaciteta po 280 t/h koje su osim za pumpanje vode sa drugih brodova, korišćene i za napajanje tri protivpožarna topa na "Spasiocu". Tada im je kapacitet iznosio po 350 tona vode na sat, tlačile su pod pritiskom od 8 bara, a vodeni mlaz iz protivpožarnih monitora dobacivao je na udaljenost od 80 metara. Pored toga, "Spasilac" je bio opremljen i sa šest prenosnih pumpi na benzinski pogon i to dvije kapaciteta po 150 t/h, a četiri kapaciteta po 200 t/h. Imao je i kompresor za zrak visokog pritiska (40 atmosfera) kapaciteta 200 kubika na sat sa dva rezervoara kapaciteta po jedan metar kubni, te kompresor za vazduh niskog pritiska (7 atmosfera), kapaciteta 420 kubika na sat, kao i jedan dizel agregat kapaciteta 5 kilovata i jedan turbo/generator kapaciteta 31 kilovat. Za osvjetljenje pri noćnim radovima brod je imao četiri lampe svaka kapaciteta 1,5 kilovata i jedan reflektor promjera 600mm.
Od palubne opreme "Spasilac" je imao četiri samarice kapaciteta po 18 tona, plus dvije dizalice kapaciteta po 10 tona. Brod je za spasavanje podmorničara odnosno podršku ronjenjima na veće dubine, bio opremljen dvodjelnom rekompresijskom komorom zakivane konstrukcije proizvedenoj u firmi "Siebe-Gorman". S obzirom na prirodu njegovog posla - remonte, dokovanja i druge intervencije na brodovima, ronioci su bili veoma značajni i za sam tivatski Arsenal koji takođe 1929. godine dobija svoj prvi ronilački remorker sa kompletom od 12 teških ronilačkih odijela. Time je tada u Tivtu osnovana i prva ekipa Kraljevske Mornarice Jugoslavije za izvođenje spasilačkih i podvodnih radva na moru, kao i radova prilikom izgradnje obale i gatova.
"Treba naglasiti da se paralalno sa vojnim, u Boki odvijalo i civilno ronjenje. Tako je 1924. godine bio pokušaj vađenja olupine potopljene austrougarske torpedne krstarice "Kaiser Franz Joseph" koja od 1919. godine leži na dubini od 40-ak metara pred uvalom Cipavica na ulazu u zaliv. U tome su učestvovale jedna domaća i jedna ekipa ronilaca iz Holandije sa jednom velikom baržom za pokušaj vađenja te krstarice. Operacija, međutim, nije uspjela, jer je brod bio dignut na površinu mora, ali su onda sajle kojima je podizan pukle te je "Kaiser Franz Joseph" ponovno potonuo. To se sve tada dešavalo pred očima jednog dječaka, kasnijeg ronioca, inženjera i prvog instruktora ronjenja sa ovih prostora Karla Baumana. Ovaj čovjek, rođen 1914, u Zelenici kod Herceg Novog, svojevrsna je legenda i institucija kompletnog jugoslovenskog ronjenja. On je, pored ostalog, bio jedan od pionira lakog autonomnog ronjenja na ovim prostorima i bio je ispitni ronilac za novu opremu čuvene italijanske firme "Pirelli"", ističe Gačević.
Bauman je bio jedan od prvih tzv. salvage mastera, inženjera-rukovodilaca složenim tehnološkim operacijama vađenja potonulih i spasavanja prevrnutih i nasukanih brodova u jugoslovenskoj državnoj specijalizovanoj fimi "Brodospas" koja je osnovana 1947. u Rijeci i kasnije preseljena u Split. Postao je poznat po uspješno sprovedenim izuzetno izazovnim komplikovanim akcijama vađenja potonulih brodova u kojima je učestvovao ili ih je vodio: njemačkog minopolagača "Kiebitz" u Rijeci, koji je kasnije obnovljen i postao je čuveni jugoslovenski školski brod "Galeb", teretnjaka "Locchi", njemačkog transportnog broda KT-6, parobroda "Petka", "Senj", "Srbin", jahte "Trol", putničkih parobroda "Prestolonaslednik Petar" i "Karađorđe"…
U naponu životne i stvaralačke snage, kada se već činilo da za njega nema granica, Karlo Bauman je u ljeto 1954. godine stradao nesrećnim slučajem u samo četiri metra dubine mora, ispod kobilice parobroda "Žužemberk" u splitskoj luci.
"Koristio je tada autonomni ronilački aparat "Dräger Modell 138" kakav ja danas imam u svojoj kolekciji. To je bila jedna zaista velika tragedija i gubitak čovjeka koji mnogo učinio za ovdašnje profesionalno ronjenje, ali i za jedriličarski sport jer je Bauman bio strastvevni jedriličar, evropski prvak u klasi "dinghy" i učesnik Olimpijskih igara 1936. u Njemačkoj", kaže Gačević.
"Brodospas" je poslije rata i u Boki vadio mnoge potopljene ili oštećene brodove od kojih su neki popravljeni i vraćeni u upotrebu, a drugi, pak, isječeni u staro željezo kao tada deficitarnu i vrlo traženu sirovinu za jugoslovenske čeličane. Najviše potopljenih i oštećenih brodova koje je trebvalo spasavati bilo je u luci "Arsenala" u Tivtu gdje su, pored ostaloga, Njemci prilikom svog povlačenja u jesen 1944, namjerno potopili i "Arsenalov" plutajući dok od 1.700 tona nosivosti.
U vađenju doka i svih drugih ovdašnjih potopljenih ili oštećenih plovila, učestvovali su tada predratni "Arsenalovi", ali i drugi ronioci novoformirane JRM, odnosno malo kasnije i ekipe "Brodospasa". Najveći izazov tada je bilo uklanjanje olupine velikog italijanskog teretnjaka "Potestas" od 7.400 bruto tona koji su u plićaku u blizini Tivta u februaru 1944. potopili britanski avioni. Ronioci i operativa "Brodospasa" ovaj su brod na licu mjesta, nad i pod morem, izrezali u sekcije i uklonili iz tivatskog akvatorijuma, te su djelove "Potestasa" poslali na topljenje u željezaru u Zenici.
Među roniocima koji su radili u "Brodospasu" bio je i Šime Bačelić koji će kasnije, takođe, ostaviti veliki trag u ronilaštvu na Crnogorskom primorju. Bačelić je rođen 8. septembra 1928. na otoku Krapnju u šibenskom okrugu. Budući da su stanovnici Krapnja oduvijek bili upućeni na more gdje su se posebno isticali kao pioniri ronjenja na Jadranu i lova na spužve, i Šime Bačelić se opredijelio za karijeru profesionalnog ronioca. Završio je i Podoficirsku školu Jugoslovenske ratne mornarice. Kao ronilac radio je u JRM i istakao se prilikom čišćenja plovnih puteva na Jadranu u Drugom svjetskom ratu, zaostalih protivbrodskih mina. Nakon karijere u Mornarici, Bačelić je prešao u čuveni splitski "Brodospas" u kojem je radio na visoko rizičnim operacijama podvodnog rezanja i vađenja potonulih brodova. Između ostalog, 1948. godine u Rijeci je zajedno sa Karlom Baumanom, radio na vađenju potopljenog njemačkog minopolagača "Kiebitz" koji je pet godina kasnije, nakon rekonstrukcije u Puli, postao čuveni brod mira "Galeb" i ploveća rezidencija jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita.
Iako je radio na cijelom Jadranu, od Ulcinja do Kopera, Bačelić je za naše prostore značajan kao pionir privatne hidrograđevinske operative u Crnoj Gori. Naime, on je u Tivtu 1969. godine otvorio "zanatski obrt za hidro zidarske - podvodne radove" pa je njegovo ime kao graditelja vezano za mnoge infrastrukturne objekte u priobalju Boke, među kojima je, na primjer, i ljetnji bazen vaterpolo kluba "Primorac" u Kotoru.
Bonus video:
