Odmor je luksuz koji većina žena u Crnoj Gori može rijetko da priušti. Kada dobiju zakonom zagarantovani odmor od posla, čeka ih često zahtjevniji neplaćeni rad, jer iza novogodišnjih lampica, okićenih jelki, punih trpeza i spokoja stoji ono što je za žene svakodnevnica: neplaćeni rad koji je često neželjeni “poklon” nastao zbog stereotipa i očekivanja patrijarhalnog crnogorskog društva.
Od juga do sjevera priča je uglavnom ista, a to je da neplaćenog posla ima i više od onog koji je zaveden u radnoj knjižici. Kapitalizam i patrijarhat, aktuelne politike i oni koji o njima odlučuju zajedničke su “prepreke” na putu ka emancipaciji i jednakosti žena, tvrde sagovornice “Vijesti”.
“Kako mislite neplaćeni rad? Mislite na svakodnevni život”, odgovorila je Baranka M. B., majka četvoro djece bez prava na penziju, na pitanje kako izgleda njen dan koji provede u neplaćenom radu.
Ona se budi, popije kafu, “zateže” dnevnu sobu, pa je čeka suđe od večere. Mašina za suđe joj ne radi pa ga u nju samo slaže da se procijedi. Zatim ide priprema namirnica za ručak, a koliko posla oko toga ima zavisi dolaze li unuci. Dvije ili tri mašine robe, kako vrijeme dozvoljava pa usisavanje, čišćenje prašine, briga o ljubimcima…
Sunčane dane provodi i u bašti, oko cvijeća ili perući terasu, čisteći dvorište i preslažući drva. Na pitanje šta njen suprug u penziji radi za to vrijeme, ona odgovara da uglavnom odmara ili gleda televiziju.
“Praznici su posebno zahtjevni. Sa mnom živi dvoje djece a dvoje ima svoju porodicu. Za praznike se okupljamo pa mora da se spremi više hrane, kolača, ja volim da je sve spremno i čisto i da ih dočekamo kako treba. Najmlađa ćerka mi pomaže najviše, čim završi sa poslom, a sin možda ode do prodavnice kolima”, priča Baranka i tvrdi da joj to nije teško, da je navikla a ponekad joj je i milo.
Djeca doprinose finansijski, suprug ima penziju i kaže da žive dobro. Uglavnom se brine o svima, a jedina je neplaćena. Ima sreće što živi u Baru, misli ona, većinom su topli dani i uvijek ima načina da se “makar nešto završi”.
Od države prima nadoknadu za majke troje ili više djece u iznosu od 192 eura mjesečno. Dva eura uvijek idu poštaru, kaže ona, a preostalih 190 pokrije račune i par dana hrane. To ne da nije dovoljno, već je ponižavajuća “nagrada” za ono što je svakodnevni rad “od jutra do mraka” koji joj nije dozvolio da stekne radni staž.
Raduju se praznicima tri sagovornice “Vijesti” iz Bara, dvije zaposlene i jedna u potrazi za poslom, uprkos tome što ih čeka veliki posao. Jedna očekuje muževu rodbinu iz Srbije, pa već radi na “domaćinskim pripremama” čim završi posao.
Ta posjeta će zahtijevati i čuvanje djece i pripremu hrane dok su oni na barskom šetalištu ili u obilasku grada.
Od njih se taj rad očekuje i podrazumijeva. One shvataju da to zahtijeva fizički napor i ulaganje vremena, ali, kako kaže jedna, takvu su sudbinu u Crnoj Gori prihvatile a jednino što mogu sada da urade je da svoju djecu nauče bolje. Kada ne bi ispunile očekivanja, prvo bi naišle na kritiku svoje porodice a zatim i svih ostalih.
“Ja mogu, teško mi je, ali mogu. Lakše mi je da se oderem nego da slušam komentare ili se ja sama osjećam kao da nisam uradila ono što je do mene”, iskrena je jedna od njih iako je do nje mnogo toga.
Drugu je “baš briga” šta će drugi misliti jer ona nije mašina za udovoljavanje i uslugu naslijeđenih lažnih moralnih očekivanja.
Rad čeka i poslije posla, posebno na selu
Na sjeveru je nešto hladnije, ali posao u kući i oko nje svakako ne može da čeka i takođe pada na ženska leđa.
Ono što je radila, u kući, njivi, oko stoke..., “kad dođe s posla”, kako kaže Kolašinka Gospava Vujisić, matičarka i dugogodišnja odbornica u lokalnom parlametu, tri puta je bilo teže, ali i višestruko značajnije koristilo kućnom budžetu, od njene mjesečne zarade. Iako taj njen posao u kući i oko kuće nikad nije zvanično plaćen i “sve vrijeme je bio podrazumijevajući”, učinio je da, decenijama, toj Kolašinko radni dan traje od pet sati ujutro pa do ponoći.
“Matičarka sam već 28 godina, u lokalnom političkom životu takođe sam dugo aktivna. Trudila sam se da na više frontova budem prisutna i da kvalitetno obavim svaku od tih obaveza. Takav angažman zahtijevao je cjelodnevni naporni rad. Uz to, majka sam djeteta sa zdravstvenim problemom, a gotovo sva briga o mojoj ćerki, takođe, bila je moja obaveza.
“U Kolašinu nikad nijesu postojali adekvatni servisi koji bi bili podrška u njezi i odgajanju takvog djeteta. Dio poslova mogli su da preuzmu, ponekad, moj suprug druga ćerka”, kaže Kolašinka za “Vijesti”.
Za plaćanje pomoći u kućnim poslovima, objašnjava, nikad nije bilo novca. Novogodišnji, ali i ostali praznici koji podrazumijevaju puniju trpezu, ali i dolazak gostiju, za žene, objašnjava Vujisić, umjesto odmora, znače dodatni naporni rad, bez prostora za “praznovanje”. U sredinama, kakva je kolašinska to, obično, znači i dolazak mnogobrojne rodbine “sa strane”.
“Naravno, sav teret dočeka gostiju, ali i spremanje praznične hrane za goste i ukućane, opet je na ženi. Recimo, tokom novogodišnjih praznika odmor se za ženu svodi na nekoliko sati oko ponoći i možda koji sat duže spavanja narednog dana, jer je preostalo hrane od prethodnog. To je sve. Uopšte, dani praznika za zaposlene žene predstavljaju vrijeme kad se po kući i oko kuće završava ono što nijesu uspjele tokom radne sedmice”, kaže sagovornica “Vijesti”.
Vujisić, međutim, već godinama apostrofira da su kada je riječ o neplaćenom i nepriznatom radu u najtežem položaju žene koje nijesu imale “ni dan radnog staža”, a “zaobišle” su ih sve vrste naknada i primanja “iz državne kase”. Među njima je i osamdesetogodišnja sagovornica “Vijesti”, mještanka jednog sela na sjeveru države.
“Nikad nijesam bila u situaciji da primim svoj dinar. Ono što sam zarađivala od prodaje sira, mlijeka i ostalog što smo proizvodili u domaćinstvu, vazda je bilo zajedničko, iako znam da sam ja najviše stvarala. Imam četvoro djece, nikad nijesam bila prijavljena na biro za zapošljavanje, pa nemam ni onu nakadu za majke. Staračku poljoprivrednu naknadu ne mogu da primam, jer mi muž prima penziju. Takva su pravila, a pravila nikad nijesu bila u korist žena”, priča ona.
I tokom ovih novogodišnjih praznika, kao i godinama unazad, u svom domu dočekaće goste, rodbinu iz gradova. Iako je u poodmaklom životnom dobu, kaže, pravilo je i da se za većinu onoga što će biti na trpezi ona pobrine. Kako je naučila, biće prva koja će ujutro ustati i posljednja koja će otići na spavanje.
“Ja sam domaćica kuće i od mene se to očekuje. Pravedno nije, ali kada sa, od svoje majke, a, kasnije, i od svekrve naučila da tako mora, nije se smjelo ni razmišljati o pravednosti onoga što je ženi obaveza. Sada je kasno da se u mom životu išta promijeni. Mlađe žene mogu da učine mnogo da im bude bolje i da se izbore da veliki teret kućnih poslova podijele sa ostalim ukućanima”, kaže starica.
Žene održavaju život, a zauzvrat su marginalizovane
Živimo u društvu u kojem je svakodnevni rad na čišćenju od šolje za kafu do šolje za toalet, dječijih tijela a potom roditeljskih, rodbinskih i drugih, rad na spremanju hrane neophodan za fizički razvoj života, na ženama. To su “servisi” koji se podrazumijevaju a sistem ostaje nedoveden u pitanje zašto ih nema. Fizički i emotivni rad žena je neophodan u patrijarhalnom društvu, kada svi potonu a ona zna da mora da spašava brod koji tone, bez potpore vlastitoj depresiji a nerijetko očaju u koji redovno pada.
Tako Ervina Dabižinović iz mirovne i feminističke organizacije “ANIMA” opisuje život žena u Crnoj Gori.
“Svakodnevni nasilni zadatak da radi na vlastitoj nevidljivosti i izopštenosti i nepoštovanju joj definišu kroz ulogu dobre ćerke, majke i žene... Što reći o takvom društvu u kojem jedan pol obavlja poslove održavanja života na koje se pljuje svakodnevno pesnicom, poniženjem ili izostankom političke volje. Takvo društvo je zapušteno, siromašno finansijski, emotivno i bez etike odgovornosti”, naglašava ona.
Takvo društvo nema osnovni stub zajednice, misli ona, a to je ravnopravnost i šansa da širi spektar ljudskosti jer očekuje da više od pola svog stanovništva živi potčinjeno, nesigurno, nebezbjedno i zbrisano.
Bivše a i sadašnje politike prema ženama nisu ni najmanje spremne da se suštinske promjene, tvrdi ona. Najveću odgovornost vidi u političkoj eliti koja uništava ono malo evolucionog pomaka u Crnoj Gori i svjesno i namjerno žene ponižava.
“U okolnostima gdje je obrazovanje najniža tačka, a trebalo bi da je najvažnija. U okolnostima gdje je kompletan kulturni obrazac politički okrenut i predat u ruke kleronacionalistima najmanje što treba je pozivati se na žene koje nemaju šansu da se osvijeste”, poručuje Dabižinović.
Njihovo osvješćenje ide preko velike patnje za koju su odgovorne politike i političari, zaključuje. Kako da se prepoznaju oblici neplaćenog rada ako se iza maske brige o porodici djeci krije čudovišno lice kapitalizma kojem je ženski resurs neophodan i kao roba i kao potencijal da se proizvodi rat, pita ona i dodaje da je crnogorsko društvo upravo na ovom bazičnom odnosu najranjivije te da se od žena traži da podrže vlastito ugnjetavanje a od njih to “traže i političari i popovi i lopovi”.
Ona poručuje da ima žena koje to prepoznaju i naravno da je vrlo teško ponuditi alternativu nekom čija je duša zauzeta odmalena zloupotrebom od strane patrijarhata i crkve koja ženski život predstavlja “kroz trpnju do sjaja raja”.
“Promjena obrazovanja, promjena institucija i promjena politike su glavna mjesta gdje treba da se traže odgovori i žene neće imati još jedan zadatak a to je opirati se i boriti gerilski. Ženin neplaćeni rad je potpuno isključuje u ovim okolnostima sa jedinstvenog tržišta rada. On ih preusmjerava na margine društva. Odvlači od daljeg razvijanja i školovanja, od usavršavanja od učešća u javnim poslovima. On eliminiše promjene koje su se desile u dvadesetom vijeku sa aspekta žena i ženskih prava”, podvukla je Dabižinović.
“Većina nas je imala majke koje su radile u javnom prostoru i tako učestvovale makar u ekonomskom, socijalnom i kulturnom jačanju. Naravno od devedesetih mi imamo negativan trend koji je eskalirao u posljednjih par godina. Žene su devedesetih ostale bez posla, proglažene su gubitnicama tranzicije, vraćene su u kuće, ili su se morale posvetiti švercu ne bi li preživjeli godine u kojima je siromaštvo bilo jedini indeks”, navela je.
Većina nama poznatih žena, kako tvrdi, bila je suočena sa takvim uslovima. Vremenom su se dešavali različiti oblici kršenja radnih prava žena. Danas uz rad u privatnoj sferi, neplaćeni rad ili rad iz ljubavi postoje novokomponovani oblici kapitalističke eksploatacije nazvane sekundarni oblici zapošljavanja kao na pola radnog vremena, najamni rad od kuće, dopunski rad u privatnim i porodičnim preduzećima i slično.
“Žene se navedenim danas marginalizuju i isključuju iz jedinstvenog tržišta rada što za posljedicu ima da se redovna zaposlenja, a time i veći izbor zanimanja upravo dodjeljuju muškarcima. Ovi sekundarni oblici zapošljavanja razgrađuju nekad puno ekonomsko i socijalno državljanstva žena”, sigurna je ona.
Politike ove države uvode žene u nasilje i moguće tragične posljedice vraćanjem najveće društvene grupe u siromaštvo i pod patronat crkve, tradicije, idelogije tla i krvi koja je dala najskuplje rezultatate u ne tako davnim ratovima na Balkanu, kaže Dabižinović.
Ona se pita može li gore od toga da se nasilje kapitala prema ženama dešava posredstvom muškaraca koji donose politike a koje održava i podstiče država naspram vlastitih građanki.
Politika koju vodi aktuelna Vlada, a ne zaostaju ni one prethodne, uništiteljska je i teme o ženama im nisu ni na puškometu, ocjenjuje ona. Političari i političarke aktuelne vlasti neznanjem, neodgovornošću i namjerom, arogantno devastiraju standarde koje jedno društvo čuva od propadanja.
“Spuštanjem obrazovnog nivoa za pojedine funkcije i poslove ne bi li se kakav rođak uvalio na radno mjesto na neodređeno a time sačuvalo glasanje za “naše”, nepotizmom kojeg predstavljaju ispravljanjem istorijske nepravde, ozakonjenjem političke trgovine po dubini i širini, lažima i malverzacijama uništavaju ono malo suštine koja je postojala da bi smo rekli da institucije postoje i funkcionišu. Nekad su bile fasada a danas je i to nestalo”, iskrene su riječi Dabižinović.
Jedino što možemo da uradimo, kaže ona, jeste da svjedočimo vlastitim iskustvom i radom naspram njihovog neznanja, nesposobnosti, arogancije i društvene patologije u koju nas svakodnevno uvode.
“Građanskog nivoa nema. Postoje pojednci i pojedninke koji građanski djeluju i misle. Sa tog mjesta moja poruka je otpor znanjem, svjedočenjem, istraživanjem, aktivizmom, solidarnošću sa onima koje zajednica obesmišljava na dnevnom nivou. Svakako otpor ovoj politici laži i uništavanja”, poruka je Dabižinović.
Prema brojkama većina, po pravima manjina
Podaci Uprave za statistiku Crne Gore (MONSTAT) pokazuju da u Crnoj Gori živi 316.826 žena i 306.807 muškaraca. Pored toga što čine većinu ukupnog stanovništva, čine i većinu obrazovanog stanovništa i po stepenu visoke škole odnosno fakultetskog obrazovanja.
Žene više i rade, pa MONSTAT-ova publikacija “Žene i muškarci u Crnoj Gori” iz 2024. godine pokazuje da je zaposleno 278,3 hiljada žena, 152,3 hiljada muškarca. Iako su žene po podacima vrijednije, brojke međunarodnih organizacija pokazuju da nijesu jednako plaćene.
Više su zastupljenje u uslužnim djelatnostima i sektoru brige i njege, ili obrazovanja pa je u sektoru za saobraćaj, skladištenje i veze zaposleno znatno više muškaraca (13,3 hiljada) nego žena (4,0 hiljada), dok je u sektoru obrazovanja znatno veći broj žena (12,7 hiljada) nego muškaraca (4,8 hiljada).
Stručnije su, ali ih ima manje na mjestima odlučivanja, svjedoče podaci. Među zakonodavcima, funkcionerima i rukovodiocima ih ima svega oko 25 odsto dok preostalih 75 odsto čine mušarci iako među onome što MONSTAT vidi kao stručnjake i stručnjakinje žene čine 57,5 odsto.
U vojsci ih ima čak 7,7 odsto dok uslužne radnice i radnice u trgovini čine 55,7 odsto tog sektora.
Više od tri četvrtine žena na selu starijih od 67 godina, 77 odsto, prima socijalnu pomoć u iznosu od 90 eura, jer nijesu imale vremena da se javljaju biroima rada, a sve žene tokom života 8 do 12 godina provode u kućnim poslovima, podaci su UNDP-a.
Platni jaz sve veći
Prema podacima Međunarodne organizaciji rada, podsjeća Maja Raičević, direktorica Centra za ženska prava, žene u Crnoj Gori u prosjeku zarađuju 78 eura za svakih 100 eura koji su zaradili muškarci. To je, kaže ona, “jaz” od 21 odsto “i zabrinjavajuće je veći u odnosu na mjerenja od prije nekih 10 godina”.
“Jedan od “nevidljivih faktora” zbog kojeg su žene potcijenjene na tržištu rada je upravo briga o domaćinstvu i porodici, koja spada u nevidljivi i neplaćeni rad koji ženama ostavlja mnogo manje vremena za druge aktivnosti. Malo podataka koje imamo o neplaćenom radu prozivele su međunarodne organizacije za vrijeme pandemije, a pokazale su da su žene radile 92 odsto više od muškaraca u ovom domenu i da je taj rad, za tri mjeseca, vrijedio 122 miliona eura”, kaže Raičević.
Posljedice neplaćenog rada, tvrdi ona, naročito pogađaju žene iz ruralnih krajeva, koje su u većem riziku od siromaštva, “iako pored rada na gazdinstvu, one rade i u kući, i oko djece, često i starijih ukućana”. Te teme su predstavnice organizacija koje se bave ženskim pravima, otvorile u Briselu sa Direktoratom Evropske komisije za poljoprivredu i ruralni razvoj.
“U tom direktoratu su upozorili na globalni trend masovne migracije žena sa sela, jer kako oni kažu, “niko ne želi da živi takav život”. Zato, sve što Crna Gora treba da uradi da bi počela da rješava probleme žena iz ruralnih oblasti nalazi se u preporukama CEDAW Komiteta (Komitet za eliminaciju diskriminacije žena). Koristim priliku da ukažem na njihov značaj i pozovem na dužnu pažnju u njihovom ispunjavanju”, poručuje Raičević.
Bonus video:
