Melem za uspomene - naziv je novele koju je napisao Marko Vulević, mladi crnogorski književnik, omladinski aktivista i politikolog.
Dvadesetdvogodišnjak iz Berana je trenutno master student političkih nauka na Univerzitetu u Kelnu, u Njemačkoj. Osnovne studije iz oblasti političkih nauka i međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih nauka u Podgorici završio je sa prosjekom 10. Zbirku lirske poezije i proze “Išta bolnije?” izdao je sa 18 godina, 2020. Novelu “Melem za uspomene” u decembru 2024. godine, u izdanju kuće Ouroboros.
Vulevićev “melem” nije samo za uspomene, već i za sve patrijarhalne ožiljke djevojaka i žena u Crnoj Gori, što je ujedno i glavni motiv ovog djela. Ujedno je i omaž ženskoj borbi na ovim prostorima.
On za “Vijesti” govori o svojoj noveli i (ne)prilikama u Crnoj Gori na koje je ona ujedno i odgovor.
Novelu ste pisali četiri godine, ako se ne varam. Kako je to uticalo na sam proces, šta ste do kraja saznali o sebi a nijeste znali kada ste počeli da pišete?
Novelu “Melem za uspomene” sam počeo pisati 2020. i završio sredinom 2024. godine. Kroz čitav taj proces pisanja mijenjale su se emocije, ali izrevoltiranost zbog položaja žena u našem društvu. Mislim da je novela jedna od prvih feminističkih napisanih od strane muškarca u Crnoj Gori i zbog toga sam ponosan. Borba za ravnopravnije sjutra nije samo borba žena, već borba svih nas. Nakon što sam završio s pisanjem novele, u meni su se “tukle” dvije sile. Prva je željela da taj rukopis spali i okarakteriše kao bezvrijedan, a drugi da objavi taj rukopis i da to bude omaž borbama žena svih generacija na našim prostorima.
Muškarac, momak, je napisao feminističku novelu, to u Crnoj Gori ne samo da nije uobičajeno, već je skoro paradoksalno. Zbog čega ova novela govori o životima djevojaka i žena u Crnoj Gori?
Od svih nesreća na ovom svijetu mene uvijek rastuži činjenica da se od ljudi, naročito umjetnika, očekuje da se uklope u društvenu normu. Zbog očekivanja koja mi čitav život nameću ljudi, moja duša s vremena na vrijeme krvari. Ja jesam liberalni feminista i dok sam živ - biću. Ne želim da me progoni misao šta su sve žene mogle biti da ih nijesu sputale patrijarhalne norme. Nijesam želio da budem jedan od onih u našem društvu koji se ne zauzima za druge, a kojem su usta puna ideala. Smatram da je jako bitno da se objasni ljudima da je borba za ravnopravnost za svakog, bez obzira na pol. Ja želim da dam mali doprinos, kroz umjetnost. Sve će proći, a pisana riječ će ostati. Možda i neće, ko zna.
Tokom čitanja stiče se utisak da baš svi poznajemo protagonistkinje, ili ih makar imamo u svojoj okolini. Da li je svaka sličnost sa stvarnim događajima i likovima slučajna ili ipak ne?
Novelu završavam rečenicom da ne treba da mislimo da se sve napisano u noveli nikad nije desilo. Jeste, nekome. U noveli će svaki događaj biti protumačen drukčije u zavisnosti od onog ko čita novelu. Smatram da je novela i dobar moralni sud i da u čitaocu može probuditi etičku dilemu da li će biti osoba koja će nekom nalijepiti etiketu osude ili zastati, razmisliti i razumjeti. Protagonistkinje novele su žene različitih generacija i profila ličnosti, ali ono što ih povezuje je posrnuće koje je različito, ali sveprisutno. Žene u našem društvu nerijetko intelektualno, moralno, finansijski, fizički, duhovno i/ili duševno posrnu zbog patrijarhalnih obrazaca i pritisaka.
Najviše topline i borbenosti ima jedna starija heroina ove novele. Zašto baš ona?
Baka je neko ko je oblikovao moje djetinjstvo i oblikuje moj život. Nigdje nije toplo kao u naručju majke i bake. Nigdje. I, mi kao ljudi žudimo za mnogim destinacijama, Pariz, Maldivi ili Bali, a zaboravimo da nije nigdje tako lijepo i za dušu toplo kao u zagrljaju žena koje se čitav život bore za nas. Baka je u noveli najstariji lik, ali ujedno i najmudriji lik. Ona je ona koja za svako pitanje ima odgovor i za svaku nedoumicu životni savjet. Ona je prototip svake starije žene u Crnoj Gori, stega koja drži familiju na okupu i brani od svakog zla.
Ugovoreni brakovi, femicid, suicid, “osvetnička pornografija”, siromaštvo... To su samo neke od tema kojima se bavite u noveli. Koje probleme današnjice i posljedice patrijarhata vidite kao najveće za društvo u Crnoj Gori pa ste ih prenijeli na papir? Zbog čega?
Najveći problem koji ja lično vidim je, zapravo, posrnuće žena svih generacija. Žene u našem društvu su posrnule i usljed patrijarhalnih obrazaca postale utučene. Mediji i društvene mreže nameću našim ženama da su one manje vrijedne u odnosu na muškarce, da su one manje bitne. To nije tačno. Upravo u noveli kažem da su žene na Balkanu odvajkada bile heroine bez ijednog ordena. Ja želim naše žene da vidim kako uspravno stoje i ostvaruju sve svoje snove. Ponekad uhvatim sebe kako razmišljam o tome šta je sve moja majka mogla biti da nije bila okovana stegama patrijarhata. Moram napomenuti da patrijarhat sputava i muškarce, emocionalno ih onesobljava da iskažu svoju ljubav prema ljudima koje vole.
Kroz novelu sam prenio različite probleme sa kojima se suočavaju žene u našem društvu - ugovoreni brakovi, femicid, suicid, “osvetnička pornografija”, nikad ne biti dovoljno dovoljna, siromaštvo... Na čitaocima je da zastanu i zamisle se. Možda je najveći problem u 21. vijeku što od nas nije poželjno da stanemo i zamislimo se.
Kakvi su utisci nakon izdavanja novele? Zagrljaj podrške, vrisak solidarnosti ili patrijarhalna osuda - šta je prevagnulo?
Nakon izdavanja novele osjetio sam se kao najsrećniji čovjek na svijetu. Znam da sam uradio ispravnu stvar i uradio nešto što nijedan pisac sa naših prostora, a pritom muškarac, do sada nije. Borba i bunt se ispoljavaju i kroz umjetnost i stvaralaštvo. Najsrećniji sam čovjek zbog izdavanje te novele jer znam da, iako to nije savršeno djelo i vjerovatno nikad neće postati bestseler, sam bio glas onih kojima je glas utišan u našem društvu. Sto se tiče pitanja o tome šta je prevagnulo, zašto bih morao da izaberem? I zagrljaj podrške i vrisak solidarnost i patrijarhalna osuda su tu, kao i nada za bolje i ravnopravnije sjutra.
Na koji način se Vaše viđenje ovih problema u crnogorskom društvu promijenilo nakon što ste ovo djelo podijelili sa publikom?
Od kada je novela “Melem za uspomene” postala dostupna publici, primjećujem da polako normalizujemo činjenicu da borba za ravnopravnost nije samo borba žena, već borba svih nas. Ono što me posebno raduje jeste porast svijesti o ovim pitanjima - sve je više diskusija, sve više glasova koji se suprotstavljaju patrijarhalnim normama i mladih ljudi koji shvataju da ne možemo govoriti o pravednom društvu dok god se pola populacije osjeća sputano. Književnost je moćan alat za izazivanje promjena, i ako je moja novela makar malo doprinijela toj promjeni, onda je njena svrha ispunjena.
Novelu sam doživjela kao vid borbe i kao snažan znak podrške djevojčicama, djevojkama i ženama u Crnoj Gori. Kome ste je posvetili? Zbog čega?
Novelu sam posvetio svim ženama - onim ženama koje su ustuknule pred društvenim pritiscima, ali i ženama koje su prkosno stajale uspravno uprkos svemu. Onima koje su šaputale svoje snove u mraku, bojeći se da ih izgovore naglas, ali i onima koje su glasno zahtijevale svoje pravo na život bez stega i straha.
Ova novela je omaž svakoj ženi koja je bila nečija tiha žrtva, nečija neispričana priča, nečija prećutana bol. Posvećena je svim djevojčicama koje uče da umjesto svojih želja stavljaju tuđe potrebe ispred sebe, svim djevojkama kojima su rekli da nijesu dovoljno dovoljne i svim ženama koje su kroz život nosile teret očekivanja koja ih guše.
Šta imate da kažete svim djevojkama i ženama koje se pronalaze u pričama “tvojih djevojaka”? Jednostavno, ima li izlaza?
Izlaza ima - i on nije u tišini, već u glasnom pravu na život bez stega. Nijedna bol nije veća od tvoje snage, nijedna rana dublja od tvoje vrijednosti. Ne pristaj na manje od slobode. Svijet nije potpun bez tebe uspravne.
Bonus video:
