Po profesiji sam ugostitelj, ali, obolio sam rano i moj posao je završen prije 20 godina. Rado bih radio, ali ne mogu. Imao sam infarkt i doktori su se čudili kako sam preživio. Nikakvih primanja nemam. Radio sam nešto u Hrvatskoj, nešto u Bosni, tako da mi je sve to propalo. Ostao sam kao jedan list na grani. U selu Goransko imam kuću od roditelja što je ostala i koja je jako neuslovna. Kuća je stara oko 300 godina i u njoj je vrlo loše živjeti. Ljeti se može prolaziti, možemo i pod drvetom da spavamo. Tokom zime je neizdrživo, pa sam došao do ideje da se obratim Opštini Plužine da mi pomogne, priča šezdesetpetogodišnji Pivljanin Lazar Rabren.
I pomogli su mu. Rabren je prije mjesec dobio, makar na godinu, siguran krov nad glavom.
“Opština Plužina je dugi niz godina unazad rješavala pitanje potrebe stanovništva koje je materijalno ugroženo i koje živi u seoskim područjima, ima potrebu pristupa ljekaru, posebno u zimskom periodu, kad su neprohodni putevi. Mi smo to sprovodili zadnjih 5-6 godina i sada smo, zajednički sa kolegama iz Elektroprivrede Crne Gore, došli na ideju da iskoristimo deset soba u Samačkom hotelu koje su opremljene i koje bi mogle da se stave u funkciju za potrebe smještaja upravo te kategorije ljudi. Elektroprivreda, kao društveno odgovorna firma i firma koja razmišlja da koristi svoje resurse na domaćinski način, sa nama je lako napravila dogovor. Mjesečno plaćamo određeni iznos zakupnine za te sobe, koje su dijelom popunjene i gdje se smjestio određen broj stanovnika koji je izrazio interesovanje i koji je do sada bio na tom našem programu, tako da je zadovoljstvo svih - i korisnika, i Opštine, a i Elektroprivrede”, kaže predsjednik Opštine Slobodan Delić.
U Samačkom hotelu, koji pripada Elektroprivredi, u deset dvokrevetnih soba koje su apartmanskog tipa, smješteni su mještani poput Rabrena, koji su, kako on kaže, “samci koji nemaju gdje da budu, a ne mogu da žive u svojim kućama, jer su neuslovne”.
“Nije to nikakav tip staračkog doma, ili neke funkcionalne jedinice koja im nudi hranu. To je u pravom smislu smještaj, imaju i opremljenu kuhinju, kao da su negdje iznajmili stan u Plužinama, tako da je ovo jedno kvalitetno rješenje za ljude kojima je potreban privremeni smještaj, a možda i dugoročni. Mi smo sa Elektroprivredom definisali ugovor na godinu dana. U ugovoru postoji klauzula da se to može raskinuti prije, a može se i produžiti. Korisnici će tu boraviti onoliko koliko Elektroprivreda i Opština Plužine budu svoj ugovorni odnos razvijali i održavali”, kaže Delić.
Još se navikava da živi "u ljepoti"
Dok kuva kafu, Rabren priča kako nije mogao vjerovati kakav je smještaj dobio. I još uvijek, kaže, ne vjeruje da ima siguran krov nad glavom.
“Za jednog čovjeka koji je živio u takvom siromaštvu i dobio sobu gdje je sve spremno, gdje me dočekao novi namještaj, nova kuhinja, kupatilo, grijanje cijela 24 sata, topla voda isto 24 sata, to je nešto što se ne može riječima opisati. I ne mogu dovoljno zahvaliti predsjedniku Opštine i njegovim saradnicima što su mi izašli u susret i dodijelili da imam gdje da živim. Evo, pričam s vama, a još ne mogu da dođem sebi, da zamislim da sam tu, u toj ljepoti. Ovo je nešto što bi svaki čovjek koji je siromašan i dolazi iz bijede, kao što sam ja, poželio”.
Što se spremanja hrane tiče, to mu, kao nekadašnjem ugostitelju, ne predstavlja problem. Zna sve da skuva i spremi, a šta će biti na jelovniku, zavisi od toga koliko novca ima.
“Sve što mogu da kupim, kad imam novca, ja to spremim. Nije mi ništa teško, jer ovdje nije problem spremiti. Iskreno da vam kažem, Opština mi pomaže i sa novcem. Nažalost, nemam nikakva socijalna primanja. Pokušao sam pa su me odbili jer imam nekih 4-5 hiljada kvadrata zemlje koja mi smeta da bih dobio socijalno. Ali, što kažu naši ljudi - iz ove kože se u drugu ne može”.
Brod sa sigurnim kormiralom
“Već 30 godina, 25 brodova plovi uzburkanim morem i 24 broda se nasuču na neke grebene i pogube i svoje kapetane, kormilare, svoje osoblje, čak i svoje putnike. Jedan jedini brod koji plovi 30 godina u tom uzburkanom moru je Opština Plužine koja čuva i svoga kormilara, osoblje, i putnike na brodu. I taj brod 30 i više godina uvijek plovi pravim putem... To je pouka svima - ako ne znaju ljudi da vode svoju opštinu, svoje ljude, bolje da se ne prihvataju toga”, kaže Rabren.
Na opasku novinarke da i brod iz Plužina ostaje bez putnika, iako, kako kaže, nema brodoloma, Rabren dodaje da je to krivica države, a ne lokalne uprave.
“Iako nisam fan njihov, a nisam član nijedne političke partije jer sam to uvijek izbjegavao, uvijek sam gledao ljude kao ljude. A to što Piva ostaje bez stanovnika, tu je država kriva. Ovdje su bile mnoge firme i država je sve to svjesno uništila. Imali smo Fabriku elektrode, Pilanu, imali smo skladište robnih rezervi za cijelu Crnu Goru. To je nekome smetalo, pa se Piva uništava. Da je država pomogla i da te firme nisu uništene, Piva bi danas imala duplo više stanovnika nego što ima. Ali, tako nam je kako nam je, moramo da idemo dalje i da se borimo kroz život”.
A njegov život i jeste borba - korak naprijed, tri koraka nazad. Ali, ne predaje se.
Bonus video:
