Gotovo da je ustaljena praksa da medicinske tehničare po varošima i selima Crne Gore nazivaju doktorima. Nije ni čudo, jer ljekari dolaze i odlaze, a oni su uvijek tu da pruže medicinsku pomoć kad god zatreba. Takav je i šezdesettrogodišnji Dragan Krsmanović - tehničar u šavničkoj zdravstvenoj stanici koji već polako broji 40 godina staža.
Teško je pobrojati koje je sve intervencije radio tokom četiri decenije službovanja - od onih uobičajenih, davanja injekcija, previjanja rana, do porođaja, vađenje zuba, šivenje rana, abdominalne punkcije, davanja terapije...
Kaže da posao voli, ljude još više, a imao je od koga i da nauči.
Za bijeli mantil se opredijelio zbog matematike
“Volio sam da budem tehničar ili građevinski inženjer, međutim, matematiku sam nekako zapostavio i nije mi išla dobro, a na medicini nije trebalo dosta matematike. Kako sam rano ostao bez oca, a sestra udata u Berane, zovne me da dođem kod njih i upišem medicinsku školu. Tako i bude. Srednju medicinsku sam završio bez jedne četvorke. Pokušao sam 1982. i 1983. godine da upišem Medicinski fakultet. Međutim, iako sam bio odličan đak, teško je moglo da se medicina upiše. Jedne godine sam pokušao u Beogradu, druge u Sarajevu, ali tamo se javi oko 3-4 hiljade ljudi, a primaju samo 200-250. Nemam nikoga gore i tako sam ostao na srednjoj školi”, priča Dragan koji je rođen “usred Šavnika”, a njegovi Krsmanovići su iz sela Slatina, gdje mu je i otac rođen.
Pošto nije uspio da upiše medicinu, otišao je u Nikšić, upisao Nastavnički fakultet koji je nakon prve godine napustio, jer je shvatio da posao prosvjetnog radnika nije za njega. Vratio se u Šavnik i godinu radio u pošti, da bi nakon toga počeo da volontira u tamošnjem Domu zdravlja i odrađuje pripravnički. Bilo je to u jesen 1985.
“Tada je ovo bio Dom zdravlja sa stacionarom, bilo je zaposleno preko 40 radnika, a dnevno smo imali do 30 pacijenata, jer je u to vrijeme u našoj opštini bilo oko pet hiljada stanovnika. Imali smo tada preko 800 radnika u proizvodnji, razvijena je bila industrija, bilo je puno omladine, puno svega. Ali, malo po malo, Šavnik je danas na margini”, sa sjetom priča tehničar koji žali za vremenima kada je u varoši na tri vode i sa dvije zore, cvjetao život.
Labud, Miraš, Krsto - ljekari od kojih se imalo šta naučiti
Kada je počeo da radi, u Domu zdravlja su bila dva ljekara, pneumofiziolog Labud Minić i i internista i kardiolog Miraš Tomić, dok je Krsto Rajković bio na specijalizaciji za pedijatra.
“To su bili pravi ljekari, stručnjaci, i ko je htio mogao je od njih da nauči podosta”, kaže Dragan koji je medicinsku praksu ispekao u vojsci, u garnizonskoj ambulanti na Novom Beogradu, gdje je bilo više od 50 zaposlenih, a dnevno su imali i do 300 pacijenata.
“Tu sam stekao malo zanata i znanje iz srednje škole povezao sa praksom. A onda sam u Šavniku zanat učio od ljekara. Imao od koga šta da naučim. Tako meni, jedno jutro, kaže doktor Minić: ‘Hoćeš li, mali, da te naučim da slušaš pluća? Bio si dobar đak, vidim interesuješ se’. I tako ja za njim u vizitu i jedno 20 jutara mi je pokazivao kako izgleda kad zdrava pluća rade. A onda smo prešli na upale pluća, opstruktivni bronhitis i takve stvari. Pokazuje on meni i kada nađe mjesto gdje je upala pluća, kaže mi: ‘Slušaj sad i pamti’. Kakva je to persona bila. I Miraš Tomić je bio izuzetno dobar stručnjak. Ali, Miraš je volio da se šali, dok je Labud bio ozbiljan”.
Prisjeća se Dragan da su tada po selima bile raspoređene radio-stanice, jedna u Bijeloj, a druga u Dužima, da su u Boanu i Bukovici imali fiksne telefone, i da su on i doktor Tomić često zimi morali po nekoliko kilometara da prepješače da bi stigli do pacijenta.
“Nekada bi u Šavniku pao snijeg u novembru i do maja ostajao. Nema čišćenja jer nije bilo mnogo mehanizacije, i ideš autom dok možeš, a onda pješke. Ko god zovne, moraš ići. Bilo je dana, odemo ujutro u sedam, a uveče se u deset sati vratimo. Najduža ruta koju smo pješke prošli po snijegu bila je Bijela-Kravica, nekih sedam-osam kilometara, a snijeg do pasa. Miraš Tomić, moj kolega Dragan Šćepanović i ja, gazili smo snijeg uz neke strane, propadali, i kad tad nismo pocrkali, živjećemo sto godina čini mi se. A redovno smo znali da gazimo pješke po 5-6 kilometara”.
Početkom devedesetih doktor Minić odlazi za Srbiju, a zatim u Ameriku, Tomić je postao zatvorski ljekar, a Dom zdravlja u Šavniku se pripaja nikšićkom Domu zdravlja i postaje zdravstvena stanica sa duplo manjim brojem radnika.
“Tada se i doktor Rajković vratio sa specijalizacije. Kakav je to doktor bio, genije. Mislim da ravnog njemu neće dolaziti. On je kod troje djece ovdje samo pod slušalicom otkrio srčane mane, poslao ih u Beograd, tamo našli isto što je on rekao, operisali ih i tako je spasio tu djecu. To je stvarno jedan melemni čovjek, pun znanja i od njega je mogao čovjek najviše da nauči koliko je znao. Međutim, dođoše zla vremena, podijeli se partija, on se opredijeli za Bulatovića (Momira), i makoše ga odavde. A bio je persona prava, nije ljude gledao po tome ko je u kojoj partiji, ko je kakve nacije. Radio je maksimalno, ali, eto, ni to nije valjalo”.
Sa njegovim odlaskom, kaže Krsmanović, počeli su da se smjenjuju ljekari u Šavniku.
“Preko 30 ljekara se promijenilo. Sada trenutno dolazi pet dana jedan ljekar, pa onda pet dana drugi, a naša Sanja Bušaj, koja je ovdje radila sedam-osam godina, sad je na specijalizaciji u Brezoviku, i ovdje dolazi vikendom da pomogne. Danas u zdravstvenoj stanici ima 13 radnika, računajući i ljekara, i skoro 80 odsto zaposlenih su iz Šavnika i sela iz naše opštine”.
Djevojčica koju je donio na svijet dobila ime po njemu
Za 40 godina rada, oko 17 godina u Šavniku je bio samo jedan ljekar. Teren razuđen, oko 550 kvadratnih kilometara, pacijenata na sve strane, ljekar ne može svuda da stigne, pa su tehničari često morali da sami izvode brojne intervencije. Dragan je tako, silom prilika, često obavljao i posao babice.
“Od Mare i Rajke, dvije strašne babice koje su porodile hiljadu djece, naučio sam i da porađam. Sigurno sam babicama pomogao prilikom porođaja stotinu porodilja, a šest žena sam sam porodio. Sva djeca su živa i zdrava. Naučile me babice, u slučaju da ostanem sam, a neka mora da se porodi, da pregledam trudnice, da znam kad ih vozimo za Nikšić, a kad se moraju poroditi u našoj ambulanti. Koleginicu iz apoteke sam porodio, a jedna djevojčica je dobila ime po meni, Dragana. Njenu majku sam porodio ovdje u intervencijama, jer nije mogla ni da dospije gore do sale”.
Jedan porođaj, kaže, posebno pamti. Doktor Spasoje Tomašević, sestra Mara Cerović i vozač, otišli u selo Strug, zbog nekog hitnog slučaja, a iz Bijele zovu da kažu da je trudnica prokrvarila. Zovne Dragan ljekara da ga pita šta da radi i ovaj mu kaže da uzme “ladu” i da je hitno odveze za Nikšić, da ne bi izgubila dijete. Misleći da će je samo odvesti u Nikšić, ništa od pribora nije uzeo, ali kad su došli iznad škole, krene porođaj. Britvulinom je odsjekao pupčanu vrpcu, a pupak svezao hirurškom rukavicom koju je našao u ladici od auta.
“Nemam ništa pri sebi, nemam pelenu da stavim dijete koje je odmah, srećom, proplakalo. Kad ona kaže: ‘Ima još jedno dijete, ja nosim dvojke’. Te ja zovi Spasoja da mu kažem da Mara trči ovamo, da porađam ženu i da ima još jedno dijete. Srećom, bili su blizu i Mara je stigla da drugo dijete porodi. Sve je dobro prošlo, i majka i djeca su živi i zdravi, a ja sam od njih neku ikonu na poklon dobio, što sam je uspješno porodio”, prisjeća se Dragan porođaja koji mu je ostao najupečatjiviji.
Kad školski ranu zašije, sve mora proći kako treba
Uz Miraša Tomića je naučio, kako kaže, i da “šije rane”. Doktor Tomić je samo pacijente sa ozbiljnim povredama slao za Nikšić, a ostale rane je sanirao u Šavniku.
“Nikad nismo poslali bolesnika s nekim manjim povredama da ide preko Krnova za Nikšić, da mu dolje šiju ranu i da gubi vrijeme. Ovdje mu sašijemo ranu, damo tetanus, propišemo antibiotik i odemo kod pacijenta kući kada treba da se završi previjanje. Sigurno sam 30 puta sam sašio ranu. Tako me jednom Krsto Rajković zove da dođem, iako nijesam bio pripravan. Jedan moj školski drug imao neki sukob u gradu, udarili ga štanglom po glavi i ne da niko da mu šije glavu nego ja. Bilo je 27 konaca, rana se lijepo zamirila i poslije pola godine ništa se nije poznavalo. Nije htio da ide da snima glavu zbog hematoma. Kaže: ‘Ovo je meni školski sašio, neće mi ništa biti’. I nije mu ništa bilo”.
Uz Miraša Tomića je naučio da radi i abdominalnu punkciju.
“U selu Timar, bila je pacijentinja koja je imala karcinom jetre. Kod karcinoma jetre dođe do punjenja stomaka tečnošću i mora da se radi abdominalna punkcija. Išao sam s Mirašom 2-3 puta kod te pacijentkinje i pomagao mu. Tad je već Miraš sam radio kao ljekar, dođe mnogo pacijenata, a njega zovu iz Timara da mu kažu da se napunio stomak. Kaže on meni: ‘Danas idi ti i to završi’. Pitam ga kako sam da odradim punkciju, a on će: ‘Jesam te naučio, jesam, idi i izvadi ženi vodu’. Odem, ispustim sedam litara tečnosti, i poslije sam jedno četiri-pet puta radio abdominalnu sam”, kaže tehničar koga pola Šavničana oslovljava sa doktore.
Pamti, kaže, i komišione (febrilne konvulzije) i davanje fenobarbitala, i “davanje terapije”, i dječaka, sada pravnika, koji mu je “život za deset godina skratio”.
“Bio sam pripravan i doktor Tomašević me zove da hitno dođem. Kad tamo, dječak kolabirao. Jedva smo ga vratili i doktor mi kaže da odem s dječakom i njegovom majkom u Nikšić, kao pratnja. Mali se povratio, dobio boju i kad smo bili kod tunela Vojnik, dijete ponovo poče da krklja. Sav poplavio, vidim nema pulsa, majka plače i kuka. Odmah počnem vještačko disanje i masažu srca i čini mi se da mu je plavo bilo oko srca, koliko sam ga masirao. Sigurno je borba bila jedno 20 minuta. Poče mali da krklja i da prima vazduh, ja vještačko disanje, onda ponovo masažu, i vratim ga u život. Sigurno mi je skratio život za deset godina. Otac mi je poslije rekao da mu nikad nisu ustanovili dijagnozu... Eno ga, sad će pravdu da dijeli”, ponosno kaže Dragan jer je svjestan da iako je njemu maleni pacijent “skratio” život, on je njemu život produžio.
Morali znati više od kolega
Prisjeća se kako ga je stomatolog Manjo Tomić naučio da vadi zube i da ih je hiljadu izvadio, da je kolegi zubnom tehničaru pomagao, jer ovaj nije bio vješt u davanju injekcija, da je naučio odlično da čita EKG, da, nažalost, za nekoliko “dobrih ljudi, poznanika, nije bilo spasa” i da su mu njihove smrti teško pale. Kaže da je bilo i trenutaka kada bi se kolektiv proveselio, ispekao jagnje ili skuvao pasulj, malo i zapjevali.
“Neka mi ne zamjere kolege iz Nikšića ili Podgorice, ali mi smo morali da znamo više od njih. Oni imaju pored sebe ljekara, on sve radi, a oni mu pomažu, a mi smo često ostajali sami, jer je teren razuđen, pa ljekar nije mogao svuda da stiže”, kaže “doktor” Krsmanović koji namjerava da radi do 66. godine.
Ne isplati mu se ići u penziju samo sa jednim ispunjenim uslovom, kao što je uradila njegova koleginica koja ima penziju od 320 eura.
“Tehničarima su vazda plate bile male, pa tako moram ‘vatati’ oba statusa, jer kad je puna penzija, biće nešto. Žao mi je samo što Šavnik dođe na marginu. Nema omladine, nema industrije, nema posla, nema naroda. Moraju đeca ići iz Šavnika i tražiti parče ljeba”, reče Šavničanin čije troje djece je takođe otišlo iz varoši koja je ime dobila po žilavim vrbovim šavicama.
Bonus video:
