Gotovo polovini građana Crne Gore religija je bila nebitna devedesetih godina prošlog vijeka, u vrijeme okončanja krvavih ratova na prostoru bivše Jugoslavije.
Tridesetak godina kasnije, pitanje religije nevažno je tek za svakog osmog stanovnika najmanje republike u sastavu nekadašnje socijalističke Jugoslavije, dok ga važnim doživljava gotovo 86 odsto populacije.
O dramatičnim promjenama kod građana po pitanju religije svjedoče podaci World Value Survey (WVS), svjetske mape, koja u talasima mjeri kulturne vrijednosti koje utiču na društveni i politički razvoj država svijeta. Do sada su uradili sedam talasa mjerenja, a Crna Gora je učestvovala u tri.
O religioznosti govore i podaci sa posljednjeg popisa, prema kojima je ateista i agnostika u Crnoj Gori tek oko 2,5 odsto.
U prvom talasu istraživanja WVS, sprovedenom od 1995. do 1999. godine, građanima Crne Gore religija “nije važna” u 32,5 odsto slučajeva, a “nije važna uopšte” u 13,3 procenta. “Djelimično važna” i “veoma važna” je u 27,5, odnosno 23,8 odsto slučajeva.
Do bitnih promjena dolazi već u sljedećem talasu mjerenja od 2000. do 2004. godine, kada religija crnogorskoj populaciji postaje “djelimično važna” u 45 odsto slučajeva, a “veoma važna” u 18,9 odsto. Procenat onih kojima “nije važna” pada na 30,5 odsto, dok svega za 3,6 odsto religija “nije važna uopšte”.
Posljednji talas mjerenja, rađen od 2017. do 2022. godine, pokazuje “eksploziju” religioznosti - građanima Crne Gore religija postaje “veoma važna” u 63,1 odsto slučajeva, a “djelimično važna” u 22,8 odsto. S druge strane, “nije važna” za tek 7,7 odsto građana, odnosno za 5,5 procenata “nije važna uopšte”.
Crna Gora ima dugu istoriju oslanjanja na neformalna pravila, poput ‘kodeksa časti’, umjesto na institucije sistema, jer je njihovo postojanje i kredibilitet veoma upitan. Ovaj istorijski kontekst kroz generacije je stvarao plodno tle za vezivanje za religijske i tradicionalne modele regulisanja društvenih odnosa. To je posebno tačno u trenucima političke i ekonomske nesigurnosti
Da je povjerenje u religijske organizacije veliko, pokazalo je i ranije istraživanje Centra za građansko obrazovanje (CGO) “Suočavanje sa nesigurnostima u tradicionalnim okvirima”. Prema tom istraživanju, 58,7 odsto mladih ispitanika vjeruje svojoj religijskoj organizaciji u potpunosti ili puno. Istovremeno, za gotovo tri četvrtine mladih (72,4 odsto) prilikom izbora partnera značajno je odobrenje porodice, ali i vjerska uvjerenja, odnosno religija (56,4 odsto).
WVS zemlje na mapi grupiše prema kulturnim sličnostima, često povezanim s religijom, ekonomskim razvojem i istorijom. Tako su, na primjer, protestantske zemlje, poput Švedske i Norveške, sekularno-racionalne i samoizražajne, dok islamske naglašavaju tradicionalne vrijednosti.
Mapa otkriva kako razvoj društava vodi od osnovnih potreba ka naglasku na slobodi, pravima i učešću, prateći promjene kroz generacije. Koristi se za analizu globalnih kulturnih trendova i predviđanje društvenih promjena...
Cerović: Nekad bliži Skandinaviji, danas Zimbabveu, Turskoj i Iranu
Komentarišući nalaze WVS, psiholog i komunikolog Radoje Cerović ocijenio je da kretanje sistema vrijednosti u Crnoj Gori posebno karakteriše povratak tradicionalnim vrijednostima između 2004. i 2023.
“To se donekle može objasniti kroz kombinaciju psiholoških, socio-ekonomskih, kulturnih i političkih faktora. Ovo kretanje predstavlja dramatičan pad sa nivoa sekularno-racionalnih vrijednosti, koji je bio približan skandinavskim zemljama, u pravcu vrijednosti karakterističnih za društva poput Zimbabvea, Turske, Irana i Libana”, kaza je Cerović za “Vijesti”.
On pominje više faktora za koje smatra da su ključni za povratak tradicionalnim vrijednostima u Crnoj Gori, a kao prvi navodi socio-ekonomsko raslojavanje i fragmentacija društva:
“Rast objektivnog socio-ekonomskog raslojavanja, uz dodatni subjektivni osjećaj nepravde i nejednakosti, dovodi do smanjenja povjerenja i sposobnosti kolaboracije unutar društva. Ovo je posebno izraženo u kontekstu Crne Gore, gdje socio-ekonomske razlike utiču na sve sfere života. Mnogi ekonomisti, na primjer Željko Bogetić, isticali su važnost koncepta ‘trust’ (povjerenje) za svaki aspekt ekonomskog i društvenog razvoja. Povjerenje u Crnoj Gori opada i zbog percepcije elitizma, korupcije, i političke polarizacije”.
Devastacija obrazovnog sistema i nedostatak kredibilnih institucija
Prema Ceroviću, sljedeći faktor je “devastacija obrazovnog sistema”. On upozorava da rezultati PISA testova pokazuju drastično opadanje kvaliteta obrazovanja, posebno u prirodnim naukama:
“Umjesto podsticanja kritičkog razmišljanja i radoznalosti, školski sistem postaje zastrašujuće stresan i formalno apstraktan. To odbija mlade od nauke i racionalnog promišljanja o doprinosi povratku tradicionalnim i religijskim vrijednostima kao ‘sigurnim utočištima’”.
Kao jedan od faktora koji je doprinio tome da se Crna Gora vrati tradicionalnim vrijednostima, navodi i “istorijski nedostatak stabilnih i kredibilnih institucija društva”. Cerović je ocijenio da Crna Gora ima dugu istoriju oslanjanja na neformalna pravila, poput “kodeksa časti”, umjesto na institucije sistema, jer je njihovo postojanje i kredibilitet veoma upitan.
“Ovaj istorijski kontekst kroz generacije je stvarao plodno tle za vezivanje za religijske i tradicionalne modele regulisanja društvenih odnosa. To je posebno tačno u trenucima političke i ekonomske nesigurnosti. Istorijski trenutak socijalističkog sistema doveo je do percepcije jednakosti i pravednosti, i pojačao ‘trust’ u istorijski možda najvećoj mjeri. Ono što se događalo nakon toga je bio put u suprotnom pravcu sa jasnim i očiglednim posljedicama. Ne samo da je nejednakost eksplodirala, već su se i amortizacioni mehanizmi, čija je uloga da ublaže posljedice nejednakosti (socijalna davanja, penzijski sistem, javni zdravstvo, javno školstvo, meritokratski sistemi javne uprave i slično) pokazali kao sasvim neadekvatni, stihijski koncipirani i u kranjem nesposobni da pariraju negativnim trendovima”.
Kleronacionalističke ideologije
Cerović upozorava da društvo dodatno polarizuju nacionalističke i kleronacionalističke ideologije, koje stvaraju osjećaj pripadnosti sa sve manjim grupama zasnovanim na religijskom i etničkom, ali i ideološkom identitetu.
“To cijepanje ne samo da nije prestalo - kako to stranke u vlasti tvrde od 2020. godine, već je tek sada postalo dominantan društveni diskurs”.
Cerović ističe i da crnogorsko društvo gubi unutrašnje povjerenje:
“Ono se fragmentira po horizontali (socio-ekonomsko raslojavanje), ali i vertikali (po raznim identitetskim jedinicama) prelazi u stanje kompeticije - aktiviraju se mehanizmi nadgornjavanja, antagonizma i nepovjerenja. Ovo blokira svaki potencijal za razvoj i pojedinca i društva, jer ljudi teže kolektivističkim i tradicionalnim vrijednostima kao mehanizmima sigurnosti”.
Cerović je ocijenio da važnu ulogu ima i promjena u percepciji vrijednosti kroz tranziciju i generacijske razlike. Kaže i da je postkomunistička tranzicija “bila nagla i nepravedna”, te da je donijela “donijela stres i nesigurnost, što je ojačalo kolektivističke vrijednosti”.
“Ovi sistemi vrijednosti imaju funkciju da osiguravaju osnovni i minimalni nivo zajedništva u nesigurnim vremenima, ali su sustinski nekompatibilni sa razvojem društva kakvom svjedočimo u nekim zemljama Zapadne Evrope, a posebno skandinavskim društvima”.
U tome što se Crna Gora vraća tradicionalnim vrijednostima, kako je kazao, bitnu ulogu igraju i generacijske razlike.
“Mlađe generacije, iako izloženije globalnim trendovima digitalizacije i migracija, u Crnoj Gori još ne pokazuju visok nivo vrijednosti samoizražavanja, što je druga velika dimenzija ovog istraživanja. Samoizražavanje (self-expression) kao antipod sistemu vrijednosti zasnovanom na ‘preživljavanju’ (survival) je mjera sazrijevanja i emancipacije društva. Ova vezanost crnogorskog društva za vrijednosti ‘preživljavanja’ posljedica je ograničenog kvaliteta obrazovanja, manjka ekonomskih prilika i konzervativnog društvenog okruženja koje oblikuje poglede na svijet”.
Cerović navodi i globalne trendove i uticaje:
“Iako globalni trendovi poput digitalizacije i migracija mogu izazvati privremeno usvajanje liberalnijih vrijednosti, oni značajno jačaju tradicionalne vrijednosti u društvima poput Crne Gore, gdje nepovjerenje prema ‘novim’ stavovima, mišljenjima i trendovima koji se doživljavaju kao strani ili daleki, dovodi do straha od gubitka sopstvenog identiteta i osjećaja haosa i dezorijentacije”.
Propaganda, iluzija i crkva kao biro rada
Sagovornik “Vijesti” posebno naglašava uticaj Srpske pravoslavne crkve (SPC), koja “koristi postojeće društvene probleme, poput nejednakosti, korupcije i slabosti institucija, kako bi privukla mlade”.
Ako država nije u stanju da ispravi neku nepravdu, tu je SPC i njena 'bratstva' i sl. Razrađeni i vjekovima usavršavani mehanizmi hipnotičke i subliminalne komunikacije, koje veoma efikasno utiču na emocije i podsvijest, mehanizmi su koje nijedna forma moderne komunikacije nije realno prevazišla u efikasnosti...
“Kroz kapilarnu propagandu, religijsko razmišljanje je predstavljeno kao savremeni oblik pobune i hrabrosti. Ovo stvara iluziju da je povratak konzervativnim vrijednostima neka forma modernosti i pobune. Time se realno manipuliše duhovnošću i razvija uticaj tradicionalnih ideologija”.
Prema njegovim riječima, “religijska propaganda i vjerski proselitizam (nametljivo, nasrtljivo vrbovanje, prim. aut) se hrane nedostacima u društvenim sistemima”.
“Loš obrazovni sistemi koji nije u stanju da razvije sklonost i ljubav ka prirodnim naukama i racionalnom razmišljanju, nagli porast tzv. ‘duhovnih’ sadržaja u medijima, kao i skoro potpuni izostanak naučnih i naučno-popularnih sadržaja iz medija su još jedan važan faktor. Surovo socio-ekonomsko raslojavanje i nedostatak adekvatne socijalne politike stvaraju osjećaj nepravednog i frustrantnog zivota, a crkva nudi podršku i prisno okruženje, u zamjenu za suspendovanje racionalnog i povinovanje religijskom principu. Nepravedni i nemeritokratski sistemi zapošljavanja, osim što frustriraju sami po sebi, otvaraju ogroman prostor za crkvenu propagandu, pogotovu u trenutku u kojem je vlast omogućila Crkvi kadriranje i uspostavila je kao paralelni biro rada za izabrane”.
Cerović navodi i problem usluga iz domena mentalnog zdravlja, što dovodi do toga da ljudi nerijetko traže pomoć duhovnika, a ne ljekara:
“Formalistički, birokratski hladni kanali pristupa postojećoj ponudi usluga iz domena mentalnog zdravlja u domovima zdravlja i centrima za mentalno zdravlje, uz nedovoljnu zaštitu privatnosti u javnom zdravstvu, ozbiljno smanjuju broj ljudi koji se obraćaju psihijatrima, a nepostojeća regulacija i izostanak zakona i Komore u domenu kliničke psihologije čini da se ogroman broj ljudi za pomoć obraća raznim duhovnicima i predstavnicima Crkve. Oni ne samo da prihvataju da ‘rade’ sa tim ljudima u ozbiljnoj nevolji (i tako ih duboko indoktriniraju i manipulišu), već ih aktivno odbijaju od ideje da se obrate profesionalcima iz domena mentalnog zdravlja. Osjećaj krivice i grijeha koji oni ponekad usađuju, ostavlja duboke tragove na emocionalni život osoba”.
Ocijenio je da nedostaci u sistemu dostupnosti i finansiranja zdravstvenih usluga oslobađaju prostor raznim vjerskim organizacijama da ljude animiraju i privuku humanitarnim radom.
“Ako država nije u stanju da ispravi neku nepravdu, tu je SPC i njena ‘bratstva’ i sl. Razrađeni i vjekovima usavršavani mehanizmi hipnotičke i subliminalne komunikacije, koje veoma efikasno utiču na emocije i podsvijest, mehanizmi su koje nijedna forma moderne komunikacije nije realno prevazišla u efikasnosti. Atmosfera crkve, duhovna muzika, religijski žargon i jezik, mirisi i mantije, sve je to dio jednog veoma efikasnog sistema oblikovanja stavova i emocija, i moćan je alat za ubjeđivanje i indoktrinaciju. U krajnjem, niko Crkvi ne želi da uskrati pravo na djelovanje, ali kada država, namjerno i svjesno prepusti crkvenim institucijama prostor koji bi trebalo sekularni državni sistemi i institucije da pokrivaju, ovakve društvene posljedice su sasvim očekivane”.
Na pitanje da li razlog vraćanja tradicionalnim vrijednostima u Crnoj Gori vidi samo u SPC ili u religiji generalno, Cerović kaže da je “SPC daleko najmoćnija religijska organizacija u Crnoj Gori, i da njeno djelovanje daleko prevazilazi uobičajene i očekivane metode vjerskog proselitizma”.
“Ona se pokazala kao vrlo efikasna i agresivna u inicijativama koje polaze od lobiranja i korištenja sopstvene privilegovane pozicije za ogroman politički uticaj, pa sve do obavještajnog i vojno-propagandnog djelovanja kojem je crnogorska javnost često bila izložena, kako devedesetih, tako i danas. Neoporezivost, kao i potpuna operativna i finansijska netransparentnost Crkve ostavljaju joj ogroman prostor za tajno i neprimjereno djelovanje”.
Prema rezultatima popisa održanog u decembru 2023. godine, najviše građana Crne Gore se izjasnilo da su pravoslavci - 71,10 odsto (443.394). Slijede pripadnici islamske vjeroispovijesti - 19,99 odsto (124.668), dok katolici čine 3,27 stanovništva (20.408).
Politika (ni)je važna
Osim što, kako to pokazuju podaci prvog talasa WVS svjetske mape za Crnu Goru, mnogim njenim građanima u periodu od 1995. do 1999. godine religija nije bila važna, nije im važna bila ni politika. Takav odnos prema politici tada je imalo 36,6 odsto građana.
Ali, suprotno religiji, koja u godinama koje slijede građanima postaje važnija, politika za njih igra sve manju ulogu.
Tako u drugom talasu, u periodu od 2000. do 2004. godine, njih 48,1 odsto navodi da politika “nije važna”, dok u posljednjem talasu, iz 2022. godine, građani u Crnoj Gori navode da za njih politika “uopšte nije važna” (31,4 odsto).
Prema tom posljednjem talasu, za 40,9 odsto građana povjerenje u pravosudni sistem “nije preveliko”. Isti odgovor, kad je u pitanju Vlada, daje 34,9 odsto njih. Slično je i sa povjerenjem u političke partije i parlament, da ono “nije preveliko” navelo je 38,4 odsto, odnosno 38,6 odsto građana.
Bonus video:
