Otkriven spomenik Urošu Toškoviću na barskom šetalištu: Mrki pogled maga u raspertlanim cokulama

Genije na planeti i crtački mag, tako je Ljubiša Tošković opisao svog brata, akademskog umjetnika Uroša Toškovića, čiji je spomenik juče otkriven na šetalištu kralja Nikole u Baru.

Skulptura od bronze visoka dva metra, umjetnika Zlatka Glamočaka, zamrzla je lik i djelo poznatog likovnog ekscentrika.

Porodica je ponosna na njega, kazao je njegov brat “Vijestima”, a ova skulptura je vjerodostojan znak onoga što je bio i što je za sobom ostavio. Bio bi zadovoljan ovim djelom, smatra Ljubiša Tošković, ali ne bez kritike. Ipak, bila bi mu velika čast što ga je u bronzi uklesao kolega Glamočak čiji je rad cijenio.

“Volio je Crnu Goru, zato joj se i vratio iz Pariza. Zašto je odabrao Bar? Zato što je Bar jedna ljepota, jedna širina, jedna sloboda crnogorska. On je završio umjetničku školu u Herceg Novom, ali je opet izabrao Bar. Nije ni Budvu, nije ni Tivat, ali Bar jeste jer je to slobodarski grad”, kazao je Ljubiša Tošković govoreći o svom bratu i tragu koji je ostavio u gradu pod Rumijom.

Kada bi Uroš nešto mogao da kaže danas, Ljubiša smatra da bi bio oduševljen. Njegov duh ostaje vječan, dok je Crne Gore i svijeta.

Toškovićev spomenik vjerodostojan je simbol onoga što je umjetnik bio - surov, žilav, ekscentričan, energičan i neponovljiv. Od sada će Barane čekati i mrkim pogledom pratiti na onom mjestu na kojem su ga najčešće mogli i vidjeti, na gradskoj plaži pored poslastičarnice.

Brojni Barani, umjetnici, laici, slučajni prolaznici, obožavaoci, juče su došli da među prvima još jednom vide i osjete Toškovićev duh na dobro poznatom mjestu. U redu su čekali da mu se primaknu i iz blizine uvjere u vjerodostojnost, kao da je njihova obaveza da se postaraju da Tošković bude ovjekovječen na pravi način.

Doktorka Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti, na ceremoniji povodom otkivanja spomenika kazala je da su u Crnoj Gori rijetke prilike otkrivanja spomen-obilježja umjetnicima. Tim prije što zakonska norma propisuje da od smrti onoga kome se spomenik podiže mora proći 20 godina, a Tošković je svijet napustio prije šest.

Ipak, snažnim zalaganjem lokalne uprave, naglasila je, resorno Ministarstvo kulture i medija je dalo suglasnost da Tošković bude izuzetak.

“Uroš Tošković je i u ovom slučaju presedan. Suvišno je reći da on to zaslužuje”, ocijenila je Miranović.

Zlatko Glamočak, autor skulpture, je poput Uroša - usamljeni borac, gubitnik i pobjednik u bitkama istrajnosti i opstanka dragocjenjene, rijetke, umjetničkom biću imanentne istine, poručila je i naglasila da su obojica stvarali u Parizu gdje je jako teško istaći se kao umjetnik.

“Nemirnog duha i stava, u permanentnoj akciji i pokretu, Glamočakov Uroš je ogoljen do svoje biti. Vretenastog fizikuma, žilavog anatomski definisanog tijela u raspertlanim cokulama, naboranog čela, namrštenih obrva, ljutog pogleda, očiju koje se smiju, rugaju životu i istovremeno kore, pokoravaju, čine bespomoćnim pred usudom neposredne uroševski komunicirane istine”, kazala je istoričarka umjetnosti.

Vajar Zlatko Glamočak, koji je Toškovića ponovo vratio u Bar, šest godina od kako je napustio svoj dio obale, kazao je da je ova skulptura simbol mudrosti, kao što je i Tošković bio. Predstavio ga je na liniji od mora ka kopnu jer je izašao iz vode, a ogrnut je mokrim plaštom koji mu daje mesijansku viziju, sa velikim cipelama, cokulama, nekoliko brojeva većim.

“To mu daje jedan imidž i izgled čovjeka sa margine, kako je on samo spolja djelovao. Tošković je i na daskama vode jer onaj koji iz vode izađe je preživio, a Tošković je svjedok onoga što se dešavalo kroz istoriju i tu je svjedočio svojim četkama”.

Njegovo tijelo je postavljeno u dijagonali, golo, čak mu nije potrebna ni koža. Na leđima mu je vreća, mošti svijeta kojem je on svjedočio. U njima nosi četke, pojasnio je Glamočak. U dijagonali je jer tijelo trči za glavom, da se glava ne odvoji i pobjegne.

Plašt sa bronzanog Toškovića je, pored Glamočaka i Miranović, skinuo prvi čovjek Bara Dušan Raičević, koji je kazao da odaju počast umjetniku koji je prevazišao granice vremena i prostora.

“Njegova umjetnost nije bila samo izraz izuzetnog talenta i neukrotivog duha, već i dokaz neumorne potrage za istinom i slobodom kroz liniju i oblik uz konstantnu demonstraciju njegove autentičnosti”.

Zahvalio se svima koji su dali svoj doprinos da se ovaj projekat realizuje, Toškovićevoj porodici, ali i svojim sugrađanima, posebno Milunu Lutovcu i Jocu Radoviću, poštovaocima djela Uroša Toškovića.

Izložba i performans

Nakon predstavljanja spomenika, program se nastavio u Galeriji Velimir A. Leković, gdje su upriličeni izložba Toškovićevih radova iz legata galerije i performans glumca Slavka Kalezića.

Obučen u crno ušao je u prostoriju galerije koju je u tom momentu ispunio smijeh Uroša Toškovića sa audiozapisa, na kom je umjetnik govorio prije ulaska glumca. Kalezić je pred sobom držao veliku fotografiju lica umjetnika. Sa zadnje strane slike pred sobom je čitao tekst koji se odnosio na Toškovićev život.

“Uroš se u sebi iskreno začudio: ‘Zar su mladima još potrebni bogovi, bre?’”, kazao je Kalezić, govoreći o događaju kada je mlad čovjek prišao Toškoviću, a koji se kladio sa drugovima da smije da mu priđe.

A potom, ponovo se čuo Toškovićev glas.

“Ja ne vjerujem da ima Boga, ali vjerujem da ima neko savršenstvo isto Bogu”, bile su njegove riječi.

Kalezić je performansom u kom su prisutne Toškovićeve oči duboko posmatrale, prošao kroz razne momente njegovog života, pa tako i kroz susret sa Pablom Pikasom, kada se Tošković zapravo jako razočarao.

“Nikad više nije poželio da bude njegov đak”, rekao je Kalezić.

Iz perspektive umjetnika glumac je kazao:

“Osjećam se uništen kad sam sa drugima, tek u samoći postajem svoj gospodar, dok drugi naprotiv kad izađu iz gomile osjećaju se izgubljenim i nezaštićenim. Svako druženje je kukavičluk i zavaravanje, a samoća je hrabrost i bogatstvo”.

Performans o umjetniku otkriva njegovu ljubav i posvećenost crtežu, gdje se on kad nacrta jedan crtež osjeća “kao najbogatiji čovjek na svijetu, pročitao je Kalezić.

Priča o njemu otkriva život koji je nepredvidiv, otkriva osuđenost na smrt i glad u Parizu, ali i samouvjerenost, svijest o sopstvenom geniju, i činjenici nikad nije zaboravljao na Crnu Goru, čak i onda kad je bio daleko. Priče svjedoče o nepokolebljivosti, odlučnosti i stavu.

“Ja od 80 godina savršeno vidim, idem u najbolje restorane, samo čupnem kol’ko mi treba, i na neki način svakih sedam dana samo pijem kišnicu i tri glavice zelene salate pojedem. Poslije toga uzmem zemlju, zamiješam sa kišnicom, stavim malo meda, to je recept za dugovječnost”, kazao je Tošković na snimku.

On i sada nastavlja da podsjeća:

“Dragi prijatelji, ne gubite vrijeme i radite svoj posao pola do bola”.

Kalezić je na kraju kazao da je Tošković bio izuzetan crtač i slikar, poznat po svom ekspresionističkom pristupu i avangardnoj estetici.

“Njegova djela ispunjena dubokom filozofskim promišljanjima i introspektivnim temama ostavila su neizbrisiv trag u crnogorskoj i svjetskoj umjetnosti, što ga čini jednim od najvažnijih umjetnika našeg prostora. Vječna mu slava i hvala”, rekao je Kalezić, nakon čega su posjetioci još neko vrijeme ostali da analiziraju i dive se Toškovićevim crtežima.