Bjelopoljka Slobodanka Gurešić je već deset godina vezana za kolica, zbog nezgode koju je doživjela u 15. godini. Danas ima 24 godine, reprezentativka je Crne Gore u stonom tenisu za osobe sa invaliditetom i studira u Podgorici, gdje stanuje u studentskom domu.
Do prije samo nekoliko mjeseci, živjela je u Domu za stare u Bijelom Polju, gdje je smjestio Centar za socijalni rad tog grada. Tih dana se nerado sjeća i kaže da je tamo doživljavala traume, jer se dešavalo da neko od starih osoba sa kojima je boravila u istoj sobi, umre pred njenim očima.
“Svakodnevno sam gledala kako ljudi umiru i to nije baš lijepo sjećanje. Dodatno, život u Domu za stare mi je bio ograničen”, kazala je ona “Vijestima”.
Zahvaljujući Udruženju mladih sa hendikepom (UMHCG) prije nekoliko mjeseci je starački dom zamijenila studentskim.
“Život mi se promijenio na bolje”, kaže ona.
Gurešićeva je jedna od nekoliko stotina korisnika različitih servisa koje UMHCG realizuje zahvaljujući sredstvima dobijenim na konkursima Komisije za igre na sreću.
Ta NVO je nedavno, uz 197 drugih, premijeru Dušku Markoviću uputila inicijativu za povlačenje iz procedure predloge Zakona o izmjenama i dopunama zakona o NVO i Zakona o dopunama zakona o igrama na sreću. Iz NVO navode da su ti zakoni doneseni na štetu civilnog sektora, te da podrazumijevaju “drastično” smanjenje finansijske podrške iz državnog budžeta projektima NVO.
UMHCG je godinama korisnik raspodjele dijela prihoda od igara na sreću. Među programima koje su realizovali zahvaljujući tim sredstvima su studentski servis, servis psihosocijalne podrške, u nekim godinama djelimično program za pse vodiče i pomagače, projekat portal i časopis DisabilityINFO.
Za taj period, kako navode iz UMHCG, preko 200 studenta s invaliditetom i onih koji su već diplomirali je dobijalo podršku oko upisa na fakultet, dobijanja studentskog smještaja, pomoć oko literature, oslobođeni su školarine...
UMHCG realizuje i servis zahvaljujući kojem zainteresovani mogu dobiti pravne savjete.
Zahvaljujući njima, Gurešićeva je po napuštanju Doma za stare u Bijelom Polju ostvarila pravo na tuđu njegu i 50 odsto materijalnog davanja, iako je, kako navodi, imala pravo na puni iznos.
“Za ličnu invalidninu sam odbijena, iako imam procenat invaliditeta 90 od 100 odsto i imam pravo na nju. Uložene su molbe, žalbe i tužbe povodom toga i nadam se da će problem biti riješen sudskim procesom”, kazala je ona.
Kao aktivnom sportisti, za Slobodanku je, kako kaže, najvažnije da ima servis podrške.
“Bez personalne asistencije moj život ne bi bio isti“, dodaje ona.
Servis personalne asistencije znači mnogo i za studentkinje Anđelu Dragović i Nevenu Kovačević.
Dragović je na drugoj godini prava u Podgorici. Servis personalne asistencije koristi nešto preko godinu dana, a kako je aktivna u UMHCG, imala je priliku da učestvuje u velikom broju radionica, treninga i projekata.
“Sve to mi je pomoglo da budem sigurnija, samostalnija, sve što sam pohađala je mnogo uticalo na moje samopouzdanje”, kaže ona.
Kao posljedicu boravka u inkubatoru, 25-godišnja Nevena ima oštećenje vida i vidi samo svjetlost. Nakon završetka osnovne i srednje škole u Resursnom centru za djecu i mlade u Podgorici, upisala je novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, gdje je sada na specijalističkim studijama. Zahvaljujući servisu personalne asistencije, kojeg koristi već tri godine, osjeća se samostalnije.
“Mnogo lakše, brže i uspješnije izvršavam sve obaveze, koje ranije nisam mogla obavljati bez pomoći porodice. Pošto ne mogu da čitam, asistentkinja mi pomaže prilikom učenja, tako što mi na diktafonu snima literaturu neophodnu za spremanje kolokvijumma i ispita, kao i za izradu seminarskih i drugih studentskih radova“, kazala je ona.
Asistentkinja sa Nevenom odlazi i na fakultet, zajedno posjećuju događaje koji su joj značajni i pomaže joj u nekim svakodnevnim aktivnostima, za koje joj je pomoć neophodna.
“Servis personalne asistencije je u velikoj mjeri doprinio uspjehu koji sam postigla do sada, jer mi je na ovaj način znatno olakšano studiranje i omogućeno da obaveze izvršavam efikasnije, te da budem manje zavisna od ljudi u okruženju“, rekla je Kovačevićeva.
Mlada Nikšićanka planira i magistarske studije i nada se zaposlenju u struci.
“Najveća mi je želja da budem radijski novinar“, rekla je Kovačevićeva.
Njena sugrađanka Svetlana Radović isto ima oštećenje vida - na lijevom oku potpuno, a na desnom veliko. Fizički ostatak vida joj je oko osam odsto. Pritom ima blaže oslabljenje desne ruke i noge.
Radovićeva je studirala psihologiju i sada radi kao projekt menadžerka u Udruženju mladih sa hendikepom Nikšić. Kao i Kovačevićeva, imala je mogućnost da koristi servis personalne asistencije, ali kaže da joj tada nije bila potrebna ta vrsta podrške.
„Koristila sam psihološko savjetovalište i to mi je mnogo pomoglo u prevazilaženju nekih ličnih dilema i teškoća“.
Ukoliko ostanu bez sredstava od dijela prihoda igara na sreću, u UMHCG će, kako je kazala Vujačićeva, biti prinuđeni da smanje broj korisnika i nivo usluge.
Tokom proteklih godina, zahvaljujući podršci UMHCG, ostamostalilo se 14 mladih s invaliditetom.
„ Država , s druge strane, podržava, odnosno sama direktno ulaže jedino u servise koji i dalje predstavljaju isključivo institucionalizaciju korisnika, ali istovremeno ne razvija nove servise koji bi OSI obezbijedili samostalnost“, rekla je nedavno izvršna direktorica UMHCG, Marina Vujačić.
Država, kako je dodala, nema individualan pristup korisnicima, već usluge pruža manjim ili većim grupama...
Servisi NVO su jeftiniji od državnih
Dnevni centri se, navodi Vujačićeva, finansiraju sa državnog i lokalnog nivoa - država pokriva režije, a opštine plate zaposlenima. Vujačićeva navodi da su opštine Cetinje, Podgorica i Nikšić u 2017. odvojile skoro 355 hiljada eura - Prijestonica 100.000, Nikšić 143.000, od čega 140.000 samo za plate, Podgorica 111.600, od čega je za neto zarade odvojeno 65.800 eura. Za Zavod za socijalnu i dječiju zaštitu, koji između ostalog kontroliše kvalitet pruženih usluga, iz državnog budžeta je odvojeno 295.004 eura.
U Crnoj Gori, dodaje Vujačićeva, ima 12 dnevnih cenatara, koji lokalne samouprave na godišnjem nivou koštaju oko 1,2 miliona eura.
„Sve i da država preuzme sve servise koje mi sprovodimo, a to nije učinila prethodnih godina, oni će koštati neuporedivo više nego što koštaju posredstvom NVO“, tvrdi Vujačićeva.
Novaković: Vlada NVO još smatra socijalnim kategorijama
Izmjenama zakona koje Vlada predlaže, propisano je da projekti NVO budu finansirani u iznosu od najmanje 0,2 odsto tekućeg godišnjeg budžeta, dok bi za kofinansiranje projekata podržanih iz EU fondova bilo obezbijeđeno dodatnih 0,1 osto budžeta.
“Prevedeno u cifre, to znači da bi ukupna sredstva, koje Vlada godišnje namjerava da usmjeri na realizaciju projekata u svim oblastima od javnog interesa, iznosila 2,4 miliona eura, čime Crna Gora ostaje država sa najmanjim izdvajanjima za projekte u oblastima od javnog interesa u regionu”, rekla je nedavno Ana Novaković iz Centra za razvoj NVO.
Vlada time, kako je rekla, dokazuje da NVO još smatra socijalnim kategorijama, iako te organizacije, kaže Novaković , u budžet vrate onoliko koliko iz njega dobiju za projekte.
Bonus video:
