Kolašinci ne drže mnogo do vansudskog dogovora, pa se vrlo rijetko daju nagovoriti na takav način rješavanja koflikta sa sugrađanima.
Advokati iz te opštine kažu da ni visoki troškovi sudskog postupka nijesu dovoljan razlog da njihove sugrađane odvrate od namjere da se upuste u građanske parnice.
Samo za početak sudskog postupka potrebno je izdvojiti minumum par stotina eura, kasnije se ta suma uvećava angažovanjem vještaka, odlaganjem ročišta i ostalim troškovima...
Uprkos svemu, ocjenjuju advokati, postupci se često pokreću bez stvarne potrebe, a troškovi nerijetko višestruko premašuju vrijednost onoga što se želi ostvariti sudskom odlukom.
Tradicionalno, najviše se sude oko nekretnina.
Tokom minule dvije godine godine, značajno je porastao i broj parnica oko ostvarivanja prava iz radnog odnosa, pa je na desetine takvih postupaka trenutno u toku ili pred okončanjem.
Njih su pokrenuli radnici lokalne uprave koji su ostali bez posla kao tehnološki viškovi.
U advokatskim kancelarijama ne kriju da njihove klijente često pokreće inat, emocije: “I potreba da dokažu da su u pravu, pa tada ne razmišljaju praktično”.
Bivši predsjednik kolašinskog suda, sada advokat Zoran Rakočević kaže da je svjedok dugogodišnjih sudskih sporova koji se vode zbog dva kvadratna metra zemljišta, odnosno zbog neslaganja oko međaša.
Značajan broj slučajeva, naglašava, su oni u kojima troškovi višestruko prelaze vrijednost imovine koja je sporna.
Rakočević, međutim, tvrdi da su tokom 70-ih godina prošlog vijeka sugrađani češće tražili pravdu pred sudom.
“Od 1972. do 1879. godine bio sam predsjednik suda i tada u gradu nije bio nijedan advokat. Građanima je neka vrsta pravne pomoći pružana u Opštini. Naravno, pošto je bilo jeftinije, lakše je bilo potražiti pravdu pred sudom. Advokatske tarife u Crnoj Gori su sada na nivou onih u mnogo razvijenim zemljama. Iako su realne, mislim da su previsoke za ovdašnji standard. No, ipak, to često nije razlog da se dovoljno razmisli o svrsishodnosti upuštanja u sudski proces”, kaže on.
Značajan broj njegovih klijenata minulih godina je morao na sud, jer je njihovo zemljište u Upravi za nekretnine ubilježeno kao vlasništvo države.
Riječ je o neprecizno obilježenim parcelama ili običaju da se zemljište pod šumom knjiži na Upravu za šume, ukoliko je pravi vlasnik bio odsutan sa izlaganja.
“Ispravljanje takvih grešaka dugo traje, ali i mnogo košta. Kad je riječ o utvrđivanju vlasništva nad zemljištem, neophodno je angažovati i nekoliko vještaka. Ročišta se često odlažu jer državu zastupa zaštitnik imovinskih interesa koji je u Podgorici, a koji rijetko dolazi u osnovne sudove. Ipak, moji klijenti imaju strpljenja i žele da dobiju svoje, često i ne vodeći računa koliko će koštati”, kaže on.
Prema Rakočevićevom iskustvu, naknadu nematerijalne štete zbog uvrede češće traže muškarci.
Tvrdi da žene, međutim, teško postižu da im bivši muževi isplaćuju alimentaciju, pa se Kolašinke često nađu pred sudom i tim povodom.
Kaže da je bilo brže ostvarivanje prava na alimenatciju dok je Rakočević bio predsjednik suda...
Tvrdi da su bivši muževi nekada zbog dugova po tom osnovu bili prinuđeni i kuće da prodaju ili idu na robiju.
Rakočević je rekao da je zadovoljan efikasnošću i profesionalnošću kolašinskog Osnovnog suda.
Tvrdi da se sudije, koliko mogu, trude da stranke poštede dodatnog trošenja vremena i novca.
U advokatskoj kancelariji Branislava Grujića kažu da najviše posla imaju zastupajući klijente koji su bili žiranti za kredite prijateljima i rodbini.
Takođe, tvrde da i oni imaju mnogo predmeta iz oblasti imovinskoh odnosa.
Grujić, kao i njegove kolege, kaže da je mnogo besmislenih i bespotrebnih postupaka.
“Bar u 50 odsto slučajeva, da sam na mjestu mojih klijenata, ne bih se upuštao u postupak. Klijenti često ne vode računa o tome koliko će koštati i očigledno je da ih pred sud tjera inat, emocije ili potreba da dokažu da su u pravu, bez obzira koliko će stvarne koristi imati od toga. Trudim se da u tim situacijama upozorim klijente, ali to bude bez rezultata“, kaže on.
Braća drže rekord po dužini spora...
Da je inat razlog da se u sudu kao suparničke strane oko nekoliko kvadratnih metara imanja nađu i najbliži srodnici, govori i primjer dva brata iz jednog kolašinskog sela. Sudski spor oko nepodijeljenog dijela njihove očevine trajao je, sjećaju se njihovi advokati, nekoliko decenija.
Tako je bilo sve do smrti jednog od braće.
Troškovi istjerivanja pravde pred sudom, priznaju advokati, bili su više nego dovoljni za kupovinu najboljeg imanja u Bjelopavlićima.
I advokati primorani da se sude kako bi naplatili troškove...
Iako bi se dalo zaključiti da od toga što Kolašinci vole da se sude donosi najveće koristi imaju advokati, ipak nije tako. Koliko žure pred sud, njihovi klijenti toliko i oklijevaju da izmire obaveze prema advokatima.
Zbog toga su u nekim advokatskim kancelarijama bili primorani da tuže svoje bivše klijente.
“To se dešava kada je riječ o usmenom dogovoru o plaćanju. Čim dobiju iznose koje su tražili, nemali broj klijenata zaboravi na advokate ili zaključi da je cijena po tarifi previsoka. Onda slijedi odugovlačenje i izbjegavanje plaćanja troškova”, tvrde u jednoj advokatskoj kancelariji.
Ništa ažurniji u tom gradu nijesu ni kada je riječ o plaćanju sudskih taksi.
U Osnovnom sudu kažu da se rijetko ko sjeti da izmiri tu vrstu obaveza, osim kad su primorani.
Bonus video:
