Jedan od najmlađih mještana sela Mala Crna Gora Milutin-Migo Tomčić spasio je promrzlog Miodraga-Miša Dakića drugog dana Božića na Štuocu.
Dakić koji živi u Beogradu krenuo je tog dana u selo po ekstremnoj hladnoći, kako bi posjetio majku i sestru.
Njega su oko podneva motornim sankama do na Štuoc odvezli pripadnici Službe zaštite i spasavanja.
Nakon što se ispred njih ispriječio visoki namet snijega, Dakić je odlučio da nastavi pješice.
Spasioci su se vratili na Žabljak, vrijeme je odmicalo, a Dakić nije stizao u selo koje je praktično šest mjeseci u sniježnoj blokadi.
Nastala je panika, zvanje telefonima, a jedan od poziva upućen je Tomčiću, koji živi u prvoj kući na koju se naiđe kada se u selo stiže iz Žabljaka.
“Vraćao sam se u smiraj dana iz sela kući gazeći snijeg od skoro metar visine. Pozvao me telefonom Vitko Španjević, Mišov zet sa Žabljaka. Priča mi da je Mišo krenuo i pita je li prolazio. Kad mu odgovorih da ga nijesam primijetio, panično me zamolio da izađem do Nadgorja i sretem ga”, priča Migo za “Vijesti”.
Kaže da se nijednog trenutka nije dvoumio, iako je prethodnih dana bio bolestan.
“U 17.15 časova stigoh kući i uzeh lovačku pušku. Neka se nađe, pomislih, i pravilno sam postupio. Od kuće blagi uspon i snijeg do pojasa. Gazim, dozivam, opalim povremeno iz puške, ali niko se ne odaziva. Sve to traje dugo, čini mi se cijelu vječnost, a hladnoća velika. Po ko zna koji put glasno zovem, pucam. Vidim u snijegu da nema nikakvih tragova. Nemam vremena ni da razmišljam o tome da sam krenuo sam, niti da je Štuoc bezbroj puta uzeo danak u sličnim situacijama. Tačno u šest uveče na dnu Nadgorja, tu gdje počinje veliki uspon i crnogorična šuma, ponovih poziv i opalih metak iz puške. Do ušiju mi stiže jedva čujan neodređen glas. Požurih tamo i vidjeh Miša. Odbacio ruksak u snijeg, stoji i trese se, bukvalno odskače od zemlje. Od hladnoće i drhtavice nije mogao progovoriti”. Migo kaže da mu je masažom pomogao da se malo zagrije, a onda su polako krenuli u selo.
“Uzeo sam i ponio 19 kilograma težak ranac. Mišo je išao iza mene. Neprestano sam se osvrtao da vidim prati li me. Za sat vremena stigli smo u moju kuću. Naložio sam vatru, a kada sam mu izuvao obuću istovremeno su se skidale i potpuno zaleđene cipele i čarape. Primijetio sam da su mu noge od hladnoće bile crne boje. Javio sam u Žabljak da smo se našli i da smo u toplom. Popili smo čaj, a onda i kafu. Mišu je bivalo sve bolje. Večerali smo sjedjeli i pričali skoro do tri ujutro”.
Sjutradan je Mišo, nakon doručka, obuo Migove skije i otišao svojoj kući gdje su ga sačekale majka i sestra.
Migo kaže da je bio spokojan tek kad su mu javile da je Mišo ušao u kuću.
Migo priča da su u njihovoj kući putnici i nevoljnici uvijek srdačno dočekivani.
Svoj postupak smatra normalnim.
Ni od koga ne traži zahvalnost.
“Neka se Mišo zahvali Vitku Španjeviću. Da me on nije pozvao, Mišo sigurno ne bi preživio snijeg i hladnoću surovog Štuoca“.
Bonus video:
