U samom srcu Bokokotorskog zaliva, ispred baroknog Perasta nalazi se Gospa od Škrpjela, zavjetno svetilište Peraštana, posebno njihovih pomoraca.
Odlazeći na svoja duga, u to vrijeme često i opasna putovanja, pomorci su imali običaj da se zavjetuju Gospi od Škrpjela da će joj se na ovaj ili onaj način zahvaliti ako se živi i zdravi vrate sa plovidbe raznim morima svijeta. Škrpjelska Gospa bila je poznata ne samo u Boki, već duž cijele obale, o čemu svjedoče i arhivske šeme brodova koji su nosili njezino ime. Od XVI vijeka do sada bilo ih je oko 150. U početku, njihov zavjet sastojao se u tome da daju doprinos i izgrade ovo ostrvce. Nakon toga, na njemu su sagradili zavjetnu crkvu, a onda je, od putovanja do putovanja, opet zavjetima, obogatili. U znak zahvalnosti, vraćajući se sa dalekih putovanja donosili su joj darove, najskuplje i najskupocenije predmete iz cijeloga svijeta - kineske vaze, porcelan, zlato, srebro...
Jacintin zavjet kosom izvezen
Tako se danas na ovom mjestu nalazi bogata riznica raznih predmeta neprocjenjive vrednosti, a svima je zajedničko da su zavjetni darovi koje su ljudi poklanjali Gospi od Škrpjela iz zahvalnosti što ih je čuvala na dalekim putovanjima ili što im je pomogla u ozdravljenju nakon teške bolesti. Zato svaki zavjetni poklon, svaka srebrna ploča - a srebro je u to vrijeme bilo vrednije od zlata - ima svoju priču o jednoj ljudskoj sudbini.
Među najimpresivnijim i najinteresantnijim zavjetnim darovima je dar koji je crkvi zavjetovala Jacinta Kunić iz Perasta koja je, čekajući svog muža pomorca, da se vrati sa dalekih putovanja, 25 godina zlatnim i srebrnim nitima i vlasima svoje kose izvezla sliku koja prikazuje gornji dio glavnog oltara crkve sa slikom Svete Bogorodice prekrivenom srebrnim okovom.
Kosu je Jacinta koristila za frizure prikazanih likova i pažljivo oko posmatrača uočiće na njima tragove starenja žene koja nikad nije gubila nadu da će se ponovo sresti sa svojim voljenim mužem.
Punto pintura, rad Jacinte Kunić
Upravnik svetilišta Gospe od Škrpjela, don Srećko Majić, kaže da je Peraštanka počela izradu ovog rada 1803. godine , a prema potpisu na slici može se zaključiti da ga je z av r šila 1828. godine.
“Radila ga je iglom, koristeći sedam različitih materijala. Podloga je jedna specijalna vrsta japanske svile, koju je ukrašavala sa zlatnim i srebrnim nitima, te raznobojnom kineskom svilom. Od platna je koristila damast koji je tada bio veoma cijenjen, zatim raznobojne bisere, a na glave andjela, Gospe i Isusa stavlja svoju vlastitu kosu. Kada je počela raditi, kosa joj je bila tamna, a nakon 25 godina kosa je bijela, tj. sijeda. Interesantno je da to nije goblen, ona je imala svoju šemu, projekat oltara sa slikom Gospe. Radila je iglom, pod lupom, a na pojedinim mjestima na kvadratnom centimetru ima oko 650 uboda iglom. Odatle i stručni italijanski naziv “punto pitura”, slikanje ubodom.
Priča se da je na kraju oslijepila, da je počela krivo raditi, što je vrlo moguće, ali ja taj podatak u arhivi nemam. Ostalo je nepoznato da li se njen muž vratio sa putovanja”, kazao je Majić, navodeći da je rad bio ukraden prilikom jedne provale na ostrvu prije 12 godina, ali su počinioci nađeni i rad je vraćen, doduše sa manjim oštećenjima.
Raskošna pinakoteka
Unutrašnjost crkve raskošna je pinakoteka. Šezdeset osam slika, rađenih tehnikom ulja na platnu, nalazi se na bočnim zidovima i plafonu. One na bočnim zidovima podijeljene su u dva vodoravna reda. Prvi, iznad korskih klupa, čini 14 slika sa prikazima starozavjetnih proroka i antičkih proročica. Gornji red dekoracije bočnih zidova čine četiri kompozicije velikih dimenzija. Ta dva reda slika međusobno su odijeljena frizom od srebrnih zavjetnih pločica. Na ulazu u crkvu je veliki zavjet Andrije Zmajevića. Zmajević je bio opat u crkvi Svetog Đorđa na istoimenom ostrvcetu koje s Gospom od Škrpjela čini prepoznatljivu vizuru Boke. Bio je i peraški župnik, a od 1671. godine barski nadbiskup i primas kraljevstva Srbije, doktor teologije i filozofije, pjesnik i pisac, povjesničar i prosvjetitelj, skupljač starina i pokrovitelj umjetnosti. Samo takav čovjek, sveobuhvatnog obrazovanja, mudrosti i plemenitosti, mogao je stvoriti slojeviti idejni koncept slikanog ciklusa u crkvi Gospe od Škrpjela. On je finansirao studije Tripa Kokolja, a kao zavjet da oslika crkvu u 68 slika na platnu.
Slika Voja Stanića, poklon Tršćana
Tu je i zavjetna slika Voja Stanića, rad koji je zavjetovala porodica iz Trsta nakon čudesnog ozdravljenja njihovog teško bolesnog sina. U crkvi se nalazi najveća zbirka zavjetnih pločica na svijetu, kojih ima oko 2.000 komada. Najstarija zavjetna pločica datira iz 1624. godine, a najnovija od prije mjesec dana.
“Sve su rađene u srebru jer je ono tada bilo najdragocjenije, skuplje od zlata. Na njima najčešće motivi brodova, borbe sa piratima razne katastrofe, nevrijeme, nezgode, slike bolesnih dijelova tijela. U tim trenucima ljudi su se zavjetovali, tj. obećali Gospi da će joj pokloniti nešto vrijedno u znak zahvalnosti ako se vrate živi i zdravi. Imamo 36 vrsta jedrenjaka, a na 95 pločica imamo natpis sa imenom kapetana, broda, godinom i mjestom gdje se dogodila neka havarija, nezgoda, brodolom, ili borbe sa piratima. Gotovo uvijek u zaglavlju je skraćenica VFGA , na latinskom jeziku koja znači zavjet sam učinio, milost sam dobio. Zatim, tu su i zavjetne orgulje stare 320 godina, koje su još u upotrebi. A, s obzirom na to da na ostrvu imamo i vjenčanja, običaj je da mlada kao zalog Gospi od Škrpjela za srećan bračni život, ostavi buket, tako da imamo na stotine tih zavjetnih buketa”, kaže Majić.
Zavjetne pločice sa motivima brodova, bore sa piratima..., Foto: Zoran Đurić
Najstarija i najveća zavjetna ploča je u znak sjećanja na 15. maj 1654. kada se održala bitka sa Osmanlijama, kada je oko 80 Peraštana pobijedilo pet hiljada turskih vojnika predvođenih Mehmed-agom Rizvanagićem. Tu pobjedu, to čudo, pripisali su Gospi od Škrpjela i zavjetnom pločom pokrenuli tradiciju koja traje i danas. U muzejskom dijelu se nalaze na hiljade drugih zavjetnih predmeta, među kojima je 75 slika domaćih i stranih slikara, koje su umjesto novca ili srebrne pločice, zavjetovane ovom svetištu. Zatim tu je 220 krsteva, krune posrebrene i pozlaćene, 65 slika brodova, što je najveća i najljepša zbirka u Evropi, rađene akvarelom na papiru, temperama na drvetu i uljem platnu, što su takođe zahvale sa natpisom. Don Majićev prethodnik, Gracija Branković, otkrio je u Spili iznad Perasta predmete koji datiraju još iz neolitika, stare 5.500 godina koje je zavjetovao Gospi od Škrpjela.
Stoliv darovao ilirski spomenik
“Zatim jedna porodica iz Stoliva poklonila je ilirski spomenik, cipus, star oko 3.500 godina”, priča Majić, nabrajajući neke od stotine vrsta predmeta iz zbirke matrijalne kulture na ovom svetištu.
“Imamo i zbirku materijalne baštine sa hiljadama upotrebnih predmeta, recimo 25 vrsta starih pegli, razne vrste ključeva, brave, kišobrani... Ovdje možete razgledati i stare pegle na žar, stare mašine singerice, gramofone, satove, brave, ključeve, kišobrane, keramiku, mašinu za sječenje mesa, ali i slike modernog doba, među kojima je i slika Voja Stanića koju je slikar poklonio kotorskom biskupu Iliji Janjiću, a on zavjetovao Gospi od Škrpjela. U muzejskom dijelu nalazi se i škrinja želja stara 550 godina, u kojoj posjetici ubacuju novčanice iz cijelog svijeta, među kojima, kako kaže Majić u šali, ima i Obaminih dolara, ali najviše rubalja. U svetilištu se čuva i jedan od prvih brodskih propelera na ručni pogon u Evropi, star 220 godina koji su sveštenici koristili prevozeći se na ostrvo.
Svojevrsni muzej i zbirka viševjekovne umjetnosti, Foto: Zoran Đurić
“No, najvrjednije što Gospa ima to je zlato i srebro, imamo preko 500 prstena, enormne vrijednosti, ne samo izražene u vrijednosti zlata, nego ponajprije u umjetnosti kotorskih, zadarskih i mletačkih zlatara. Istakao bih prsten Andrije Zmajevića koji svoj nadbiskupski prsten poklanja Gospi. Pretposljednji zavjetni dar, zahvala je od jedne gospođe iz Turske, koja je imala tešku bolest plućnog krila. Došla je ovdje, pomolila se, ozdravila, i poslala taj zavjetnu ploču s dva plućna krila izrađenu u srebru”, kaže upravnik svetiilišta.
Majić je ispričao i zanimljivu priču o crkvenom zvonu koje se nakon 100 godina ponovo našlo u ovom svetilištu.
“Austrija je, gubeći Prvi svjetski rat 1918. godine iz Perasta uzela 28 crkvenih zvona. Jedan njihov oficir uzeo je zvono sa zvonika Gospe od Škrpjela, odnio ga u Grac, ali ga nije dao pretopiti u đulad kao što je to napravljeno sa preostalih 27. Zadržao ga je u svojoj kući, a njegov unuk nam ga je prije pet godina vratio u Perast. Bio je to veliki ljudski gest”, kaže Majić.
Jedino zvono koje je preživjelo Prvi svjetski rat, Foto: Zoran Đurić
Galerija
Bonus video:
