Rođena u očevom kamionu 1946. ispred stare bolnice u kompleksu Dvorca kralja Nikole na Kruševcu, najmlađe od osmoro djece Radovana poznatog i nadaleko čuvenog vozača i Zorke Brajović od Milonjića, Slobodanka, koja sa ponosom ističe da je prava Staropodgoričanka, sa sjetom se prisjeća brojnih uspomena iz varoši pod Goricom, ali djetinjstva u porodičnoj kući, koja je srušena zbog izgradnje zgrade Lepa Kata.
“Tog 23. juna, otac je povezao majku do bolnice, jer tada je zbog nemaštine bio običaj da se trudnice pred porođaj smještaju na odjeljenje, da bi se prehranile. Otišao je unutra da kaže da je doveo, ali su mu rekli da nemaju mjesta, odnosno da imaju baš dosta njih, koje su primljene na prehranu. Vratio se u kamion, a majka se bila već porodila, odnosno rodila mene. Otac je izvadio britvu iz džepa i presjekao pupčanu vrpcu”, priča Slobodanka.
Nakon toga otac je obavijestio osoblje u bolnici da se majka porodila, navodi ona i dodaje da su ispred kamiona, ruskog “Diamont”, došli doktori sa nosilima.
“Rekli su majci da legne na nosila, ali ona im je rekla da nema potrebe, jer bi mogla da igra i pjeva. Pričali su mi da su me kroz bolnicu nosili i govorili ovo je beba rođena u kamionu”.
Kralj Nikola oduzeo imovinu, pa kumovao
Kompleks dvorca kralja Nikole, kaže Slobodanka, je ranije bila imovina Milonjića, gdje je sada infektivno odjeljenje, to je bila njihova kuća.
“Kralj Nikola je oduzeo to Milonjićima, raselio ih, da bi izgradio dvorac. Kada je vidio šta je učinio i zbog griže savjesti, kazao je majčinoj porodici, da kada neka žena od Milonjića rodi prvo muško dijete, kumovaće. I tako je i bilo, Milonjići su se okumili sa kraljem”, navodi Slobodanka, koja sa ponosom ističe da su potomci čuvenog Bana Milonjića, kojeg pominje Njegoš u "Gorskom vijencu".
Slobodanka Brajović je radni vijek provela u robnoj kući “Titograd”, koja je kasnije nazvana “Beograđanka”, jer je pripojena firmi iz Srbije, koja je širom bivše Jugoslavije imala brojne ekspoziture.
“To je toliko jaka firma bila da su imali i svoje autobuse. Poveli su nas prije nego što su nas preuzeli da pogledamo kako posluju, da upoznamo njihov rad. Sjećam se kada su montirali pokretne stepenice, bila je 1979. godina. Tada su počeli i prvi televizori. Svi su dolazili u robnu kuću zbog prvih pokretnih stepenica u gradu”, kaže Slobodanka.
Istakla je da su radnici imali dionice, ali da za to nijesu dobili ništa.
“Pošla sam u penziju 1996. godine, imala sam nešto preko 30 godina radnog staža. Žao mi je što je zgrada upropašćena, ne liči ni na šta. Zapuštena je, čujem da je bila i zapaljena. A to je bilo nekada najpopularnije mjesto u Crnoj Gori. Ko god je dolazio u Crnu Goru iz bivših republika Jugoslavije mislim da je išao u tu robnu kuću”.
To su, kaže bila druga vremena od ovih sadašnjih, živjelo se skromnije.
“Vidite ovaj radio 'lampaš', donio ga je otac 1948, to je tada bio luksuz. Sjećam se da su mi govorili da su tada mnogi dolazili kod nas da čuju radio-emisije. Radio je očuvan kao što vidite, fali mu samo jedan dio, koji treba da se zamijeni, nosila sam ga kod majstora, ali tada ga nisu imali, pa ga nisu osposobili. Otac je bio poznati vozač, pominje se i u filmu Živka Nikolića. Prvi kiper u Crnoj Gori, imao je on. Vozio je svuda, angažovan bio na izgradnji mosta na Lever Tari, zaposlen u nekadašnjem OGP-u. Pošao je u penziju 1976. godine”, kaže Slobodanka.
Njihova porodična kuća, bila je na mjestu sadašnje zgrade Lepa Kata, zbog koje je morala da bude srušena.
“Mene je tada zapao ovaj stan u zamjenu za kuću i ostali su dobili nekretnine. Međutim, iako sam ga dobila za svoju imovinu, ipak sam morala da ga otkupim 1991/92, što nije u redu. Ispada da sam platila svoju imovinu, ono što inače pripada meni".
Pamti da su Lepu Katu gradili brzo, radilo se non stop i po noći: "Spratove su gradili bukvalno preko noći".
Skakanje sa mosta na Ribnici, mlinovi, svirke u Domu vojske
I pored toga što je sa pokojnim suprugom napravila lijepu kuću na imanju u Gornjoj Gorici, kaže da se uvijek vraćala stanu u Lepoj Kati, za koju je vežu uspomene.
“To jeste lijepo, ali tamo je za mene premirno. Jednostavno sam navikla na gužvu, viku, pogled sa balkona iz stana. Ipak sam se ovdje podigla, odavde smo odlazili na kupanje na Moraču, Ribnicu, druženja. Sjećam se da se sa mosta na Ribnici skakalo. Tada je moj brat, u opkladu sa jednim drugom, skočio u Ribnicu na glavu, ali je upao u plićak i povrijedio vratni pršljen. Poveli su ga kod doktora, pa u Risan. Kada se vratio nakon rehabilitacije, sreo je tog momka u gradu i u šali mu tražio da mu isplati opkladu”.
Na Ribnici su bili mlinovi, ispred sadašnje Lepe Kate su bile sve livade, čuvala se stoka, sijala pšenica, to je sve bilo prostranstvo.
“U Domu vojske su organizovane žive svirke. Plaže Ribnice i Morače su bile pune kupača. Voda je bila čista i mogla je da se pije. To je za nas bilo more, da se pođe na primorje to je bio luksuz”.
Šivaća mašina "singerica" sa porodicom "bježala" od rata
Kako kaže, pokojni otac je počeo da radi u Zemaljskom građevinskom preduzeću Crne Gore (ZGRAP) sa sjedištem u Podgorici.
To preduzeće osnovao je ministarski savjet Narodne Republike Crne Gore drugog aprila 1946. godine, a bilo je predviđeno za izvođenje građevinskih radova na teritoriji Crne Gore. Kasnije je preimenovano u Opšte građevinsko preduzeće „Titograd“ (OGP).
“Otac je imao dvadeset i više udarničkih značaka, toliko se isticao, ali naravno da nije samo on takav bio, bilo je još dosta njegovih kolega, koji se nisu štedjeli. To je bila velika firma sa nekoliko hiljada radnika. Kako su mi pričali, u početku je bilo malo opreme, mehanizacije, ali su sve postizali voljom”.
Zbog prirode posla, ocu se dešavalo, kaže Slobodanka, da zbog velikih smetova snijega ne može da dođe kući i ostane sa ekipom da zanoći po selima na sjeveru Crne Gore.
“Onda bi po povratku u Titograd nabavljao razne poklone, sitnice, kao znak pažnje prema tim ljudima, koji su ih primili na konak".
Otac je kamionom, kako navodi, prevozio raznu robu, na razne destinacije, za vrijeme Drugog svjetskog rata je bio angažovan na prevozu soli.
"Iako je rat bio, zbog malo vozača on je i tada obavljao svoj posao".
Zapamtila je, kako je istakla iz priča iz toga perioda, da su imali šivaću mašinu, "singericu".
"Kako se moralo bježati zbog bombardovanja, majci nije bilo teško da mašinu uzme i da je nosi sve do Srpske u Zeti. Posle toga oni su u zbjegu otišli na Kuće Rakića. Čitava Podgorica je bježala", kazala je Slobodanka.
Svjedok je kaže kako se Podgorica gradila posle rata, a da je dio grada, koji se zove Preko Morače bio pust.
"Samo je bila zgrada starog SUP-a, zgrada Crvenog krsta, ostalo su sve bile livade. Pamtim kada su sve zgrade pravljene. Na prostoru gdje je sada 'Beko' nekada je bila pijaca, koja je srušena, da bi se napravio taj tržni centar. Beograđani kada su željeli da preuzmu Robnu kuću, birali su između 'Titograđanke' i 'Beka'. Odlučili su da ipak ulože i renoviraju 'Titograđanku'", sjeća se Slobodanka.
Rješenje pravosnažno od 2005, para od restitucije još nema
Slobodanka je i sama vozač, posljednjih godina međutim ne sjeda u automobil, zbog zdravstvenih problema.
“Položila sam vozački 1974. godine. Prvi automobil koji sam imala je nova fića, zatim ‘škodu kupe’, ‘zastavu 128’. Nakon njih sam prva u Podgorici imala ‘tojotu jaris’”.
S obzirom da sada ne vozi, japanski auto je, kaže, dala rodbini.
Ogorčena je, jer porodici, odnosno nasljednicima i pored pravosnažne presude da se obeštete za oduzetih 26.000 metara kvadratnih, novac još nije isplaćen.
“Komisija za povraćaj i obeštećenje Opštine Podgorica je još 2005. godine donijela rješenje, kojim se usvaja zahtjev za obeštećenje. To je zemljište gdje je sadašnja pumpa kod Autobuske stanice. Ulica koja je napravljena pored ‘Gintaša’ prema Autobuskoj je izgrađena na našem zemljištu, nakon našeg pristanka. Međutim, iako je to rješenje od 2005, isplaćene su samo dvije rate do sada. Poslali smo žalbu u Strazbur, ali još nema odgovora”, kaže Slobodanka.
Istakla je da je to bilo prvo rješenje za restituciju u Podgorici i da su tada mediji to ispratili.
“Ne vidim zbog čega ne postupaju po rješenju, koje je zakonito. Samo tražimo da se poštuje ono što je presuđeno”.
Od osmoro djece Radovana i Zorke, od kojih je bilo tri brata i pet sestara, kako je istakla, pored nje, živa je još jedna sestra.
“Živi u Podgorici, odnosno na Brijegu od Morače”.
Radovan Brajović vozačku dobio 1930. godine
Prva redovna putnička linija između Podgorice i Beograda otvorena je u maju 1931. godine, a na toj relaciji su saobraćali autobusi “Grand -garaže”, za koju je vozio i Radovan Brajović.
Pokazuje staru očevu vozačku dozvolu, izdatu još davnog 25. novembra 1930. godine.
“Mislim da je ovo jedna od najstarijih, ako ne i najstarija vozačka dozvola u Crnoj Gori”.
Autobuska linija je funkcionisala sve do početka Drugog svjetskog rata, a kretalo se iz Podgorice u četiri sata ujutro, a stizalo u Beograd po redu vožnje u 20 časova.
“O tome su pisali mnogi, jer je to u ono doba bio podvig i nešto baš nesvakidašnje”, kazala je Slobodanka pokazujući staru sliku, na kojoj su vozači toga preduzeća, sa njenim ocem ispred autobusa, koji je tada imao pune gume.
“Pričali su mi da mnogi nisu vjerovali da će autobus moći da ide do Beograda. Išao je preko Andrijevice, preko Čakora, za Peć, Kosovsku Mitrovicu, Rašku, Kraljevo, Kruševac. Nazvali su taj autobus ‘bijela lađa’”.
Kaže da je njen otac bio izuzetno poštovan i cijenjen, kao i njena majka.
“Za vrijeme bombardovanja Podgorice, morali su svi da bježe iz grada. Majka se tada porodila na livadi na Kućama Rakića, među stadom ovaca rodila je kćerku”.
Kako je kazala, jednom prilikom je kod njih kući došla njihova snaha, udata za brata od strica, a koja je bila trudna.
“Pošto je njoj bio termin za porođaj, majka i ona krenu pješke preko Blažovog mosta za bolnicu da bi se porodila. Od brzine kako su pošli, majka je njoj dala da obuče paradni sako moga oca sa svim udarničkim značkama”, kaže Slobodanka.
Na usput ih je, kako kaže sreo Radovan i zapitao kuda su pošle.
“Majka je objasnila da idu da se snaha porodici. A otac joj kazao pa vidiš li šta ste obukle. Poručio je tada snahi da će roditi muško i tako je i bilo”.
U nagradnim igrama dobijala putovanja, vaučere za trgovinu, ali i pečeno prase
Brojne nagrade je Slobodanka dobijala preko televizijskih programa, a kada je razgovarala sa novinarom “Vijesti”, pozvali su je iz jedne prodavnice sportske opreme da je obavijeste da je dobila vaučer od pedeset eura za trgovinu.
“Trgujem kod njih i evo častili su me vaučer. Ne znam šta sve nisam dobijala. Putovanja, razne poklone, čak sam jednom dobila i pečeno prase”.
Kako je istakla redovno je dobijala nagrade i na Radio Televiziji Crne Gore, zbog čega je njihova direktorica marketinga tražila da dođe do nje u kancelariju.
“Rekla je službenici njihovoj da kada se pojavim da preuzmem nagradu da dođem do nje i da bi voljela da me upozna. Saopštila mi je da im ja uzeh sve nagrade i sugerisala da više ne zovem”, kazala je ona.
Kako je istakla, nije je poslušala, jer ne može niko da joj zabrani da zove.
“Ja plaćam te pozive, meni nije teško da zovem, telefon je pored mene, ne vidim tu ništa sporno”.
Bonus video:
