Ozbiljne sumnje u regularnost tenderskog postupka, favorizovanje državne kompanije, koje je unaprijed “otjeralo” osam od 11 prijavljenih investitora, a vanstandardnom ponudom ugušilo i devetog, te medijski rat koji je razotkrio interese poslovno političkih-klanova vrha režima, nijesu zaustavili Vladu u naumu da jednu od najvećih investicija u regionu praktično dodijeli – sebi.
Ministarka ekonomije Dragica Sekulić tri dana prije Nove godine potpisala je ugovor, prema kojem će na Briskoj gori kod Ulcinja najveću solarnu elektranu tog tipa u Evropi graditi konzorcijum Elektroprivrede Crne Gore (EPCG), finske kompanije Fortum i indijske Sterling and Wilson.
Na posao sa panelima koje će obasjavati sunce, od samog početka pala je sjenka, zbog čega stručnjaci, sagovornici Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), smatraju da je tenderski postupak trebalo obustaviti, poništiti i ponoviti, ali i da ima posla za tužioca.
Konzorcijum koji predvodi državna kompanija dobio je posao, obavezujući se da će investiranjem 178 miliona eura otvoriti 226 novih radnih mjesta, što je devet puta više od drugoplasiranog i od standarda za ovu vrstu elektrana. Državi su ponudili i zakupninu od 33 centa po metru kvadratnom tokom narednih 30 godina, ili šest i po puta skuplje od konkurencije i od osnovne cijene. Bodovano je i učešće domaćih kompanija u ukupnoj investiciji - 20 miliona eura.
Nakon što je osam od 11 zainteresovanih investitora, koji su otkupili tendersku dokumentaciju, prethodno odustalo od učešća, što je još jedan razlog za sumnju, Vlada je, ne prihvatajući valjanost garancije diskvalifikovala i konzorciujum Montesolar, koji su sačinjavale domaće firme Bemaks i Sunderland, francuska Samgreenpower i američki Solon. Pored pobjedničkog, tako je u trci ostao samo konzorcijum IREDL, kojeg čine International Renewable Energy Development sa Malte i kineska firma Zhuai Singyes Green Builidnig Techonology. Oni su ponudili investiciju od 166 miliona eura. Za zakup zemljišta bili su spremni da plate propisanih pet centi po kvadratu, uz otvaranje svega 25 radnih mjesta i učešće crnogorskih kompanija od 21 milion eura.
Razlika je bila toliko velika, da je prvorangiranom tenderska komisija dala maksimalnih stotinu, dok je IREDL imao 38,39 bodova.
“Na kraju se ‘ispostavilo’ da je ponuda konzorcijuma okupljenog oko EPCG bila znatno ‘povoljnija’ od jedinog preostalog konkurenta. Takav ishod je trebalo da navede Vladinu komisiju da proglasi tender neuspješnim, ispravi nedostatke koji su doveli do odustajanja velikog broja investitora i do ogromne nesrazmjere između dvije ponude i da zatim ponovo raspiše tender”, kaže za CIN-CG ekonomski analitičar Dejan Mijović, bivši član Odbora direktora EPCG.
On objašnjava da je to standardni postupak koji se primjenjuje kada se ne dobiju uporedive i konkurentne ponude.
Posao sa EPCG i finskim partnerom zaključen je bez objašnjenja o tome šta je preporučilo da se od tog pravila odstupi.
Duže od mjesec dana, uz više urgencija, trebalo je da na pitanje o tome kako su projektovali ovoliki broj radnika EPCG saopšti jednu rečenicu: “Plan je da, tokom trajanja čitavog perioda zakupa zemljišta bude uposleno 226 radnika’’.
Njihov partner je bio malo određeniji: “Broj zaposlenih u solarnom projektu se uvijek određuje od slučaja do slučaja. Ovaj projekat je složeniji od tipičnog i biće potrebno više radnika’’, kazao je za CIN-CG Mans Holmberg, menadžer Fortuma za odnose sa investitorima i finansijske komunikacije.
Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) od raspisivanja javnog poziva za izgradnju solarne elektrane na Briskoj gori, u maju prošle godine, upozorava na netransparentnost.
“Vlada maše brojkom od 226 zaposlenih, ali to ničim ne potkrepljuje. Zaposlenošću je mahala i prilikom promovisanja projekata malih hidroelektrana, a na kraju se pokazalo da od toga nema ništa”, kaže za CIN-CG Ines Mrdović iz MANS-a.
Ona smatra da je sve to neodgovoran pristup u kreiranju energetsko investicione politike koja bi morala da bude u javnom interesu, a ne u korist privilegovanih investitora.
Mijović, koji je jedan od malih akcionara Elektroprivrede, ističe i da je uprava EPCG dala obavezujuću ponudu na tender, bez prethodne saglasnosti Skupštine akcionara.
Statutom EPCG predviđeno je da Skupština akcionara “donosi odluke o raspolaganju imovinom (kupovini, prodaji, zakupu, zamjeni, sticanju ili na drugi način raspolaganju) čija je vrijednost veća od 10 odsto osnovnog kapitala Društva (imovina velike vrijednosti)”.
Udio EPCG u konzorcijumu je 49 odsto, koliko ima iFortum, dok Sterling and Wilson ima dva odsto.
Kako se u Statutu navodi da je osnovni kapital EPCG 855 miliona, svaki posao vredniji od 85,5 miliona morao je da se nađe na Skupštini. Udio EPCG u ovom poslu, vrijednom 178 miliona, iznosi 87,2 miliona.
“Čak i da je ulog EPCG niži, da 10 odsto iznosi manje od 85,5 miliona, opet su morali da idu na Skupštinu, jer je procjena vrijednosti projekta od 178 miliona eura zasnovana na preliminarnom projektu i uvijek postoji rizik da će vrijednost biti veća nakon izrade glavnog projekta’’, kaže Mijović.
Iz EPCG su na ove primjedbe samo kazali da su do sada “svi organi upravljanja, u ovom slučaju, donijeli potrebne odluke u skladu sa zakonom i korporativnim aktima kompanije”.
“Odbor direktora EPCG po Statutu može delegirati Skupštini akcionara na odlučivanje i pitanja iz svoje nadležnosti, kao što je ovo, a koja su od posebnog značaja za Društvo, kao što su konačne odluke za izgradnju solarne elektrane i osnivanje SPV-a (novo preduzeće)”, rekli su iz EPCG.
Pitanja Ministarstvu ekonomije o ovom projektu ostala su bez odgovora, kao i molba da dostave ugovor koji je ministarka potpisala.
Vlada je ranije saopštavala da postoje “preliminarna pozitivna mišljenja o izvodljivosti projekta”. Ministarka Sekulić je više puta istakla da EPCG neće biti favorizovana:
“Čini mi se da bi favorizovanje domaće kompanije značilo direktno potpisivanje ugovora o zakupu državnog zemljišta”.
Za ovako veliki i složeni projekat, ocjenjuje Dejan Mijović, Vlada je morala da raspiše koncesioni tender u skladu sa Zakonom o koncesijama, koji nalaže temeljniju tehničku pripremu, izradu koncesionog akta i javnu raspravu o svim aspektima, uključujući ekonomske i finansijske.
“Ovo posebno, jer je Vlada dozvolila mogućnost da na tenderu učestvuje državna firma, tj.da se projekat finansira novcem crnogorskih građana”.
Ako je Vlada htjela da EPCG učestvuje u gradnji solarne energije, smatra on, bilo je bolje da joj partner bude onaj ko bi pobijedio na tenderu. A ne da ga preko EPCG prvo izabere, pa da se onda ide na tender i time se potpuno destimulišu ostali učesnici.
“Država u liku EPCG uvijek može da ponudi samoj sebi mnogo veći iznos naknade za sopstvenu zemlju od bilo kog konkurenta, kao što može da zaposli veći broj radnika od bilo kog investitora koji mora da vodi računa i o finansijskoj isplativosti investicije. U Vladi su veoma dobro znali koji je pristup bolji i u javnom interesu, pa bi trebalo da objasne zašto su izabrali gore rješenje”, ističe Mijović, naglašavajući da bi tužilaštvo trebalo da ispita u čijem je interesu odrađen čitav posao.
Mijović objašnjava i da je država imala i dva jaka argumenta, da preko svojih predstavnika u Odboru direktora ne odobri učešće EPCG na tenderu. Dobila bi novog velikog proizvođača koji bi razbio monopol EPCG na tržištu kojim nameće visoke cijene električne energije i privukla bi dodatni investicioni kapital u Crnu Goru. Istovremeno, omogućila bi da EPCG uloži sopstvena sredstva u druge prioritetne projekte, za koje strani investitori imaju manji interes. On strahuje da zbog učešća u ovom skupom projektu EPCG neće imati novca za rekonstrukciju prve i gradnju druge faze TE Pljevlja, te za modernizaciju Rudnika uglja.
“Vlada se hvalila kako je uspjela da dogovori da od ukupne investicije, 20 miliona realizuju domaće kompanije. Očito da joj je to bilo jako bitno, što otvara pitanje kojim domaćim privatnim kompanijama se otvara posao u ovoj sferi. Posebno što kompanije bliske vlastima, pa i firma sina aktuelnog predsjednika države, imaju određenog iskustva u poslovima sa solarnom energijom’’, ističe Mrdović.
Javni poziv za izgradnju solarne elektrane na Briskoj gori, Ministarstvo ekonomije objavilo je krajem maja prošle godine. Primorski i centralni dio Crne Gore ima potencijal korišćenja solarne energije uporediv sa Grčkom i Španijom u kojima je ona postala konkurentna proizvodnji na bazi fosilnih goriva. Prosječno godišnje sijanje sunca (insolacija) u Ulcinju dostiže čak 218 dana. To je u prosjeku više od 2.700 časova godišnje ili dnevno 7,4, a ljeti i do 11,5 časova. Za razliku od dosadašnjih projekata kod obnovljivih izvora energije, vjetroelektrana i mini hidroelektrana, investitor snosi kompletan rizik, uz obećanje da za potrošače neće biti opasnosti od povećanja cijene zbog solarne energije.
Vlada izdaje zemljište u državnoj svojini ukupne površine 6.621.121 kvadrata.
Iz MANS-a tvrde daje samo 2,9 miliona kvadrata planom određeno za izgradnju solarne elektrane, dok će se veći dio regulisati zavisno od potrebe.
“Ovo otvara pitanje,da li će budući koncesionar biti obavezan da zakup plaća samo za dio koji je planski regulisan i na kojem će nešto biti sagrađeno, ili ne’’, navodi Mrdović.
Iz Vlade ni ovo nijesu objasnili.
Planirano je da se u prvoj fazi radova, koja će trajati 18 mjeseci od potpisivanja ugovora s izabranom kompanijom, izgradi 50 megavati elektrane. Izgradnja preostalog dijela do planirane instalisane snage veće od 200 megavati, trajaće tri godine.
Kao još jedan sporan detalj, u MANS-u ističu to što će druga faza zavisiti od izgradnje elektro mreže ka samoj lokaciji:
“Razvoj crnogorske elektromreže se opet stavlja u službu investitora, a ne stvarnih potreba građana”, tvrdi Mrdović.
Dosadašnja praksa je bila da investitor sam gradi infrastrukturu, rekli su nam nezvanično u EPCG, ali najavljena zvanična potvrda o tome nije stigla do trenutka objavljivanja teksta. Riječ praksa brine, jer otvara pitanje kako je to riješeno ugovorom koji je nedostupan javnosti.
Država je trenutno vlasnik 70,1 odsto EPCG, a trebalo bi da otkupi još 28 odsto akcija italijanske A2A u EPCG. Nezvanične informacije, da je Fortum zainteresovan da kupi paket akcija koji su posjedovali Italijani, iz finske kompanije nijesu potvrdili, ali ni demantovali.
“Kada je riječ o optimizaciji portfolija imovine, Fortum kontinuirano procjenjuje različite opcije na tržištu, ali ne komentarišemo tržišne glasine’’, rekao je Holmberg na pitanje CIN-CG.
Finska, Indija, Montenegro
Kao i EPCG, Fortum je u većinskom državnom vlasništvu (52,3 odsto), zapošljava više od 8.000 radnika i posluje u 10 država - u nordijskim i baltičkim zemljama, Poljskoj i Rusiji, a u junu 2013. godine ušao je i na tržište u Indiji.
“Fortum trenutno upravlja sa četiri solarna parka ukupne snage 185 megavata (MW) u Indiji i tri solarna parka ukupne snage 35 megavata(MW) u Rusiji. Pored toga, dobio je pravo da izgradi dodatnih 250 MW u Indiji i 110 MW u Rusiji”, kazao je za CIN-CG Mans Holmberg.
Treća članica prvorangiranog konzorcijuma Sterling and Wilson International Solar FZCO, za koju je Bemaks tvrdio da nije upisana u registar Ministarstva ekonomije Emirata, dostavila je potvrdu o osnivanju izdatu od Slobodne zone Aerodroma Dubai, što je Tenderska komisija prihvatila kao validan dokaz. Nije bilo moguće uspostaviti kontakt mejlom sa centralom u Mumbaju, podružnicom u Dubaiju i osobom zaduženom za odnose sa medijima.
Iz Fortuma, međutim, tvrde da je to jedan od najvećih izvođača solarnih projekata u svijetu.
“Imamo dugi poslovni odnos s njima, tako da su prirodni partner i u ovom projektu. Imaju veliko iskustvo u tehničkom planiranju i izgradnji solarnih projekata”, kazao je Holmberg.
Razmjena vatre između Bemaksa i Vlade
Iz Montesolara, zapravo Bemaksa, neuobičajeno oštro su reagovali i plaćenim oglasima u režimu bliskim medijima najavili krivične prijave protiv ministarke ekonomije i članova komisije nakon objave o pobjedniku na tenderu i informacije da su oni diskvalifikovani. Optužili su ih da su odbili dodatne dokaze o roku važenja bankarske garancije Montesolara, iako su ostalim ponuđačima prihvaćeni naknadno dostavljeni podaci.
Naveli su i da je komisija odbila njihov zahtjev da otvaranje ponuda bude javno.
“Ne možemo, a da se ne zapitamo čemu onda tender. Posebno međunarodni. Ako se taj posao želio dati domaćoj državnoj kompaniji, onda se to moglo uraditi bez predstave o demokratičnosti procedure, takođe bez trošenja energije, novca i ugleda drugih ponuđača, poput našeg konzorcijuma’’, saopštio je tada Bemaks, koji nije odgovorio na ponudu CIN-CG da dodatno pojasni svoje sumnje i sudbinu najavljenih krivičnih prijava.
“Uvjereni da iza takvog zahtjeva stoji namjera da se Vlada onemogući u vođenju ekonomske politike i zaštiti nacionalnog interesa, odlučni smo da spriječimo da sila privatnog kapitala posluži kao instrument opstrukcije države i njenih institucija”, odgovoreno je oštro iz Vlade. Ova razmjena vatre prvi je veliki sukob političko-poslovne vrhuške koji je javnost imala mogućnost da javno prati. Premijer Duško Marković je stao iza ministarke, iako je na suprotnoj strani bio Bemaks, miljenik tendera koji dobija veliki broj poslova iz kapitalnog budžeta i glavni je podizvođač na autoputu. Tokom 2017. godine ostvario je prihod od 86 miliona i profit od 20,9 miliona eura. Vlasnik i direktor Bemaksa je Veselin Kovačević, ali se firma neformalno dovodi u vezu s bivšim vlasnicima čuvenog lokala Grand Rankom Ubovićem i Aleksandrom Mijajlovićem, a preko njih sa savjetnikom predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića – Milanom Roćenom, koji to demantuje.
Tužilaštvo još istražuje
I konzorcijum IREDL ima udjela u domaćim poslovima. International Renewable Energy Development Ltd sa Malte je većinski vlasnik kompanije, koja je 2015. godine bila nosilac projekta izgradnje vjetroelektrana na Možuri. U posao je ušla nakon što je konzorcijum španske Ferse Energias Renovables i Čelebić iz Podgorice izašao iz njega. Zbog sumnji u moguću korupciju državnih funkcionera u ovom poslu Specijalno tužilaštvo je u julu prošle godine iz Osnovnog suda u Podgorici preuzelo spise o ovom slučaju i pokrenulo izviđaj o čijem ishodu javnost još nije obaviještena. Ugovor sa Ferosm i Čelebićem je 2010. potpisao tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović.
Prema ugovoru koji je potpisan 2010. vlasnici vjetroelektrana dobiće od potrošača struje subvencije od 115 miliona eura za 12 godina rada. Ugovorom je definisano da izgradnja vjetroelektrane bude završena novembra 2017. Iz Ministarstva ekonomije su najavili da će ona biti puštena u rad početkom ovog mjeseca.
Bonus video:
