Profesor makroekonomije Milenko Popović ocijenio je da Crna Gora treba da strahuje od bankrota zato što malu ekonomiju nije moguće održati bez stranih investicija koje u vrijeme krize presahnu, što se sada dešava pa je država prinuđena da se zadužuje.
On je u intervjuu “Vijestima” naglasio da će i od prestrojavanja na geopolitičkoj sceni zavisiti u kom će se pravcu kretati crnogorska ekonomija, vjeruje da je postignuta cijena koštanja autoputa od 28 miliona po kilometru "rezutat domaće radinosti" i da se "domaća pamet" ugradila u taj trošak...
Popović je istakao da se mora mijenjati vlast, čije će antikrizne mjere nju najmanje koštatu, a kompletno tržište se oblikuje tako da očuva i uveća njeno bogatstvo.
- Treba li Crna Gora da strahuje od bankrota?
Treba. U stvari, pošto nema svoju sopstvenu monetarnu politiku (koja joj kao maloj zemlji ne bi bila od koristi i da je ima) Crna Gora je već sa početkom krize trebalo da strahuje od tog scenarija, bez obzira što je nivo javnog duga tada bio vrlo mali. U ovakvoj ekonomiji je nemoguće održati, ne samo rast, nego i bazičnu makroekonomsku stabilnost bez stranih investicija. Kada one presahnu, a to se dešava upravo u vreme krize, onda se agregatna tražnja i nivo proizvodnje jedino mogu podržati preko zaduživanja javnog sektora.
Uz to, država finansira i niz bazičnih djelatnosti pa se i zato kada dođe do krize mora zaduživati. To i nije problem kada imamo posla sa klasičnim poslovnim ciklusom, ali jeste kada imamo posla sa dubokim strukturnim poremećajem koji imamo sada. Taj poremećaj pad privredne aktivnosti čini dubokim i dugim, a koji ovu krizu čini sličnom onoj iz 1929. Drugim riječima, kapacitet ekspanzivne fiskalne politike je vremenski ograničen i brzo dosegne limit, odnosno, brzo se dosegne nivo duga koji fiskalnu politiku čini neupotrebljivom i čak opasnom.
U takvim uslovima male ekonomije, pošto su osjetljivije u odnosu na spoljne šokove, posebno brzo dosežu taj limit i brzo doguraju od malog do relativno nepodnošljivog nivoa javnog duga. To sam već nakon prve godine krize predviđao i to je sada na djelu.
- Kriza nije gotova. Može li crnogorska ekonomija preživjeti treći talas recesije, kada se uzme u obzir da se davi u dugovima?
Ovdje nije riječ o trećem talasu, već o dugoročnoj strukturnoj krizi svjetskog sistema ili, ako hoćete o ekonomskoj i društvenoj depresiji. Zato ugledni ekonomisti u svijetu to još ne nazivaju pravim imenom, već govore o raznim novim talasima. Distributivni efekti globalizacije su različiti i pošteni. Azija, koja je više od vijek i po stagnirala, dobitnik je, i u relativnom smislu se ponovo vratila na nivo prije Opijumskog rata u kojem su Englezi “otvarali” Kinu za trgovinu.
Latinska Amerika i sub-saharska Afrika su isto dobitnici. U manjoj mjeri su to do skoro bile i zemlje Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Gubitnik je Zapad i, posebno, gotovo tragično, kompletna Istočna Evropa, zajedno sa nama na Balkanu. Taj razvoj je doveo do silne i rijetko viđene geopolitičke nestabilnosti, što čini svako predviđanje teškim, a zahtijeva opreznost i fleksibilnost u donošenju odluka od strateškog značaja.
Ako pretpostavimo da će se buduća geopolitička prestrojavanja odigrati na relativno miran način, onda bi mogući izlaz za Crnu Goru morao ići u dva pravca. Prvo, pošto se međunarodni finansijski sistem u eri globalizacije de fakto dramatično promijenio tako da se slobodni i jeftini novac nalaze na istoku (Kina, ostale azijske zemlje, Turska, zemlje izvoznice nafte...), za početak bi se trebalo jače okrenuti ka tim zemljama.
To ne samo u namicanju novca za važne projekte koji bi pored održavanja nivoa aktivnosti trebalo da stvore preduslove za budući razvoj, već i u pogledu tokova trgovine. Tu mislim na novac koji bi bio usmjeren na strateški važne privredne projekate, ne na javnu potrošnju. To prvo se već i čini, ali, nažalost, na loš način. Drugo, trebalo bi već sada aktivno raditi na izgradnji novog modela rasta i razvoja koji ne bi bio toliko osjetljiv na spoljne šokove i koji bi istovremeno generirao veće stope rasta ekonomije, brži razvoj svih krucijalno važnih aktivnosti, čiji se učinci ne mogu prometati i valorizovati preko tržišta.
- Hoće li ovako visok nivo javnog duga ugroziti fiskalnu održivost i kako obuzdati rast duga?
Zavisi od toga koliko se uspješno bude namicao i realizovao novac za te važne privredne projekte kao i od toga u kojem će se pravcu razvijati geostrateški procesi koji su snažno pokrenuti ukrajinskom krizom, a koji imaju mnogo širu konotaciju od one koja se preko medija nameće. To posljednje se tiče političke ekonomije međunarodnih odnosa gdje se mi po prirodi stvari ne pitamo ništa, osim što mnogo volimo da divanimo o tome.
Ovo prvo se tiče domaće političke ekonomije, odnosno zavisi od odnosa snaga ili, ako hoćete, “klasnih” odnosa unutar zemlje, a što bi se trebalo manifestovati kroz procese na domaćoj političkoj sceni. To je ono gdje postoji određeni ( mada ne širok) okvir za djelovanje jer je postojeća raspodjela moći takva da gotovo uvijek vodi najgorim javnim odlukama.
Uspješnost realizacije mogućih strateških projekata zavisiće i od nivoa znanja potrebnog za njihovu realizaciju. Tu isto imamo lošu situaciju. Mogu reći da “otkad pamtim da se sjećam” situacija nikad nije bila gora - ni više univerziteta i doktora, ni manje znanja. A i ono malo znanja koje imamo nikako da se “probije” na našem jako “konkurentnom” tržištu. No, to je globalni problem. Kao da se kroz degradiranje javnog sistema obrazovanja na perfidan način želi još više proširiti jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Jaz koji je već sada frapantan i nezabilježen, veći čak i od onog s početka dvadesetog vijeka.
- Da li bi i kako mijenjali vladine antikrizne mjere, preko kojih se i dalje najviše uzima od većine građana, a bogataši su pošteđeni?
Prvo treba promijeniti vlast. Potom, tek, možemo govoriti o mjerama, a to je, iako složen, ipak lakši dio posla. Ova vlast je rođena u krvi devedesetih. A i sve prethodne su u nekoj krvi rođene. Zarobili su državu i sada preko nje kreiraju antikrizne mjere koje će njih najmanje koštati.
Što je još gore, kompletno tržište se oblikuje tako da očuva i uveća njihovo bogatstvo. Tako se kreira ambijent, a oni obožavaju da govore o ambijentu u kojem smo dobili kombinaciju dvije najgore stvari iz dva različita svijeta. Prejaku državu sa mnoštvom mana i još gore tržište sa još više mana od onih koje tipična tržišta imaju.
Ovakav model je bomba u finansijskom sistemu, a moglo je partnerstvo ili paket sa Lukom Bar
- Upozorili ste da je projekat gradnje autoputa bomba u fiskalnom sistemu države. Zašto tako mislite?
Kada je riječ o tim projektima oni čak i kada su socio-ekonomski isplativi imaju problem neizvjesnosti vezanih za očekivani tok gotovine koji će generirati bilo direktno kroz putarine, bilo indirektno, kroz uvećanje poreza od novootvorenih kapaciteta. Kada je taj tok slab onda imamo negativan neto tok gotovine sa stanov i šta budžeta, što predstavlja strahovit teret za fiskalni sitem. Kada se radi samo dio puta i kada gradnja nije koordinirana sa Srbijom (put nema smisla ako ide do Boljara) onda možete da očekujete upravo bombu u finansijskom sistemu.
Drugo, ako se time suzi fiskalni kapacitet da se ne može ući u dalje faze gradnje puta, onda upadate u pat poziciju iz koje je nemoguće izaći osim ako se to ne kompenzira nekim drugim dobrim projektima koji bi značajno povećali BDP i fiskalni kapacitet države. Ovo je tipična hazarderska pozicija u kojoj je moguće i dobiti, ali sa vrlo malom vjerovatnoćom. Država se, međutim, ne vodi na ovakav hazarderski način.
Treće, fiskalni kapacitet je već toliko sužen da se za dug period ne može ulaziti u druge, možda važnije, projekte. Četvrto, multiplikativni efekti tog projekta su jako slabi jer se naša građevinska operativa i nepostojeća industrija građevinskog materijala ne mogu značajnije angažovati. Uz to, usljed oslobađanja od plaćanja PDV-a država se lišava glavnog koridora za povećanje agrgatne tražnje i jedinog značajnijeg multiplikativnog efekta koji kod nas, koliko toliko, funkcioniše.
Peto, vjerovatno najvažnije, projekti koji su u pogledu gotovinskog toka ovako neizvjesni se finansiraju kroz privatno-javno partnerstvo, pri čemu se svi t roškovi i prihodi od putarina prepuštaju investitoru, dok se kreditima finansiraju krupni projekti koji imaju neupitan gotovinski tok.
- Koji su to projekti?
To su kod nas u ovom času jedino energetski projekti. Kineska strana vjerovatno ne bi bila zainteresovana za finansiranje i gradnju puta kroz privatno-javno partnersto. No, ko zna, možda bi i pristala da se u paketu išlo sa Lukom Bar. Ne radi samo o tome da su Kinezi zainteresovani za luke, već o okolnosti da se značajan dio efekata od puta realizuje i kroz porast korišćenja kapaciteta Luke. Ta internalizacija efekata bi možda Kinezima bila interesantna, a bila bi i nama zanimljiva jer Luka Bar od osnivanja nije radila sa više od 30 odsto kapaciteta, uglavnom zbog putnih i željezničkih limita.
Mogu samo da zamislim koliko su se ugradili kroz projekat autoputa
- Da li su uslovi kineskog kredita Crnoj Gori povoljni, zar nije skupo da kilometar četvrtine autoputa košta oko 28 miliona? Ugovor je potpisan u ambasadi Kine, kakva je to poruka Crnoj Gori?
Da ne bude zablude, to nije kineski pristup Crnoj Gori, već je riječ o njihovom pristupu skupu centralno evropskih i jugoistočno evropskih zemalja, nečemu što Kina pažljivo priprema već više od dvije godine. Kada je riječ o tom poslu, treba znati da su tu dvije različite stvari u pitanju, kreditni aranžman i aranžman o gradnji. Kredit je izuzetno povoljan. Dobijen je po stopi od dva odsto, a na svjetskom tržištu je cijena našeg zaduživanja oko šest odsto. Razlika je čitavih četiri odsto. Kada tom stopom diskontujete očekivane odlive po osnovu otplate kredita, dobićete iznos koji je ravan uštedi koju imamo od tako povoljnog kredita u odnosu na neki drugi izvor finansiranja. Riječ je o ogromnoj svoti. Šteta je što taj kredit nije iskorišćen za neke druge projekte.
Kada je riječ o samom ugovoru o gradnji i cijeni od 28 miliona po kilometru, onda je tu, po mom mišljenju, u pitanju domaća radinost. Teško je nabrojati sve dubioze koje ovdje imamo od začeća same ideje o gradnji. Već sama ideja da se odustane od kučke varijante i pređe na ovu se može problematizovati. Kučka varijanta je nešto skuplja u eksploataciji jer doseže veću visinu i, zbog snijega ima veće troškove održavanja (puta i kola) ali je zato investiciono daleko jeftinija pošto u sadašnjoj varijanti imate da je preko 60 odsto dionice u tunelima, mostovima i vijaduktima.
Uz to, imate problem nedostatka glavnog projekta i njegove naknadne izrade na mahove, kao u kakvom feljtonu. Ni sada javnost ne zna kako tu stvari stoje, ali ona mogućnost iz ugovora da se ide na plus 10 odsto iznad ugovorene cijene upućuje da ni u tom feljtonskom izdanju vjerovatno nešto nije u redu sa glavnim projektom. Na to upućuje i dužina pregovaranja koju je kineska strana jednom prilikom objasnila nedostatkom nekih “dokumenta”. Konačno, Bog zna kako je dizajniran sam ugovor. Nijesam insajder i ne mogu da tvrdim, ali znajući naše “pregovaračke kapacitete i navike” mogu da zamislim koliko se tu “ugrađivalo”.
Muljaće i vući će investitore za rukav
- Koji je ekonomski promašaj 2014, a koji potez Vlade je dobar?
Nije bilo ništa posebno dobro jer su u ranijim godinama donijete odluke koje su tako nešto isključile. A, nije bilo ni ništa posebno loše a da se, iz istih razloga, nije moglo predvidjeti.
- Sa kojim problemima ćemo se suočiti 2015. i kako se sa njima izboriti?
Suočićemo se sa istim problemima i rješavaćemo ih na isti način. Izvjesno je da ćemo i dalje vući strane investitore za rukav. Sve ostalo će biti slično tome ili, da citiram Štiglica, “muljanje”. Biće to i ovdje, kao i svuda u svijetu, neviđena politička arbitraža koja će nam se, zbog preusmeravanja odgovornosti redovno predstavljati kao tržišna arbitraža.
Kod nas se uveliko govori o nevoljama koje imamo zbog “prelivanja” trećeg talasa. Kao, sve bi bilo dobro da nije “prelivanja” problema sa svjetskog “tržišta”. Ja bih volio da Nova godina i ne bude baš previše nova. Ne bih imao ništa protiv da bude baš kao 2014. U tim “interesantnim vremenima” novine koje se mogu javiti su obično teško podnošljive.
Dobro bi bilo raskinuti sa A2A
- Da li italijanski partner A2A zaslužuje da ostane da rukovodi EPCG?
Od početka tvrdim da nije trebalo ulaziti u proces privatizacije Elektroprivrede. Kad se već ušlo, onda to nikako nije trebalo raditi sa tom nereferentnom firmom. Ipak se ušlo u aranžman sa njima jer su jedino oni bili spremni da uđu u taj skup “galimatijasnih” odnosa sa dobro poznatim i problematičnim domaćim oligarsima. Dobro bi bilo izaći iz odnosa sa njima. Ali, kako to uraditi, a da se ne uđe u nove dugove?
Bonus video:
