Koncesija nad Aerodromima Crne Gore (ACG) je nastavak doboš ekonomske politike, zasnovane na doktrini totalne rasprodaje, čiji je rodonačelnik aktuelni predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, saopštio je danas potpredsjednik Demokratske Crne Gore Momo Koprivica.
"Umjesto da uvede red u državna preduzeća, Vlada rasprodaje te vitalne resurse. Privatizovati infrastrukturu znači biti u očajnom stanju i nemati osjećaj, niti viziju o stvaranju nove vrijednosti", rekao je Koprivica na pres konferenciji.
"Mora se primijetiti i gromoglasno utišavanje Socijaldemokrata, koje je znak popuštanja i brze kapitulacije nakon što je obnovljena priča o pravnom epilogu slučaja "Ramada". Ocjena u koncesionom aktu, navedena kao pozitivni efekat koncesije, a glasi "privatna kompanija je motivisana da promoviše turizam i ekonomski razvoj" je šokantna i najbolje govori da Vlada ne zna prirodu svog posla i ustavne nadležnosti. Za ovu privatizaciju vitalnih privrednih i državnih resursa mogu biti samo dva motiva. Jedan je pribavljanje mita u složenim poslovnim aranžmanima koje javnost teško može analizirati i pratiti, a drugi je popunjavanje budžetskih rupa zbog sve veće krize u državnoj kasi. Ovim potezom, Vlada je pokazala da nema razvojnu viziju, priznala da nema upravljački kapacitet i menadžersku sposobnost, priznala da suštinski ne vjeruje u profitabilnost ove kompanije iako je ministarstvo saobraćaja kako navode u koncesionom aktu uradilo prognoze saobraćaja za narednih 25 godina na ova dva aerodroma i dokazala da joj je preča budžetska kasa od vitalnih interesa domaće privrede", istakao je Koprivica.
Potpredsjednik Demokrata je naglasio da reforma ACG jeste neophodna, ali ciljevi koji se moraju postići jesu: ekonomska i tehnička modernizacija, unapređenje upravljanja, uvođenje reda i oslobađanje od partijskih uhljeba, partijskih vojnika i parazita.
"U oskudnoj analizi troškova i koristi pojedinih opcija zanemaruju se neke fundamentalne činjenice, pa čak iznose i protivrečni nalazi na 25. i 27. strani dokumenta kako bi se zamaglila istina, a to je: stvarni trošak finansiranja projekta od strane države niži je u odnosu na finansiranje koncesionara. Naime, u širokoj praksi kao i ekonomskoj i poslovno-pravnoj teoriji zna se, a to navodi i najeminentniji istraživač javno-privatnih partnerstava E. R. Jeskomb, da je finansiranje od strane privatnog koncesionara skuplje, nego što je finansiranje od strane države putem uzimanja kredita. Suština jeste u tome da je trošak kapitala koncesionara viši u odnosu na finansiranje države, jer je pozajmljivanje za državu jeftinije i povoljnije. Ovo iz razloga što je država siguran dužnik, zato što ima stalne javne prihode i može garantovati jačom imovinom za finansijska sredstva, nego ijedna potencijalna kompanija. Prema tome, povjerioci države nemaju visok rizik gubitka svog novca i ne traže visoku "nadnicu za strah", tj odobravaju joj sredstva po niskoj kamati. Treba dodati i da je država kao takva u boljoj poziciji da disperzuje rizike“, izjavio je Koprivica.
On je dodao da ovaj model dovodi do potpune kontrole privatnog partnera nad ključnim elementima funkcionisanja aerodroma.
"Karakteriše ga i minimalno djelovanje zakona konkurencije, o čemu svjedoči i ostavljanje mogućnosti da Tenderska komisija nastavi postupak dodjele koncesije i ako se kandiduje samo jedan privatni partner (na 16 str. Koncesionog akta, po principu daj sta daš). Ovaj model generisaće brojne negativne ekonomske efekte za državu, kao što su: rast troškova pribavljanja kapitala i porast transakcionih troškova, slabljenje privrednog potencijala države, smanjenje transparentnosti finansijskih, tehničkih i administrativnih informacija u vezi sa funkcionisanjem aerodroma, slabljenje podsticaja za društveno odgovorno poslovanje, niži nivo zaštite javnog interesa, itd", rekao je Koprivica.
Po njegovim riječima, nije tačno da su koncesija i privatizacija jedini izlaz.
"Demokrate kada govore o problemima, uvijek ukažu i na potencijalna rješenja za njih. Tako i sada. Osim angažovanja profesionalnog menadžmenta i plana kapitalnog investiranja, ukazaćemo na još jedan modalitet koji bi uz javno ulaganje doprinio usponu Aerodroma Crne Gore. To je ugovor o upravljanju, kao jedna veoma atraktivna tehnika javno-privatnog partnerstva. Ona podrazumijeva ugovorno i institucionalno angažovanje kompetentne upravljačke strukture, kao i očuvanje svojinskih prava države i sprečavanje odliva profita u inostranstvo. Tu privatni partner dobija pravo na upravljanje i obezbjeđuje tekuća sredstva za obavljanje djelatnosti ovog državnog preduzeća, a takođe i vrši svakodnevne kontrole, stara se o održavanju i kreira poslovnu politiku. Za to on dobija unaprijed utvrđenu nadoknadu, a može mu se garantovati i dodatna nadoknada kako bi se kreirao dodatni podsticaj za efikasno postupanje. Ovim bi se postiglo ono što Vlada navodi kao manu državnoj svojini, a to je visok rizik operativnog troška i posebno u dijelu kako navodi u Koncesionom aktu "optimizacije produktivnosti i efikasnosti radne snage i ugovornih pregovora sa dobavljačima i izvođačima". I uistinu ovaj model bi eliminisao neefikasnosti koje stvara partokratija koju je ova, kao i Đukanovićeve vlade, posijala. Ugovor o upravljanju je jednostavan i za razliku od koncesionog garantuje vrlo niske transakcione troškove", zaključio je Koprivica.
Bonus video:
