Ekipa „Vijesti“ obišla je radnike Željezare, prošla kroz pogone u kojima konačno bruje mašine i pokušala da od zaposlenih sazna da li vjeruju u budućnost nekadašnjeg giganta nikšićke i crnogorske privrede, da li je bolje od kada je Miodrag-Daka Davidović pokrenuo proizvodnju, da li se nadaju povratku nekadašnjeg vlasnika, kompanije MNSS-a... Odgovore je bilo teško dobiti uz gotovo isto obrazloženje:
"Naše je da radimo, a neka poslovođe daju izjavu. Ma, uostalom ko nas išta pita".
Oni rijetki koji su imali volje, a možda i hrabrosti da progovore, bili su puni hvale za vlasnika Neksana, trenutnu situaciju u Željezari, vjeru u budućnost.
"Svuda sam u Željezari radio i iako moj posao nije lak ne bih ga promijenio za bilo koji drugi. Ušao mi valjda čelik u kosti. Volim da radim i za mene nema umora. Kada je ovdje bio MNSS, bilo je nikako. Oni su radnike, posebno nas iz Vučionice, napravili komunalcima i posao nam je bio da po krugu fabrike i po kanalima čistimo smeće. Mi čistili smeće, a mašine ležale. Ako se vrate, samo će nas o jadu zabaviti. Ali, kada je došao Daka, konačno je počelo da se radi i da se osjeća boljitak u preduzeću", kazao je Miroslav Vučeljić.
Miroslav, koji je posao prekinuo samo da bi dao izjavu, radnik je Željezare 34 godine. Ali ne još zadugo jer je i on jedan od onih koji odlaze iz preduzeća.
I njegov kolega Milan Nikolić, koji je iz školske klupe došao pravo u Željezaru, uskoro odlazi. Ne zna da li da se raduje ili da žali.
Mnogo je bolje sada jer se konačno radi. Dobro je i to što se vraćamo proizvodnji kvalitetnog čelika. Kako dođoše privatizacije, tako se odustade od kvalitetnog, a pređe na betonski čelik
I za njega je situacija u Željezari dolaskom Davidovića mnogo bolja.
Dolaskom Davidovića, situacija je za neke mnogo bolja
"Mnogo je bolje sada jer se konačno radi. Dobro je i to što se vraćamo proizvodnji kvalitetnog čelika. Kako dođoše privatizacije, tako se odustade od kvalitetnog, a pređe na betonski čelik. Vjerovatno je to i uticalo da u početku naš rad ne bude onakav na kakav smo navikli. Ni sada ne možemo da vjerujemo da smo mogli tako da podbacimo. Imali smo toliko iskustva, a toliki škart smo napravili. Ali, ponovo je sve krenulo kako treba", riječi su Nikolića koji je za 31 godinu rada u Željezari promijenio tri pogona – Vučionicu, Kombinovanu i Bluming.
Dobro je, smatra on, što se radi i zarađuje, kao i to što je smanjen broj radnika. Ali nije dobro to što uglavnom odlaze radnici iz proizvodnje, dok administracija i dalje ima višak zaposlenih.
"Od 700 radnika, koliko će ih nakon realizacije socijalnog programa i penzionisanja ostati, sigurno je polovina onih iz administracije. A radnika, ovih sa rukavicama, ostalo je oko 350", kazao je Nikolić.
Nije sve med i mlijeko
I taman kada je ekipa „Vijesti“ pomislila da u Željezari teče "med i mlijeko“, javiše se i oni kojima nije sve tako sjajno. Ali oni su željeli da pričaju „horski“ jer tako su, kako rekoše, sigurniji. Dugo su, rekoše radnici Željezare, pa su ih dešavanja naučila da ne vjeruju nikome, ali i da se paze izjava.
"Posao je težak, uslovi za rad loši, plata slaba, ali prinuđeni smo da radimo. Čovjek kada nema gdje da radi, a ima porodicu koja zavisi od njega, pristaje na sve. I radi, i ćuti. Voljeli bismo mi da bude bolje, ali ne vjerujemo u to. Nijesmo mi krivi što smo postali tako nepovjerljivi. Psihički pritisak nam je najgori jer ne znamo šta će biti sa fabrikom, a onda i s nama. Jedan dan kažu zatvoriće se, drugog dana proglašavaju bankrot, trećeg dana nas prodaju, onda kažu da se vraća MNSS i tako ukrug. A mi ne znamo gdje i kako – da li da ostanemo ili da idemo, da li se neko igra s nama ili ima ozbiljne namjere. Jednostavno – neizvjesnost visi u vazduhu. Samo se nadamo da i mi ne izvisimo - razočarano prokomentarisaše njih desetak i odoše da rade.
Posao je težak, uslovi za rad loši, plata slaba, ali prinuđeni smo da radimo
Poslovođe su zadužene da se posao obavlja kako treba. Dok jedni svojim autoritetom stimulišu radnike da rade i da ne zabušavaju, drugi imaju zviždaljku koja je spremna da se oglasi čim nadležni primijeti da je radnik stao da „uhvati malo vazduha“.
Biće bolje
Blagoje Anevski ima 49 godina i radi, kako rekoše i on, ali i ostali radnici, najteži posao u Čeličani – reparira kokile. O težini posla dovoljno su rekle njegove umorne oči, težak hod i disanje, graške znoja koje su se slivale niz čelo i lice. Ali Blagoje se ne žali. Kaže da je zadovoljan što može da radi i zarađuje.
"Iako je ovo najteži posao u Čeličani i, iako su se mnoge stvari u Željezari izdešavale, nijesam se pisao za odlazak. Vjerovao sam da će biti bolje. Zadovoljan sam što konačno imamo posla, što se sada, kada je došao Davidović, radi. Volio bih da on još ostane ovdje jer što sada zaradim za dva mjeseca ranije nijesam mogao za dvije godine", kaže Blagoje koji da bi primio što veću platu ostaje često i po čitav dan da radi.
Na poslu se povrijedio, pa zato teže pomjera nogu, ali se odmah vratio da radi.
"Plata je po učinku. Ostanem po čitav dan i zadovoljan sam koliko primim. Sve što prebacim preko norme mi se plati. Radiću do penzije ili dok me zdravlje posluži", kazao je Anevski.
Za platu rekoše da je "vojna tajna", ali većina prizna da je bolja nego kada je tu bio MNSS.
"Kada su tu bili stranci, plate smo dobijali uličnim protestima. Sada je opet zarađujemo", dobaci jedan radnik i ode da zaradi dnevnicu.
Galerija
Bonus video:
