Kada je Igor Lukšić krajem decembra prošle godine preuzeo dužnost premijera od, neki bi rekli, svog političkog i ideološkog patrona Mila Đukanovića, „Vijesti“ su napisale da ujedno preuzima i vruć ekonomski krompir, oličen u brojnim privrednim i socijalnim problemima.
„Vruć krompir“ Lukšić nije izbjegavao, već je od njega napravio „pire“ i odmah na početku svog mandata pokazao da Vlada može kad hoće: država je preuzela većinski paket akcija Fabrike elektroda Plužine (FEP) i spasila sudbinu 50-ak radnika umornih od štrajka i čekanja.
Nagrada je stigla vrlo brzo: prilikom posjete Plužinama novog premijera dočekali su radnici sa transparentima podrške. Ostalo je pitanje da li je Lukšić bio svjestan da je na primjeru FEP-a zapravo pokazao svu apsurdnost neoliberalnog ekonomskog koncepta: pokazalo se da fabrika u državnim rukama može bolje da posluje nego u privatnim.
Idila nove energije mladog i obećavajućeg premijera, međutim, nije dugo trajala. Talas poskupljenja nije mogao da amortizuje ni njegov optimizam niti činjenicu da je država statistički izašla iz recesije.
Nove cijene brašna, hljeba, šećera, ulja i ostalih osnovnih životnih namirnica, kao i rapidno poskupljenje svih vrsta goriva, dodatno su usložnile socijalnu situaciju i pogoršale ukupni standard, a Vlada se u bolnom postrecesijskom periodu nije najbolje snašla.
Opširnije u štampanom izdanju
Bonus video:
