Državne firme, među kojima i one koje posluju godinama sa gubitkom, godišnje na donacije, sponzorstva i jednokratne pomoći troše milionske iznose, mimo jasno utvrđenih kriterijuma i procedura za dodjelu novca u te svrhe.
Vlada, odnosno, Ministarstvo finansija, ni u tom segmentu poslovanja državnih firmi nema nikakvu kontrolu nad trošenjem novca poreskih obveznika. Preduzeća sama odlučuju kome će i koliko dati, a samo rijetka objavljuju informacije o tome na svojim internet stranicama.
Trošeći novac koji najčešće ubiraju zbog monopolističke pozicije na tržištu, preduzeća podržavaju sportska udruženja i saveze, kulturne i muzičke manifestacije, ali i uplaćuju jednokratne novčane pomoći pravnim i fizičkim licima.
Sve to mimo nacionalnih sistema uspostavljenih za razvoj sporta, kulture, umjetnosti i socijalne zaštite.
Državna (ne)kontrola
U Ministarstvu finansija, koje ima poseban sektor za privredna društva u većinskom vlasništvu države, nemaju jasan odgovor na pitanje “Vijesti” da li na bilo koji način kontrolišu tu oblast, ali i o tome da višegodišnji državni gubitaši i dalje izdvajaju novac za donacije, sponzorstva i jednokratne pomoći, kao i da li bi bilo racionalnije da svi ti izdaci budu pod direktivom države.
U odgovorima navode “da shodno odredbama Zakona o privrednim društvima, državna preduzeća imaju svoje organe upravljanja i rukovođenja i da su oni odgovorni i za politiku društveno odgovornog poslovanja koja se odnosi na izdvajanje sredstava za donacije, sponzorstva i jednokratne pomoći”.
Podsjećaju na Vladin zaključak iz 2016. godine kojim su preduzeća u kojima je država jedini vlasnik imaju obavezu da višak prihoda nad rashodima u iznosu od 70 odsto prebace u državni budžet, te da se taj iznos može umanjiti onima “koji podržavaju programe nacionalnih sportskih saveza i COK-a, vrhunske i kategorisane sportiste, sportske aktivnosti lica sa invaliditetom i druge društveno odgovorne aktivnosti”.
Iz Državne revizorske institucije (DRI) upozoravaju da tu oblast treba što prije treba urediti i da je najveći problem što ne postoji jedinstven regulacioni sistem za tu vrstu izdvajanja novca iz budžeta.
“Preporuka DRI je da Ministarstvo finansija uradi smjernice, koje bi bile obavezujuće za sva ministarstva, opštine, preduzeća u većinskom vlasništvu države i lokalna preduzeća, kako bi se na jedinstven način riješio problem izdvajanja iz svih ovih budžeta. Zatim se mora uraditi jedinstveni informacioni sistem, koji bi uvezao sve te podatke i onda bismo znali koliko se novca izdvoji za koje namjene. Na taj način bismo imali veoma izraženu transparentnost i svođenje mogućnosti zloupotreba na najmanju moguću mjeru”, kazao je “Vijestima” član Senata DRI Zoran Jelić.
On je objasnio da je to važno jer se često dešava da određeni pojedinci sa više adresa dobiju novac, a država o tome nema podatak.
Jelić je naglasio da državni fondvi moraju imati uređeni sistem, jer često se ostavljaju diskreciona prava za više osoba, a više diskrecionih prava znači i veću mogućnost zloupotrebe.
Novac daju, informacije kriju
Precizan podatak o kojoj se sumi novca radi na godišnjem nivou nemoguće je dobiti, jer većina firmi ne želi da te informacije dostavi javnosti, čak ni na osnovu Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI). Na osnovu odgovora od 24 firme, od kojih smo tražili informacije po SPI, može se zaključiti da kompletnu dokumentaciju koliko su davali novca i kome, dostavljaju one firme koje su davale najmanje iznose, poput Pošte Crne Gore ili Marine Bar.
Veliki „donatori“ nijesu darežljivi sa informacijama kao sa parama. Jedni dozvoljavaju uvid samo u neke podatke, poput Elektroprivrede(EPCG), drugi odbiju zahtjev po SPI (kao što je Monteput), dok neki ne poštuju zakon o SPI i ne odgovaraju na zahtjev (Aerodromi Crne Gore, Plantaže, Montengro airlines...).
Na osnovu dobijenih odgovora iz anketiranih preduzeća, nije moguće zaključiti na osnovu kojih kriterijuma daju novac.
Svi se pozivaju na to da je riječ o “društveno odgovornim aktivnostima”.
Iz EPCG su naveli da su prepoznati po društveno odgovornim aktivnostima i da međunarodna i regionalna praksa u oblasti izdvajanja novca za sponzorstva i društveno odgovorno poslovanje pokazuje da kompanije u te svrhe izdvajaju ne manje od jedan odsto prihoda.
“EPCG je u prethodnom periodu za sponzorstva izdvajala u prosjeku na godišnjem nivou oko 500 hiljada eura. Sva sponzorstva i donacije opredjeljuju se u skladu sa odlukama Odbora direktora i Pravilnikom o dodjeli sponzorstava i donacija”.
Iz EPCG nijesu dostavili pravilnik, a među rijetkim su državnim firmama na čijem sajtu postoji posebni link pod nazivom “donacije i sponzorstva”.
Luka Bar je prošle godine u te svrhe potrošila 130.000 eura, što je upola manje nego 2017. godine kada su potrošili 375 hiljada. JP “Morsko dobro” novac koji daje za donacije, sponzorstva i jednokratne pomoći u finansijskom izvještaju vodi pod stavkom „izdaci za humanitarne, zdravstvene, obrazovne i sportske namjene“, za koje je u 2017. godini izdvojeno 130 hiljade, a lani 110 hiljada.
Luka Kotor po istom osnovu je proteklih godina u prosjeku izdvajala oko 100 hiljada eura. Najviše novca pojedinačno išlo je FK Bokelj, kojem je tokom 2017 u rasponu od šest mjeseci dva puta dato po 30 hiljada eura. Prošle godine, taj klub je od Luke Kotor dobio sedam hiljada.
Kompanija je dostavila Pravilnik od sponzorstvu i donacijama, u kojem se, između ostalog, navodi da podržavaju humanitarne, socijalne, kulturne, naučne, obrazovne i sportske aktivnosti, za koje postoji društveni interese, a ne mogu se finansirati iz komercijalnih sadržaja. U Pravilniku ne navode kriterijume na osnovu kojih odlučuju kome će i koliko novca dati.
U kompaniji Montenegro Bonus navode da su tokom prethodne dvije godine jednokratne pomoći isplaćivali zaposlenima, da su za donacije u 2017. dali oko 13 hiljada, a godinu kasnije oko 20 hiljada. Novac su većinom dobijale zdravstvene ustanove, sportski kolektivi i vrtići.
“Kad je riječ o sponzorstvima, Montegro Bonus ima potpisan ugovor o sponzortsvu sa Rukometnim klubom Lovćen, za period od 2018. do 2020. u iznosu od 10 hiljada eura godišnje, sa uslovom ostvarenog pozitivnog rezultata na kraju poslovne godine”.
Upozorenje Svjetske banke
U NVO sektoru ističu da su sponzorstva i donacije javnih preduzeća primjer koliko je taj dio javnog sektora van svakog nadzora.
“Svjetska banka je još 2013. upozorila da su crnogorska preduzeća u javnom vlasništvu najmanje transparentan dio javnog sektora, uz najznačajniji manjak informacija u pogledu transparentnosti javnih finansija. Od tada se u praksi i zakonskom okviru ništa nije promijenilo nabolje. Zakon o javnim preduzećima je ukinut prije skoro deceniju, a nije ga zamijenio nijedan drugi zakon koji bi uvažio specifičnosti rada ove vrste preduzeća”, kazao je Marko Sošić iz Instituta alternativa.
On dodaje da javna preduzeća traže da ih tretiramo kao nezavisna privredna društva u tržišnoj utakmici, sve dok ne dođe do potrebe da se spašavaju kroz državnu pomoć.
“Ako javno preduzeće ostvaruje gubitak, moraju ga plaćati svi građani, a ako ostvaruje dobit, od toga korist imaju samo izabrani, dok nama nije dozvoljeno ni da znamo kome je i koliko uplaćeno”.
Bivši ministar u Vladi izbornog povjerenja Boris Marić, koji je sa te pozicije prije par godina inicirao ovu temu, kazao je da državna preduzeća nemaju zakonske prepreke da usmjeravaju subvencije, donacije, jednokratne pomoći i da ih ne treba ograničavati, ali da mora postojati veća uređenost u toj oblasti.
“Mnoga od tih preduzeća imaju interna pravila raspodjele novca, ali ne postoji jasno uvezan sistem. Javna politika dodjele subvencije ili jednokratne pomoći je rascjepkana na brojne subjekte, od organa uprave do raznih oblika privrednih društava sa učešćem državnog kapitala. Nema jedistvene, planirane javne politike subvencioniranja, jednokratnog pomaganja, na osnovu preciznih evidencija, utvrđenih potreba i u skladu sa principima pravičnosti, ravnomjernosti i transparentnosti. Ova oblast treba da se dodatno normira i jasno propišu obaveze planiranja, načina raspodjele, vođenja evidencije i transparentnosti ovih sredstava”.
Isto misle i u DRI, a posebno kada je riječ o jednokratnim pomoćima. Kako kažu, u okviru završnog računa budžeta postoje podaci koliko je iz tekuće rezerve izdvojeno novca i ti podaci su egzaktni, ali dalje od toga u dubinu sistema se ne ide.
Jelić napominje da mnogi subjekti nemaju uređen pravilnik ili nemaju uređen akt po kojem daju novac.
“Nemamo limite, da li je to 50, 25 odsto od prosječen zarade u državi. To je sve različito od subjekta revizije do subjekta. Mora se odrediti limit koliko se može dati”.
Marić je istakao da je odavno otvoreno pitanje i ohrabrivana praksa u firmama sa državnim kapitalom, da li su oni i u kojoj mjeri obveznici dostavljanja informacija javnosti.
“Nema dileme da jesu i nema dileme da oni najčešće ne poštuju obavezu transparentnosti, te da se zakonska rješenja moraju učiniti jasnim i nedvosmislenim. Nekoliko zadnjih godina imamo generalno nazadovanja u polju slobodnog pristupa informacijama, tako da je firmama još i olakšano prikrivanje informacija na koji način se koriste sredstva opredjeljena za subvencije i jednokratne pomoći”, kazao je Marić.
Montenegro erlajnz - gubitaš široke ruke
Posebnu priču predstavljaju firme koje godinama posluju sa gubitkom, ne plaćaju porez državi, ali se ne odriču “društvene odgovornosti“ u vidu sponzorstava i donacija. Takav je primjer nacionalni avio-prevoznik Montenegro Airlines(MA). Taj gubitaš nije odgovorio po zahtjevu o SPI da dostavi podatke o sponzorstvima i donacijama za prethodne dvije godine. MA već nekoliko godina ne objavljuje ni svoje finansijske izvještaje. Prema podacima iz revizorskih izvještaja za donacije i sponzorstva u 2016. godini ta firma je izdvojila 83 hiljade eura, a u 2017. oko 22 hiljade eura.
Fudbalski klub Zeta tokom prošle i ove godine na svojim dresovima nosi znak MA.
“Ono što je intencija DRI, da državna preduzeća, lokalne samouprave koji su u finansijskim iskazima predstavili negativni finansijski rezultat, ne mogu davati niti pomoći, niti donacije, niti dotacije i bilo kakva druga davanja. Takođe, subjekti, koji imaju nerealizovane poreske obaveze ili se nalaze u repogramu poreskog duga, ne mogu imati taj status da daju bilo koji navedeni oblik”, kaže Jelić.
Marić ističe da treba biti oprezan, jer negativni bilansi u računovodstvenom smislu mogu različito da se tretiraju.
“Međutim, ako je ta firma Montenegro airlines koja je i zakonito i nezakonito dobijala državnu pomoć kao način opstanka, zaista ne bi smjela ni da razmišlja o subvencijama, donacijama, jednokratnim pomoćima”, ocijenio je Marić.
Plantaže koje su ignorisale zahtjev po SPI u finansijskim izvještajima nemaju stavku “donacije i sponzorstva”. Ipak, često se pojavlju kao sponzor za razne sportske, kulturne i muzičke manifestacije. Prije nekoliko dana objavljeno je da su generalni sponzor ovogodišnjeg “Fashion week 2019“.
Ni iz Aerodroma Crne Gore nijesu odgovorili na zahtjev po SPI. Poznato je da sponzorišu COK kome godišnje daju oko 50.000 eura.
Na zahtjev po SPI, nijesu odgovorili Novi duvanski, Plodovi Crne Gore, Crnogorska plovidba, Kastelo i Radoje Dakić.
Monteput dao KK Budućnost milion za dvije godine
Jedan od najvećih “donatora“ na crnogorskom tržištu je Monteput koji je odbio da dostavi podatke uz obrazloženje da “zahtijevaju sačinjavanje nove informacije, što je zakonskim odredbama definisano kao razlog za odbijanje zahtjeva za SPI”.
Podaci o donacijama i sponzorstvima Monteputa se ne mogu naći u finansijskim izvještajima. Međutim, poznato je da je ta kompanija veoma “darežljive ruke“ kada je riječ o KK Budućnost, kome je u posljednje dvije godine dala milion eura. Iz dobiti za 2017, na konto kluba iz Podgorice uplaćeno je 604 hiljade eura, a od dobiti iz prošle godine 400 hiljada.
I Rudnik uglja je odbio zahtjev po SPI, ali prema podacima DRI može se vidjeti da u 2016. nije bilo sponzorstava, iako je poznato da je kompanija već godinama glavni sponzor ženskog RK Budućnost, dok je na donacije potrošeno 120 hiljada eura. U 2017. za sponzorstva Rudnik uglja je izdvojio 36 hiljada eura, a za donacije skoro duplo vuše nego godinu ranije – 204 hiljade eura.
I za tu kompaniju nije jasno kojim principom se vodi prilikom donošenja odluka o sponzorstvima, i zbog čega iz godine u godinu novac daje samo podgoričkim rukometašicama, a nema osjećaja za “društvenu odgovornost“ prema sportskim klubovima iz svog grada, poput RK Rudar ili FK Rudar koji je nedavno najavio da će biti primoran da napusti državna takmičenje jer nemaju novca.
Košarkaškom savezu pare stižu sa mnogih adresa
Zbog toga što davanje donacija, sponzorstava i jednokrantih pomoći nije uređeno na državnom nivo, dešava se da se novac sa više adresa sliva istim subjektima.
Tako imamo situaciju da Košarkaški savez Crne Gore, na čijem čelu je donedavno bio predsjednik Milo Đukanović, dobije 100 hiljada eura od EPCG, 54 hiljade od Luke Bar i 715 hiljada eura od Ministarstva sporta. Slično je sa svim većim sportskim savezima koji dobijaju novac i od Ministarstva sporta, ali od više državnih kompanija.
Takva je situacija i sa sportskim kolektivima.
Posebno zabrinjava činjenica da većina tih državnih kompanija dodjeljuje jednokratne pomoći licima van firmi. O koliko novca se radi, kome i koliko puta na godišnjem nivou, ove kompanije ne obavještavaju Ministarstvo rada i socijalnog staranja, pa ostaje nepoznanica koliko njih su možda korisnici socijalnih i materijalnih davanja.
Bonus video:
