Ukoliko bi se napravila i sprovela ozbiljna agrarna politika, Crna Gora bi za pet godina mogla imati godišnju proizvodnju hrane vrijednu milijardu eura u kojoj bi moglo da radi i dobro zarađuje deset hiljada građana, kazao je u intervjuu za „Vijesti” agronom i nekadašnji direktor Kooperative Agrokombinata “13. jul” i autor studija i projekata iz poljoprivrede Svetozar Radonjić, sada vlasnik kompanije “Agrovita Eco”.
"Prema mojim podacima, mi imamo oko 700 hiljada hektara poljoprivrednog zemljišta. Sa jednog hektara, prema studijama koje sam radio, može da se obezbjedi prihod od 4.000 eura. Ako bi obradili samo polovinu od toga, odnosno 350 hiljada hektara, to je mogućih 1,4 milijarde eura prihoda. Mislim da bi se uz kvalitetnu agrarnu politiku, vrijedan rad i rješavanje sadašnjih barijera, za pet godina mogla dostići godišnja proizvodnja hrane od milijardu eura. To je duplo više od sadašnjeg uvoza hrane. Sanjam dan, a znam da to neće biti san, da poljoprivredna proizvodnja bude najznačajniji dio BDP-a Crne Gore. Mislim da je i sada mnogo više od osam odsto BDP-a, koliko se procjenjuje”, kazao je Radonjić.
Crna Gora godišnje uveze hrane za skoro 500 miliona eura. Milioni odu i na paradajz, krompir, kupus, meso mlijeko, sir, jaja... Da li se to može proizvoditi u Crnoj Gori u dovoljnoj mjeri, da ga ima dovoljno, da bude kvalitetno i da cijene mogu biti konkurentne?
Crna Gora je bila i biće agrarna zemlja. Ranije se pričalo da u Crnoj Gori ne mogu da uspjevaju samo banana, a evo i one su počele da rastu. Možemo svojom proizvodnjom u potpunosti da podmirimo potrebe za uvozom paradajza, krompira, paprike, luku, jaja, ribe, pilećeg, ovčjeg, kozjeg, goveđeg, pa i svinjskog mesa. Mnogi osporavaju mogućnost proizvodnje svinjskog mesa u Crnoj Gori za ukupne potrebe, ja kažem da je moguća i da smo na tome radili dok sam bio direktor Mesoprometa.
To možemo raditi po ugledu na uzgoj svinja u Španiji za proizvodnju pršute patea negra - čiji kilogram košta najmanje 100 eura. To su svinje iz slobodnog uzgoja koje se najviše hrane žirom iz prirode. Jedno domaćinstvo može na deset hektara, od čega bi polovina bila obradivo zemljišta a drugi dio šuma, uzgojiti godišnje 200 svinja. Garantovani prihod bio bi 40 hiljada eura, a ako bi to domaćinstvo prizvodilo i prasiće i sušilo meso, prihod bi bio duplo veći. Mogli bi proizvoditi do 400 hiljada komada pršuta, a but ne bi smio biti manji od 15 kilograma. To je standard. Mora imati više masti nego ovaj sadašnji, koji se pravi od nedozrele mlade svinje.
Imamo sada najmodernije fabrike za preradu mesa, a sirovine nemamo. Možemo proizvoditi i pšenicu i podmiriti 30 odsto svojih potreba, što je oko 30 hiljada tona. Mi treba da sijemo našu pšenicu krupnik ili speltu, koja je bez glutena i hit u svijetu. Naši seljaci su je uzgajali vjekovima. Klimatske razlike od juga do sjevera Crne Gore su njene komparativne prednosti za proizvodnju hrane. Moji saradnici i ja smo prvi proizveli salatu na Žabljaku i prodavali je u Podgorici, jer ona ne trpi temperaturu preko 20 stepeni.
Vi ste 80-ih godina bili direktor u “Agrokombinatu 13. jul”, kolika je tada bila proizvodnja hrane i koliko je poljoprivrednih proizvoda prodavano van Crne Gore? Da li bi tako nešto moglo biti ponovo moguće?
Organizovali smo tada proizvodnju povrća, po zvaničnim podacima samo u Zeti i Malesiji u iznosu od 30.000 tona.
U Zeti se tada obrađivalo pet hiljada hektara, u Malesiji tri hiljade hektara. Obezbjeđivali smo u značajnoj mjeri tržište Hrvatske i Slovenije povrćem. Sama proizvodnja i prodaja paradajza vrijedila je u današnjim cijenama deset miliona eura. A mi sada uvozimo paradajza za 5,7 miliona. Na zagrebačkoj veletržnici, “crnogorska rajčica” je bila brend. Stizali smo sa plasmanom proizvoda i do Beča. Dalmatinski turizam se nije mogao zamisliti bez našeg povrća.
Najveća konkurencija su nam bili Makedonci, međutim, “crnogorskoj rajčici” niko nije mogao konkurisati kvalitetom. Naše cijene su bili 30 do 40 osto veće od ostalih.
A mi danas iz tih zemalja uvozimo paradajz koji je iznutra zelen. Ja upozoravam potrošače pa i donosioce odluka da trujemo narod jer ono zeleno je otrovno. To je glikozid solanin koje je otrovan. Nemam ja ništa protiv uvozničkog lobija, i slažem se da se uvozi nešto ako je kvalitetom i cijenom bolje od našeg proizvoda, ali ovaj paradajz je otrovan i nekvalitetan.
Ove uspješne rezultate smo postigli što smo stvorili dobru agrarnu politiku, najvažnije, izjednačili smo seljake - proizvođače hrane sa drugim radnicima u Crnoj Gori. Podržali smo seljake, kooperante da se udružuju u zadruge i osnovne organizacije kooperanata. Ove asociacije su imale isti status kao i druga privredna produzeća. Tadašnja država je voljno a često i nevoljno morala da ih poštuje. Normalno, jer su joj donosili korist.
Kao barijera za razvoj poljoprivrede se pominje rascjepkanost poljoprivrednog zemljišta. Koliko Crna Gora uopšte ima poljoprivrednog zemljšta, a koliko od toga je obradivo? Šta se može uraditi da se poveća količina obradivog zemljišta i kako da se ukrupne poljoprivredne površine?
Najveći problem je usitnjenost i zapuštenost poljoprivrednih parcela, to ide na dušu ministarstvu i vlasnicima zemljišta.
Svuda po Evropi zemljište se obrađuje. Postoji zakon o poljoprivrednom zemljištu kojeg i mi imamo, ali se ne sprovodi. Gradnja i uništavanje poljoprivrednog zemljišta je antidržavni čin. Vjekovima su se naši preci trudili trudili da maknu krš da bi više zemljišta mogli obrađivati, a sada se betonizuje. Naše udruženje predlaže takozvanu „tihu komasaciju”, ukrupnjavanje i širenje poljoprivrednog zemljišta. Vlasnik zemljišta bi bio obavezan da ga obrađuje, a ako ne može, bio dužan da ga proda ili da u zakup prvom pomeđašu.
Država to, nažalost, još nije počela da radi. Vlada bi trebalo da obezbijedi sredstva za taj fond. Tako rade u Evropi. Za kupovinu zemljišta za proširenje poljoprivrednog zemljišta obezbjeđuje se kredit na 20 godina sa deset godina grejs perioda i bez kamate. Sva ta ulaganja u Crnoj Gori ne bi prešla 100 miliona eura, a mi bismo dobili poljoprivredne proizvođače sa većim, ekonomski isplativim površinama. Tada bi mogli da proizvodimo i pšenicu i kukuruz i povrće i meso. To je ključni problem.
To ulaganje će se državi vratiti vrlo brzo. Država toliko uzme od PDV-a na hranu. Uvoz hrane za godinu je 500 miliona.
Koja vlast bude imala petlju da to uradi, ona je završila posao.
Šta mislite o IPARD projektu i novcu koji se dobija od EU po strogim uslovima? Da li naši poljoprivrednici mogu da ih ispune?
Značajna sredstva prošle godine nijesu iskorišćena. Razloge ministartvo neće da nam navede, odnosno obično ne odgovaraju na zahtjeve. Onaj ko je pravio podlogu kako da mi povučemo sredstva iz EU je prepisivao od EU. Mi nismo ni bolji ni gori od EU, ali smo drugačiji. Imamo svoje potencijale, svoje razlike i svoj način proizvodnje. Glavno pitanje je da li mi uopšte imamo agrarnu politiku. Ona treba da bude srž i osnova svake državne politike. Možda je mi i imamo, ali ona nije prilagođena našim uslovima, ona je diktirana od EU. Da li je to dobro, da li će naši seljaci prihvatiti EU, ja tvrdim da neće. Bavim se poljoprivredom 45 godina i priznati sam stručnjak iz svoje oblasti. Nijesam kao savjetnici ministra Simovića (Milutina) sjedio u kabinetu, već sam bio na terenu, sa seljacima i proizvođačima i svaki dan sam učio.
Glavni probliem je katastrofalni birokratski rječnik. Taj rječnik niko ne razumije. Čak ni oni koji su ga pisali. Da bi se dobila sredstva iz IPARDA, treba nekako protumačiti te izraze i propise. Kako da je neko namjerno radio da naši poljoprivrednici omrznu EU.
Mi smo prinuđeni da potpišemo sve ugovore i sada je pitanje koliko smo samostalni. Mi smo potpisali da nemamo granica, a kažu izvozite. Kako da mi sada izvozimo hranu, kada su nam svezane i noge i ruke. Kako da se mi takmičimo sa nekim ko ima subvenciju 60 odsto cijene. Ako se suprotstavljaš, bombardovaće te odozgo.
Inovativnost je na veoma niskom nivou u ovoj branši.
Mnogo je barijera, od politike do dijeljenja tezgi na pijacama
Koje još barijere za razvoj poljoprivrede i značajniju proizvodnju hrane vidite?
Barijera ima dosta. Može se sa sigurnošću konstatovati da u Crnoj Gori ne postoji konzistentna agrarna politika. I to je najvažnija biznis-barijera.
Crna Gora je zemlja sa najviše poljoprivrednih površina po glavi stanovnika u Evropi, zemlja sa najviše neobrađenih površina po glavi stanovnika, zemlja sa najviše uvezene hrane po glavi stanovnika i zemlja sa najviše nazaposlenih agronoma i poljoprivrednih tehničara po glavi stanovnika u Evropi. Oni rade sve osim svog posla. Niko ih nije indoktrinirao da budu profesionalci, da uče. Proizvodnja hrane je komplikovana, možemo čak reći da je kompleksnija od medicine. Nemamo dva dana ista, neme iste klime, zaštitna sredstva i vještačka đubriva nisu baš onakva kao što piše na kesi... I sada seljak - mučenik mora da se dovija, mora da ispituje, proba, da uči na svom uspjehu i neuspjehu.
Veliki problem je i način na koji rade zelene pijace, tamo vlada korupcija i uvozna roba. Samo podobni dobijaju najbolja mjesta. Naše udruženje planira da kod ministra i predsjednika opštine pokrene inicijativu da tezge na zelenim pijacama mogu da dobiju samo registrovani poljoprivredni proizvođači koji će prodavati svoju robu. Kao i da se na pijacama i trgovini vidno označe proizvodi koji su uvozni.
Teži su uslovi nego za vrijeme turske imperije, bile su male dažbine na pijacama i ta je država vodila računa da sačuva proizvodnju.
Veliki je problem i nedostatak stručne radne snage. Po mom gledanju, u Crnoj Gori sve stručnjake možeš nabrojati na prste jedne ruke.
Naši seljaci su otrovani od politike. Strašna im je ambicija da im djeca rade kod vlade, odnosno da ne rade ništa i da budu „gospoda”. Takvi se nikada neće vratiti na selo. U Zeti je šverc nafte 90-ih uništio proizvodnju. Ljudi su zaradili veći novac lakšim poslom i odrekli se poljoprivrede.
Veliki je problem što se kod dijela naših stručnjaka beogradske ekonomske škole Crna Gora doživljava kao krš i drača, odnosno da nema budućnosti u poljoprivredi. Mi imamo više poljoprivrednih površina po stanovniku nego Srbija.
Veliki je problem što smo mali, a još veći što sami sebe smanjujemo. Sebe predstavljamo kao turističku i uslužnu silu. Ne možemo imati elitni turizam na krompiru iz Francuske, paradajzu iz Turske, mesu iz Holandije, začinima iz Italije i brašnu iz Ukrajine.
Korona povećala nadu da će biti povratka selu, ali nije optimista
Jedan od uslova za razvoj poljoprivrede je i povratak selu. Šta je potrebne uraditi da bi se to desilo?
Da ste me u periodu kada su bile zabrane kretanja zbog epidemije koronavirusa pitali kakva je perspektiva povratka na selo, rekao bih da svako zlo donese i nešto dobro i tad je to dobro bilo da će ljudi da se vraćaju na selo. Ali kako padoše mjere i vratiše se kafići, niko se ne vrati selu, svi su se vratili u kafiće.
Imamo li mi stručnih poljoprivrednika i radnika?
Radnici u poljoprivredi nijesu fizički radnici već veoma stručni radnici, moramo ih čuvati jer su oni svjetlo drugim ljudima. Kada se budu obrađivale sve poljoprivredne površina, na gazdinstvima se može zaposliti 10 hiljada ljudi. Ti radnici ne smiju imati manji prihod od hiljadu eura.
Ne može biti stručni radnik skup. Ako nam hektar paradajza daje minimum 30 tona, ako to pomnožimo sa 50 centi, a cijena je daleko veća, to je 15 hiljada eura. Proces proizvodnje paradajza traje četiri mjeseca. Udio radne snage u tim troškovima bio bi svega 20 odsto. U EU je udio radne snage u troškovima preko 30 odsto. U EU plastenička proizvodnja je pet kvadrata po glavi stanovnika, kod nas je po mojoj procjeni, jer je zvanična statiskika nepouzadana, oko 200 kvadrata.
Bonus video:
