Crna Gora je tokom prošle godine, prema podacima Uprave za statistiku Monstat, uvezla jestive soli za 1,3 miliona eura iz čak 29 država i sa četiri kontinenta.
Sada uništena i zatvorena ulcinjska Solana, nekada je proizvodila soli i do pet puta više nego što je cijela Crna Gora mogla da pojede.
Eurofond interesovalo samo zemljište Solane
Solana je bila u državnom vlasništvu do 2003. godine kada, nakon vaučerske privatizacije, najveći vlasnik, uloživši oko 800 hiljada eura, postaje Eurofond biznismena Veselina Barovića, koji je kroz razne dokapitalizacije narednih godina postepeno povećavao svoje vlasništvo u ovoj kompaniji.
Solana gazduje sa 14 miliona kvadrata državnog zemljišta u zaleđu Velike plaže, kojeg uprava Eurofonda želi pretvoriti u građevinsko zemjište za gradnju apartmana i hotela, ali i dovesti u vlasništvo kompanije.
U Solanu je 2005. godine uveden stečaj zbog duga od 13 hiljada eura, u godini kada je njena knjigovodstvena vrijednost povećana sa 22,6 na 31,2 miliona. Glasovima DPS-a u Skupštini se mijenja namjena u prostornom planu i Solana postaje građevinsko zemljište, ali su realizaciju tog plana spriječili NVO sektor i predstavnici ambasada.
U međuvremenu, stečajna uprava Solane pokušavala je da proda zamljište kao građevinsko, prvo za 250 miliona, a kasnije je cijena padala do 160 miliona.
Da je plan ostvaren, većina novca završila bi u džepovima osoba povezanih sa Eurofondom, zbog čega ih nije puno interesovala proizvodnja soli.
Posljednja berba soli obavljenja je 2013. godine, nakon čega prestaje i upumpavanje morske vode u solila, što dovodi do ekoloških problema. Nacionalni parkovi preuzimaju upravljanje Solanom, kao zaštićenim područjem 2015. godine, omogućivši upumpavanje morske vode u solila, ali ne i proizvodnju soli.
Nekada 70 odsto soli išlo za izvoz
Bivši rukovodilac Solane Saša Mitrović podsjeća da je proizvodila u prosjeku 10 do 15 hiljada tona soli.
“Potrebe Crne Gore za jestivom solju bile su na nivou tri do tri i po hiljade tona, što znači u prosjeku 30 odsto naše godišnje proizvodnje. Ostatak od 70 odsto, plasirali smo na tržištima zemalja regiona i Evrope“, kaže Mitrović za “Vijesti”, uz podsjećanje da su i više nego dovoljne bile i količine soli za puteve.
“Da je Solana ‘živa’, ne bi nam trebao ni gram soli iz uvoza“, ističe Mitrović.
Ali, i dok je ulcinjska Solana proizvodila, u Crnoj Gori se so upitnog kvaliteta uvozila sa raznih adresa. A da je Ulcinj imao najkvalitetniju so, svjedoče brojna priznanja sada ugašenoj fabrici sa gotovo svih sajmova u zemlji i zemljama regiona.
Vodeći ulcinjski ekolog Dželal Hodžić kaže da već godinama niko ne gleda kvalitet, nego cijenu.
“Međutim, ona velika Jugoslavija znala je i cijenila ulcinjski proizvod kao najzdraviji i najkvalitetniji u zemlji, jer je na južnom Jadranu koncentracija soli u morskoj vodi bila najveća i najčistija. O tome dovoljno govori podatak da su domaćice od Đevđelije do Triglava za zimnicu koristile našu so, jer su im se od neke druge proizvodi kvarili već poslije par mjeseci“, podsjeća Hodžić.
Najviše uvozimo iz Njemačke i Egipta
Prema podacima Monstata, najviše jestive soli prošle godine uvezli smo iz Njemačke i Egipta, u vrijednosti od 256.076, odnosno 235.594 eura‚ a najmanje iz Švedske i Rusije, za 48, odnosno 83 eura.
Uvozili smo još iz Albanije, u vrijednosti od 128.389 eura, iz Austrije 181.758 eura, Bosne i Hercegovine 108.092, Bugarske 401 euro, Kine 453 eura, Hrvatske 42.354, Češke 225 eura, Francuske 1.940 eura, Grčke 12.308, Mađarske 17.413, Indije 1.990, Izraela 9.627, Italije 10.396, Letonije 392, Malezije 590, Pakistana 25.513. Poljske 2.755, Srbije 165.231, Slovenije 5.312, Španije 1.675, Tunisa 28.402, Turske 72.593, Sjeverne Makedonije 222, Ujedinjenog Kraljevstva 764 i iz Sjedinjenih Američkih Država za 986 eura.
Iako su sada pooštrene norme za jestivu so zbog njenog navodno štetnog djelovanja na ljudski organizam, Mitrović tvrdi da ni to ne bi pogodilo niti ugrozilo rentabilnost poslovanja Solane.
“Solana je imala i može da ima široku lepezu proizvoda - od soli za jelo i puteve, preko sofisticiranih artikala za farmaceutsku i hemijsku industriju, ali i kada je u pitanju stočarstvo. Sjećam se, prije sedam-osam godina prodali smo ogromne količine soli, šlepere i šlepere, tadašnjem Mesoprometu - za štavljenje kože”, podsjeća Mitrović.
Jedina zemlja na Mediteranu bez svoje soli
Ornitolog Darko Saveljić, koji se 20 godina bavi zaštitom ptica na Solani, ali i proučavanjem rada solana u regionu koje rade na principu održivosti biodiverziteta, kazao je ranije da je Crna Gora jedina zemlja na Mediteranu koja nema svoju proizvodnju soli.
“Morska so iz ulcinjske Solane pravi se od najčistije vode Jadranskog mora i proizvodi se od sunca i vjetra. Sadrži 97 odsto natrijum-hlorida, a ostalo su magnezijum, cink, brom… sve oni suplementi koje kupujemo u apotekama. To je so koja je ljekovita. Crna Gora sada uvozi so iz Egipta, Kine, a so može da bude veoma opasna. Slovenija je brendirala so kao proizvod, iako je, njihova so od nečiste vode Jadranskog mora, upola slabijeg kvaliteta”, kazao je tada Saveljić.
Ulcinjska solana “Bajo Sekulić” i sada je u stečaju, njen većinski vlasnik sa oko 75 odsto akcije je Eurofond i povezane firme, dok upravljanje Nacionalnim parkovima ističe narednog mjeseca. Spor oko vlasništva na zemljištem, između Eurofonda i države, i dalje traje.
Nastavak proizvodnje uslov opstanka prirode
Hodžić kaže da Solana nije na prodaju jer je to nacionalno dobro, poput jezera i rijeka.
“Nastavak proizvodnje soli, uslov je opstanka prirode na ovom prostoru, boravka ptica i u lagunama uzgoja kvalitetne bijele ribe i rakova. Osim toga, ako imamo proizvodnju, imamo i kvalitetnijni peloid (ljekovito slano blato), koga i sada imamo u neograničenim količinama, a pojedini hotelijeri ga uvoze za osam eura po kilogramu“, navodi Hodžić.
Tvrdi da je ovakvo stanje bez proizvodnje teško održivo.
“Možemo doći u situaciju da nam se solana pretvori u močvaru i postane izvor zaraze i malarije“, upozorava ekolog.
Ističe da ne zna da li bi proizvodnja bila isplativa, ali da bi o tome trebalo da vode računa iskusni finansijski i komercijalni radnici. Kao paralelu, naveo je primjer slovenačke solane kod Pirana.
“Ona je bila u državnom vlasništvu i nekoliko godina poslovala sa minusom. Država je iz posebnog fonda sve vrijeme pomogala preduzeće, dok su menadžeri osmišljavali način opstanka. Danas u fabrici prodaju so u pakovanju od 100 grama, razne suvenire i imaju na desetine hiljada turista. Stali su na noge i zarađuju stotine hiljada eura, a mi svi dobro znamo da naša solana ima pet puta više mogućnosti od njih“, tvrdi Hodžić.
Proizvodnja kilograma soli košta dva centa
Mitrović kaže da Solana bez problema može da posluje rentabilno.
“Matematika je jasna - cijena soli sa svim troškovima na godišnjem nivou, računajući i berbu, ne može preći dva centa po kilogramu. Dakle, ako je prodajemo za puteve - zarađujemo 100 odsto, a ako je za ljudsku ishranu - zarada je višestruko veća”, pojašnjava Mitrović i podsjeća da je pakovanje soli za jelo od 25 kilograma koštalo u maloprodaji 2,5 eura, a na kilo 30-40 centi.
Dodaje da su u Solani najveći trošak uvijek bile plate radnika.
“Ukoliko bi Solana imala 70 radnika kao u momentu kada je ugašena, od berbe od 10 do 15 hiljada tona, nama bi bilo potrebno da prodamo 500 tona mjesečno, što znaći 50 hiljada eura ako je prosječna prodajna cijena 10 centi. Za plate zaposlenih otišlo bi oko 35 hiljada eura, dok bi ostali prihodi pokrili druge troškove“, tvrdi Mitrović.
Podsjeća da je Solana i kada je imala 450 zaposlenih, sa proizvodnjom od 20 hiljada tona soli, prije 20 i više godina poslovala pozitivno jer je imala šire domaće tržište.
“Tadašnji direktor preduzeća, dok smo bili u zajednici sa Srbijom, javno je rekao da dok je ulcinjske solane, zemlja (SRJ) ne mora da brine za jestivu so“, kaže Mitrović.
Crna Gora sada uvozi i so iz Srbije, koja nije proizvođač već samo prepakuje uvezenu so.
Bonus video:
