Država je kroz proces masovne vaučerske privatizacije (MVP) izgubila apsolutnu, pa čak i prostu većinu kada je u pitanju vlasništvo nad akcijama u velikom broju preduzeća od strateškog značaja, što je bilo pogrešno i protivno državnim interesima. Dobro je da se to napokon shvata, ali što ne znači da se greške mogu ispraviti na način da se investitorima sa berze negiraju vlasnička prava i sprovodi pravno nasilje nad njima”, ocijenio je u intervjuu “Vijestima“ Tripko Krgović, investitor koji je kroz investiranje i rad u raznim institucijama tržišta kapitala i odborima direktora najvećih kompanija prisutan na regionalnom tržištu i berzama duže od deceniju.
Da li je vlasnička struktura doprinijela krahu toliko željene privatizacije Luke Bar?
Bilo je tu mnogo faktora, ali svakako da jeste jedan od razloga. Velika je šteta što OTL nije uspio, odavno nismo imali zainteresovanog kredibilnog investitora iz Evropske unije. Morali smo ga zadržati. Međutim, stvari su bile postavljene na potpuno pogrešan način. Od OTL-a se tražila dokapitalizacija za šta država nema potrebnu većinu na skupštini akcionara. Bilo je potrebno da OTL preko berze dođe do potrebne većine, ali bi onda država zauvijek ostala manjinski, a Poljaci većinski akcionar. Iako je to potpuno u suprotnosti od mojih ličnih i interesa drugih akcionara, moram istaći da bi u ovakvim slučajevima, strateškom partneru, trebalo bilo zabranjeno berzansko sticanje akcija.
A kako gledate na slučaj Rudnika uglja Pljevlja?
Skoro je nevjerovatno da je država kroz proces MVP postala manjinski akcionar u preduzeću od takvog značaja. Zamislite sada, gledano kroz prizmu aktuelnih geopolitičkih odnosa, da je, na primjer, tajkun blizak vlastima jedne velike države, što se svojevremeno za malo nije desilo, putem berze stekao većinsko učešće u Rudniku uglja i da može da odlučuje o energetskoj stabilnosti naše države?
Kad se već odlučili da nastave proizvodnju energiju iz tih izvora, spajanje Rudnika i Termoelektrane je uobičajeno rješenje, kojim se u finalu smanjuje cijena koštanja jednog megavat sata električne energije.
Potpuno je legitimno da Elektroprivreda isplati sve akcionare Rudnika uglja po nekoj fer cijeni koju utvrdi nezavisni procjenitelj, a koja se u slučaju ove industrije prvenstveno određuje na osnovu zaliha uglja. To bi trebalo iznositi mnogo više od cijene od šest eura koja se pominje kao referentna, pa je ovaj posao dobar za EPCG.
Politizovanje slučaja je bilo neizbježno jer su u vlasničkoj strukturi i politički interesantne osobe, ali stvari treba gledati objektivno. Tu je oko 1.000 akcionara, svi su oni akcije stekli kroz legalnu kupovinu ili na osnovu provedenog radnog vijeka, na ni malo lakim poslovima.
Da li i u slučaju davanja u zakup Ulcinjske rivijere Karismi gledate na stvari iz šire perspektive, ili samo kroz interese akcionara koje zastupate?
Podsjetio bih da smo se, prije nego li što je ovaj nesretni proces počeo, obraćali nekoliko puta vladinim predstavnicima sa željom da budemo partneri, nudili da potpišemo akcionarski sporazum o glasanju i sve što je potrebno da bi se spriječilo nastajenje još jedne privatizacione afere. Mi smo apsolutno za razvoj Ulcinja i za strane investicije, a spremni smo i na kompromise ako se pokaže da je veći društveni interes u pitanju. Ali predlog Ugovora o zakupu koji je poslat skupštini akcionara na usvajanje nam jasno govori da je isti štetan za sve akcionare, štetan je dugoročno i za samu Karismu jer će kao takav prije ili kasnije biti poništen. Najgore će proći pojedinci iz TUI-ja kada se utvrdi da su, iako možda i nesvjesno, prvo uticali na ishod tendera, a onda dolaskom pred samu skupštinu akcionara, u režiji Karisme, htjeli istima dati legitimet.
Prema Vašem mišljenju, koje bi se rješenje moglo naći?
Za razumne i dobronamjerne ljude rješenje uvijek postoji, i mora biti prihvatjivo za sve akcionare Ulcinjske rivijere, a ne samo za nas iz Udruženja akcionara. Da nam je to cilj, zbog nelikvidnosti tržišta mogli bi kroz kupovinu da podignemo cijenu na berzi na recimo 30 eura, gurnemo firmu u stečaj i jedini se naplatimo. Ali, gdje bi onda bila razlika između nas i recimo ljudi iz Eurofonda? Rekli smo i na samoj skupštini, zahtjevi za isplatu su samo sredstvo kojim vršimo pritisak, ali ne pada nam na pamet da akcije vrijedne 70 eura damo za 10, niti Ulcinjska rivijera ima novca da isplati bilo koju sumu. Kao što smo već najavili, obratićemo se i premijeru Dušku Markoviću kako bi se pokušalo naći rješenje za nastalu situaciju.
Eurofond je blamaža, da su nadležni radili, bio bi zabranjen
Krgović ističe da je bilo katastrofa to što je Vlada dozvolilo da ulcinjska Solana Bajo Sekulić sa svojim biodiverzitetom padne u ruke jednog fonda kakav je Eurofond.
“Eurofond je, kako sam već govorio blamaža za Crnu Goru i često se koristi u investicionim i akademskim krugovima širom Evrope kao studija slučaja za izvlačenje novca i pljačku akcionara. Ipak, ne može se osporiti da je Eurofond vlasnik Solane, a što bi sada svi htjeli. Da su nadležne institucije radile svoj posao, ljudima koji upravljaju Eurofondom bi to davno bilo zabranjeno, i tako bi se otvorio pravi put da ulcinjska Solana pređe u posjed ili upravljanje kredibilnih institucija ili investitora”, naveo je Krgović.
Bonus video:
